SLUČAJ NEBOJŠE VASOVIĆA

 

 

 

 

Zlatan Gavrilović Kovač

 

 

 

 

 

Pa to je jedan interesantan slučaj vezan za srpsku literarnu stvarnost. On je pjesnik i književni kritičar rodom iz Kraljeva u Srbiji. Bio je urednik u  Književnoj reči i književni kritičar Trećeg programa radio Beograda. U Kanadu emigrira 1988 godine, a danas živi u Torontu. Znači on je izbjegao ratnu kalvariju kod nas pa sada stvara djela koja nisu opterećena ratnom problematikom kao što je kod nekih pisaca u nas  a češće je slučaj da mnogi  suvremeni naši  autori  o tome ratu , čudna li čuda,  nemaju što reći. On je stekao popularnost pišući o Danilu Kišu i on je napisao dvije knjige kritičkih osvrta na Kišovo djelo:’’Lažni car Šćepan Kiš’’ i  polemičku knjigu ‘’Zar opet o Kišu’’ koja je objavljena 2013 godine u Beogradu.

Povijesni trenutak, ideologija, politika, vladajuće strukture i ustanove kao i moda vremena uvijek nameću određene standarde književnoga vrednovanja   koji se često pretvaraju u tabue. Ova je tvrdnja poznata od vremena Antonia Gramscia koji je razvijao takozvani koncept  kulturne hegemonije polazeći od Marxa naime da dominantna ideologija društva odražava vjerovanja i interese vladajuće  klase. On je dakle pisao da se suglasnost  na vladavinu dominantne grupe postiže širenjem dominantnih ideologija, a to su zbirke svjetskih stavova, vjerovanja, pretpostavki i vrijednosti preko socijalnih institucija kao što su obrazovanje, mediji, obitelj, religija, politika i zakon. I zato dominantne socijalne grupe ako kontroliraju institucije koje odražaju društveni  poredak onda one  uređuju sve druge u društvu. Isto je u književnosti i u književnoj kritici  da se iza naizgled  objektivnoga suda o jednom autoru često krije čitav splet književnih i neknjiževnih razloga koji  učestvuju u njegovom oblikovanju. Kanoniziran autor se  promovira kao  nacionalno blago, u nedodirljiv autoritet o kojem je dozvoljeno pisati  samo pozitivno ili slavljenički. Jedan od takvih precjenjih autora u novijoj srpskoj književnosti i na srpskom jeziku  je  Danilo Kiš - takvo je mišljenje Vasovića o kome je prije nekoliko godina napisao knjigu Lažni car... pa onda ponovo knjigu Zar opet o Kišu  koja je zamišljena kao odgovor na uvrede i kao dodatno razračunavanje  sa Kišom. Sve su te knjige izazvale burne reakcije  kao što su dovele do  ‘’otvorenog poziva na linč autora’’ mada je istina  da svi ti prigovori nisu imali nikakvu   književno kritičku težinu  nego su bili političke lamentacije koje su trebale diskreditirati autora. Te su se knjige na primjer držale odrazom palanačke svijesti i palanačkoga populizma i uopće palanačkog  načina mišljenja. A Vasović se pita tko je  Danila Kiša nametnuo kao nacionalnu veličinu i kanonizirao njegovo djelo. Ne bi li to možda bio dokaz da jedna nevidljiva grupa ljudi i stručnjaka za literarna pitanja  nameće svoje vrijednosti  i svoje standarde  u suvremenoj srpskoj kulturi  u skladu, dakako, sa svojim više ili manje skrivenim interesima.

