SLUČAJ MILE BUDAKA

 

 

 

 

Zlatan Gavrilović Kovač

 

 

 

 

Nakon objavljivanja Sporova oko Konstantinovićeve Filozofije palanke I moga uglavnom pozitivnoga odnosa prema Nikolaju Velimiroviću mene su neki hrvatski faktori pitali da li bih ja mogao također reći par riječi o  hrvatskom piscu Mili Budaku. Pa jest istina da on nosi izvjesnu težinu u svakom  osvrtu na njegovo djelo jer svaka Kritika koja ima u vidu snagu estetičkoga izraza ovoga pisca  ne gubi iz vida njegovo mjesto I ulogu u Ustaškom  režimu tijekom Drugoga svjetskoga rata. I to je jedan balast kojega se Budak jako teško može osloboditi. Pa on je  bio ambasador  Hrvatske u Hitlerovoj Njemačkoj, pa je bio Ministar vanjskih poslova NDH , pa  onda Ministar obrazovanja. Po struci je bio pravnik. Ali je bio I pisac koji je iza sebe ostavio znatno literarno djelo . Obješen je 1945 godine nakon što su ga Britanci predali jugoslavenskim partizanima. Postoji jedana ironija u ovoj priči o Budaku: jer je 45 obješen zbog svoje uloge u djelu NDH dok bi  40 godina kasnije znači 1985 godine bio oslobođen uz glasne ovacije odobravanja  jer su hrvatski komunisti I jugoslavenski partizani , povedeni logikom I doktrinom  ‘’ratnoga lukavstva’’,  prograsili   u Hrvatskoj Musolinija I čitav ustaški pokret ‘’dobrodošlim’’ jer da tobože Musolini nije bio toliko zao koliko se činilo nego da je bio lider izuzetnih emotivnih I ljudskih osobina. Kao dokaz ove tvrdnje neka posluži rasprava u CK Hrvatske tih godina povodom snimanja  filma u američkojugoslavenskoj produkciji  o Musoliniju pod imenom  Mussolini, The untold story sa  George Scottom  u glavnoj ulozi. Ne treba smetnuti sa uma da se cijeli taj filmski projekat snimao u Hrvatskoj I da je cijela Hrvatska bila obljepljena fašističkom ikonografijom. Mnogi su smatrali ono što je I SUBNOR Hrvatske držao ‘’mudrim’’: ‘’a zašto  mi ne bismo nešto I zaradili !?’’ Veliki hrvatski pisac koji ima I svoje mjesto u Pet stoljeća hrvatske književnosti Marjan Matković je držao da je to bezrezervno antifašistički  film jer on nikada nije čitao takav američki script sa toliko antifašističke poruke kao što je bio spomenuti  dok smo troje od nas dvadesetak držali da je riječ o ratnom zločincu prvoga reda kako je on I ‘’definiran’’ u aktima UN. A  onda je isto tako veliki naš čovjek Kosta Spaić rekao da je ‘’učinjena golema nepravda našim mrtvim herojima’’ jer se  ovdje dramski obrađuje jedan sumoran tip . Dočim se ja  danas pitam kako je moguće da je kod nas dobrodošao Musolini dok je na primjer Vladimir Nazor ‘’Srbofil’’. Pa to jest jedno veliko pitanje. Zato ja danas smatram da  djelo Mile Budaka zahtijeva jednu reviziju možda na isti način kao što reviziju zahtijeva I djelo Marjana Matkovića kojem su drame bile prikazivane uživo u režiji Radivoja Lole Đukića I  na Moskovskoj televiziji  ( kao što je to slučaj  sa njegovom dramom Na kraju puta  koja je 1957 godine postala Prva hrvatska drama adaptirana za televiziju). I ja mislim da Mile Budak nije ništa bolji niti gori od Matkovića pa niti od Branka Lustiga koji je otpočeo sa filmom Ne okreći se sine 1956 godine  da bi kasnije završio svoju karijeru Gladijatorom iz 2000 godine sa Russelom Crowom u glavnoj ulozi. Da čovjek pukne od smijeha. Kako im je socijalizam bio prirastao za dušu I tijelo!

