SJAJ NJEGOVA RAZGOVORA

 

        Sjaj Njegova razgovora na zemlji uze lik žene, rodi se, i zapjeva.

        Jer trebalo je i pitati, i slušati odgovor.

        Za to se htjela tišina, samoća, čežnja bez odmora, i ruke do lakta u tijestu zemlje.

 

        Ta žena bijaše zaposlena sa svojih sedamnaestoro djece, s čupanjem korova u bašči, s mužem koji je odlazio i vraćao se. Bijaše obuzeta slušanjem glasova iza obzora, iz izvora, sa strmih grebena. Slušajući ih, progovorila bi nepoznatim jezikom, koji je bio čisti sjaj govora, čista ona.

        Jednom je žena sjedila pred kućom na suncu. U visini oblaci, u dolini rijeka i crveni krovovi.

        “Što će nam sve ovo, čega zapravo nema?” ražali se nad sobom ona. “Nema ga, a gle, zasipa nas do očiju i preko očiju, dah nam krade, i duh nam smućuje!”

        “Ti si sjaj razgovora, ti moraš odgovoriti na pitanje.”

        “To je pitanje kojemu ne znam odgovora.”

        “Ti si sjaj razgovora, ti moraš znati obje njegove strane. Ti si kao galija - čas se na jednu, a čas na drugu stranu naginješ. Nagni se sada na stranu odgovora, sjaju Moj, i reci ono što bih želio čuti - ne iz Svojih usta, već iz usta, koja sam zbog toga stvorio.”

        S padine brda oglasi se svirala. Samotna, nujna. Stado se kao oblak bijeli po padini, ali svirala se, ali pastir se stadu ne obraća. Zanesen svirkom, svira.

        “Zbog muzike,” reče žena. “Sve je ovo zbog muzike.”

 

       

         

       Ljepota je istina, ljepota je mudrost, ali najviše od svega ljepota je ljepota.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 3.