Onda su te knjige bile ocjenjene kao nacionalističke, štoviše, naručene  od strane srpskih nacionalista. Pa su se onda u javnosti pojavili napisi da  su knjige antisemitske jer autor Lažnog cara Šćepana Kiša  tvrdi  da je  Kiš zloupotrebljavao sliku židovskog identiteta zbog što boljeg plasmana svoga djela  ‘’ U Lažnom caru ukazao sam  da je Kiš ništa manje manipulisao i sa imiđom disidenta, borhesovca, pravoslavca , već prema potrebi’’ (8) Riječ je dakle o kritici Kišovog   flertovanja  sa slikom židovskog pisca koja je bila shvaćena kao napad na židovstvo, što je naravno čista glupost. Ali se za knjigu tvrdilo da je antisemitska  i zato jer  spominje ulogu židovskih intelektualaca u Ruskoj revoluciji. Poznata je činjenica da je židovska inteligencija  Srednje Evrope igrala ključnu ulogu u Ruskoj revoluciji ‘’ U tome vidim njihovu veliku grešku’’ ( Kiš) To je isto mislio  i Isak Baševis Singer . I ja se sada pitam zašto je to ‘’greška’’?Na stotine  povijesničara potvrdili su ove činjenice kao na primjer židovski povjesničar J. Slezkin  u  svojoj knjizi The Jewish Century koja je prihvaćena u akademskim krugovima  Amerike kao ozbiljna studija. I ja se sada pitam zašto bi to bila ‘’greška’’. Greška je ukoliko mislimo na opću propast socijalizma i komunizma ali nikako nije ukoliko imamo u vidu plemenitu borbu za novi socijalni poredak, za bratsko jedinstvo naroda, za socijalnu pravdu , za ravnopravnost ljudi  na svijetu , ako se borimo pod stijegom slobode a ne pod stijegom materijalne koristi, dobitka, ugleda, ako pokazujemo solidarnost sa napačenim narodom, ako iskazujemo empatiju prema ljudima u boli i patnji. Zar bi to trebala biti ‘’greška’’ - kada banalnost stane da mašta!

Aleksandar Jerkov je  povodom objavljivanja knjige Lažni car Šćepan Kiš  napisao  da je to ‘’najgora  knjiga  srpske književne kritike, a Sonja Biserko se u svom izvještaju  Helsinškom komitetu osvrće na  Lažnoga cara  kao na veliki problem srpskoga društa. Prebacivalo se Vasoviću da je Kiša prikazao u najcrnjem svjetlu  i kao čovjeka i kao pisca:

‘’ Na žalost , posle čitanja moje nove knjige o Kišu ( Zar opet o Kišu) bit će više nego jasno koliko sam ga u Lažnom caru  čak štedeo, iznoseći samo ovlaš  mnoge podatke ne zato što nisam mogao  da ih iscrpnije  dokumentujem , već zato  što sam pretpostavljao da čitalačka publika  ( a pogotovo kritičari) moraju  poznavati  neke elementarne činjenice o Kišovom  životu i delu. Ispostavilo se  da sam precenio i srpsku publiku  i srpsku kritiku  pa mi nije preostalo drugo  nego da u  odgovoru svojim kritičarima  u novoj knjizi  budem još detaljniji , na Kiševu štetu.’’ ( 10)

 

S obzirom na ovo pitanje autorova antisemitizma Saša Ilić je Vasovića proglasio antisemitom i doveo u vezu ,ni manje ni više, nego sa Hitlerom  čijim se idejama rukovodio pišući svoju knjigu o Kišu, da čovjek pukne od smijeha, jer su mene na primjer proglasili klerofašistom inspiriranim Gebelsom samo zato jer se nisam slagao sa praksis tezama o slobodi stvaralaštva  jer se njihovo stvaralaštvo svodilo  na brutalnu upotrebu države protiv onih sa kojima nisu dijeli isto ili slično mišljenje.