 

Uglavnom je Budak poznat po glorifikaciji hrvatskoga seljaštva  I istina je ono što E. Noth piše da se kod njega nalazi duhovna I realistička koncepcija čovjeka u njegovoj relaciji prema tlu na kojem živi I koje  Budak simbolizira kao ‘’srce’’. Po tome se svome karakteru Budak značajno ne razlikuje od  mnogih drugih  hrvatskih pisaca  kojima je zavičaj bio tema njihove literature kao što je na primjer također slučaj sa Mirkom Božićem iz njegovih Kurlana. A za mene je ta ‘’zavičajnost’’ ograničavajuća  ukoliko ne  prinosi narodnome duhu koji opeta daje  svoje prinose svjetskome narodu na onaj način na koji je to doživljavao kod Hrvata na primjer  pokojni Vanja Sutlić. Budakova Sabrana djela objavljena  su 1993 godine  I tim je povodom Kravar napisao: ‘’Ustaštvo u njegovoj povijesti  bilo je nesumnjivo  također pozitivan  politički pokret  za državotvornu afirmaciju  Hrvatstva  I izraz  stoljećima dugih aspiracija Hrvatskoga naroda’’

 

Pa ja osobno mislim  da je to jedno pretjerivanje kao što mislim da je nipodaštavanje ovoga pisca stajalište da je riječ o ‘’mediokritetskom piscu’’ ili ‘’autoru osrednje originalnosti I fantazije’’ bez ‘’dugotrajne vrijednosti’’. A ja inače imam problema sa dijalektima pa  mi je bilo malo teže čitati Budaka  ali sam to učinio za razliku od onih koji ‘’pljuckaju’’ a da pojma nemaju o predmetu o kojem govore.

 

Pa ja mislim da je sa Budakom pošlo  zlo   ali I nije moglo  drugačije u općem poretku zla u NDH I na čitavom Balkanu za vrijeme trajanja Drugoga svetskoga rata. Stvar je samo u tome da se to zlo kod nas pojavljuje kao  povijesna fatalnost a odatle I jedan neutralizam   kod naših ljudi  koji rat isključuju  iz moralnoga vrednovanja  budući ga  smatraju  neizbježnom pojavom  koja se u  socijalnom životu ljudi na Balkanu  ispoljava kao  funkcija prirodnoga prava  ili historijske redovnosti. Odatle  se I ovo zlo I ovaj poredak zla uzima  kao povijesna naša fatalnost, kao bezobziran element u općoj bezobzirnosti kozmičkih procesa. Znači odgovornost  se ne bi sadržavala u odgovornosti pojedinaca niti naroda nego bi zavisila od općega kosmičkoga procesa u kojem se poredak zla pojavljuje kao povijesna fatalnost , nešto što nas karakterizira, nešto što je naša sudbina, nešto što je naš usud pa onda nije čudno da ljudi  postaju dio toga općega zla  kao  našega iskonskoga grijeha za kojeg se meni čini da je   samo  drugo ime za hibris Balkana. Riječ je dakle o jednome amoralnome Bogu koji iskušava ljude, stvarajući ili razarajući, u dobru I u zlu vlastito svoje zadovoljstvo I slavu koji dakle stvarajući svjetove  oslobađa sebe od nevolja I boli praznine I nesreća kontradikcije koju karakterizira ljudski rod. Odatle ja mislim , gledajući cjelokupno Budakovao djelo, I ono javno političko kao I ono njegovo literarno da se Budak  ne može  danas braniti  kao moralna nacionalna veličina, već se može uzeti samo kao nacionalna sramota koja ima malo veze sa suvremenom generacijom školovanih mladih ljudi Hrvatske.