SATELITI

Kada je riječ o međusobnom djelovanju nebeskih tijela prema zakonima gravitacije onda polazim prvo of problematike Mjeseca uzimajući pri tome spoznaje klasične mehanike

Mjesec

Plimne sile Zemlje su Mjesec s vremenom toliko usporile da se njegova brzina vrtnje prilagodila njegovom periodu ophoda oko Zemlje. To znači da se Mjesec okrene samo jedanput oko svoje osi tijekom obilaska oko Zemlje. Zbog toga se sa Zemlje može vidjeti samo jedna strana Mjeseca. Sovjetska je letjelica/sonda Luna 3 (rus. Лунник) 1959. obišla Mjesec i dvjema fotokamerama ga snimila s daljine od 60 tisuća kilometara. Na osnovi tih fotografija, Sovjetska akademija znanosti je sastavila i izdala prvi atlas dijela Mjesečeve površine koji se ne vidi sa Zemlje. Mjesec također vremenski usporava brzinu vrtnje Zemlje, tako da se trajanje dana na Zemlji godišnje produžuje za 20 mikrosekundi. Pritom se energija vrtnje Zemlje pretvara u toplinsku energiju i impuls okreta se prenosi na Mjesec, čije se staza godišnje udaljuje za 3,8 cm od Zemlje. Ova pojava je utvrđena laserskim mjerenjima 1995.

Gibanje Mjeseca veoma je složeno. Putanja Mjeseca leži u ravnini nagnutoj prema ravnini ekliptike, a pritom stalno mijenja položaj i putanja u ravnini i ta ravnina u prostoru. Os vrtnje nije okomita na ravninu putanje. Prividni kutni promjer Mjeseca podudara se s kutnim promjerom Sunca, što je jedan od uvjeta za pomrčinu. Smjer obilaženja Mjeseca oko Zemlje podudara se sa smjerom Zemljinog obilaska oko Sunca (revolucije) i vrtnje (rotacije), a jednak je i smjer njegove vrtnje: to je smjer zakretanja desnog vijka koji napreduje prema sjeveru.

Dakle ovdje vidimo da se nergija vrtnje zemlje pretvara u toplinsku energiju I impuls okreta prenosi se na Mjesec cija se orbita godišnje udaljuje of Zemlje odnosno na drugom kraju približava. Pa to jest jedan problem kojega ja pokušavam sebi objasniti pomocu definicija klasične mehanike. Prva takva definicija je uzeta of Newtona naime da kretanje tijela zavisi of sile:

Prvi zakon: Zakon inercije

U originalu na latinskom, Newton je prvi zakon zapisao:

• Corpus omne perseverare in statu suo quiescendi vel movendi uniformiter in directum, nisi quatenus a viribus impressis cogitur statum illum mutare.

Navedeni originalni citat se prevodi kao:
• Tijelo ostaje u stanju mirovanja ili se kreće konstantnom brzinom ako na njega ne djeluje nijedna sila, ili ako je rezultat svih sila koje na tijelo djeluju jednaka nuli.[1][2]
Ovaj zakon opisuje princip inercije i može se iskazati i na sljedeći način:

• Tijelo na koje ne djeluju sile ima težnju da nastavi kretanje istim smjerom i brzinom.

Druga definicija koja nam je potrebna je definicija koja određuje kretanje nebeskih tijela po orbitama. I tu je važno da je kretanje po orbitama konstantno dok ga ne promijeni vanjska sila. I ta definija glasi:

Moment impulsa

Momentom impulsa se izražava kako kretanje tjela po orbiti (kruženje Zemlje oko Sunca) tako i rotacija tjela oko vlastitog centra mase (rotacija Zemlje oko vlastite ose). Moment impulsa je vektorska veličina, dakle, posjeduje intenzitet, pravac i smjer. Pravac vektora momenta impulsa je normalan na ravan orbite tjela (paralelan sa osom rotacije) i poklapa se sa pravcem vektora kutne brzine. Moment impulsa ima dimenzije djelovanja ML2T-1 i u MKS sistemu izražava se u DŽul-sekundama J s ili N m s, a SI jedinica za moment impulsa je kgm²s-1 (kilogram metar na kvadrat po sekundi ).

Moment impulsa je održan, dakle, za njega važi zakon održanja (konzervacije). Prema ovom zakonu, moment impulsa fizičkog sistema ostaje konstantan (nepromjenjen) dok ga ne promjeni vanjska sila, točnije moment sile. Ili, ekvivalentno tome, moment sile jednak je brzini promjene momenta impulsa. Kada kruto tjelo rotira, njegovo protivljenje promjeni rotacionog kretanja mjeri se njegovim momentom inercije.
Kod planetarnih orbita, moment impulsa se raspodeljuje između vlastitog momenta impulsa (rotacije oko vlastite ose) i orbitalnog momenta impulsa oko zajedničkog centra mase (u našem sistemu to je Sunce).

Ako se utvrdi da planeta rotira sporije nego što se očekuje, tada astronomi obično posumnjaju da je ona praćena nekim svojim satelitom, pošto se ukupni moment impulsa u tom slučaju djeli između planete i njenog satelita tako da bude zadovoljeno održanje momenta impulsa.

Kada kruto tijelo rotira njegovo protivljenje promjeni rotacionog kretanja mjeri se njegovim momentum inercije. Iz ovoga se onda nadaje slijedeća definicija:

Moment inercije

Moment tromosti ili moment inercije (znak I ili J) je fizikalna veličina koja opisuje tromost ili inerciju čestice ili krutoga tijela pri promjeni brzine ili smjera vrtnje; jednaka je zbroju umnožaka mase m i kvadrata udaljenosti r od osi rotacije svake čestice koja čini tijelo:
Moment inercije je ustvari mjera tromosti za vrtnju ili rotacijsko gibanje. Može se reći da je moment inercije rotacijska analogija mase. Što je moment inercije nekog tijela veći to ga je teže pokrenuti u rotaciju ili zaustaviti njegovu rotaciju. Međutim, za razliku od mase, moment inercije nije neka nepromjenjiva veličina; on ovisi o osi oko koje se dešava rotacija tijela.

I konačno svaga je riječ o silama, pa je tako I impuls samo drugo ime za djelovnje sila
U klasičnoj mehanici, impuls je definiran kao integral sile po vremenu. Kada se sila primijeni na kruto tijelo, ona mijenja količinu kretanja tog tijela. Mala sila koja se primjenjuje duži vremenski period može proizvesti istu količinu kretanja kao i velika sila u kratkom vremenskom periodu, prošto je proizvod sile i vremena za koje je ta sila primjenjena.

Međutim ja ne vjerujam da sam ovim definicijama I ovakvim načinom razmišljanja baš sasvim do kraja osvijetlio problem kretanja nebeskih tijela u njihovim orbitama oko planeta I konačno planeta oko centralnoga sunca. Ja mislim da ovu problematiku daleko bolje poznaje gospodin Blagojević pa mu ja prepuštam solarni system u uvjerenju da će njegove formule pridonijeti sveukupnom boljitku zemaljske zajednice.

Zlatan Gavrilovic Kovač