 

A na prigovore kritike da je  autor htio Kiša izbaciti iz srpske književnosti njemu nesumnjivo ukazuju  na ‘’glumačke potencijale naših kišologa’’ (11) koji se  zalažu čas  za ukidanje svega nacionalnoga a čas se preporučuju   kao čuvari  nacionalne spisateljske loze.  Odatle u neku ruku  Kiša treba vidjeti kao ‘’Oca moderne srpske proze’’ a možda čak  i Oca nove Srbije. Neće to biti ni prvi ni posljednji otac , ‘’ Očevi dolaze i prolaze a pustinja ostaje tamo gdje je bila ‘’ (14)

 

Ova najnovija  druga knjiga donosi analizu Kišovog djela, njegove poetike  kao i analizu  kritičke recepcije tog djela i mitova kojima je okruženo Kiševo ime. Konačno analiza razmatra represivno djelovanje tih mitova u  suvremenoj srpskoj kulturi.

 

Ja odmah moram da kažem da sam ja oduševljen ovom knjigom Nebojše Vasovića i od mnogih tema koje su tu postavljene a u svezi sa djelom Danila Kiša ja bih izdvojio samo razmatranja na kraju   3 poglavlja  pod imenom Grobnica Borisa Davidoviča. Tu se raspravlja  slučaj revolucionara Novskog  za kojeg se   Vasović pita zašto bi netko tko je nepravedno osuđen na smrt , poput Novskog, bio tragičniji   od onih kojima uopće nije suđeno , a koji su svejedno ubijeni ali ovoga puta u ime humanizma i socijalnoga razvoja. Ako je Kišov cilj  bio da umjetničkim sredstvima dosegne  simbol humaniteta  koji bi mogao važiti  za sve ljude, onda se mora kazati da u tome nije uspio. On je ostao na liniji ideoloških podjela  po kojima jedni ljudi  vrijede više od drugih, po kojima smrt nekih ljudi  nije tragična iako je nasilna , dok je smrt drugih ljudi  najdublji primjer ljudske tragike, bez obzira na njihovu zločinačku prošlost. Vrijednosna skala koju nam nudi Kiš  može se opravdati samo  iz kuta  ideologije   a nikako iz kuta humanizma  prema kojem svaki čovjek ima pravo na život  bez obzira na svoje porijeklo  i na svoja uvjerenja. Kiš koji je kritizirao zapadne intelektualce  zbog njihove opsjednutosti  ljevičarskim idejama ruskoga komunizma  vjeruje i sam  da su ti ideali  bili uzvišeni. Ako je istina  da se mnogi zapadni ljevičari nikada nisu  ogradili od staljinizma, što im je Kiš neprekidno prigovarao kao njihov veliki grijeh, istina je  i to da se Kiš nikada nije ogradio  od povijesnog iskustva boljševizma , istog onog boljševizma  bez kojeg niti staljinizam  ne bi bio moguć. Da se on ogradio onda boljševici ne bi imali ‘’savršene biografije’’

Sve ovo i ne sprečava kritičare  da u slici tragike Novskog  i sličnih likova  vide literarni kvalitet  po sebi, a u ‘’antistaljinizmu’’ Kišove knjige  neviđeni literarni podvig. Svako drugo mišljenje  znači i danas  odvođenje ‘’pred strašan sud  pravde  koji je već počeo da zaseda’’, sud koji je podjednako  neumoljiv i’’ nepogrešiv’’  baš kao i onaj  koji je osudio Novskog. I to nas danas navodi  da se zapitamo  da li je staljinizam  tek jedna epoha sahranjena u dubinama  prošlosti ili nešto mnogo strašnije  od toga, naime stanje duha  koji je itekako živ  i danas i koji  se jasno vidi upravo u odnosu  zvanične srpske kritike prema svakome tko ne prihvaća njene  mitove i njena književna mjerila.

 

I što na kraju reći nego da smo zahvalni autoru na ovom prekrasnom djelu- pa se opraštamo od Novskog  pognute glave i zamišljeni kontamo  sudbinu jednoga revolucionara i cijele Revolucije koja je na žalost završila u  garbage binu  na smetlištu povijesti po svemu sudeći  zato što je to  i zaslužila.