U sjeni starih stabala, gotovo skrivene od pogleda, još uvijek stoje. Oronule, napuknute, ali ponosne stare klupe, posljednji svjedoci nekih ljepših vremena. Njihovo izbrazdano drvo šapuće priče o danima kad su bile središte svijeta za zaljubljene parove, umorne starce i sanjive pjesnike.

Koliko je samo nježnih dodira osjetilo njihovo drvo, koliko strastvenih poljubaca vidjelo? Svaki urezani inicijal je poput ožiljka na duši grada, podsjećajući nas na ljubavi koje su cvjetale i venule poput proljetnog cvijeća.

Bile su one utjeha usamljenima, sklonište od životnih oluja, tihi svjedoci najdubljih tajni.Svaka pukotina u drvetu je brazda vremena, svaka mrlja trag suze ili smijeha.

Danas, dok prolazimo pored tih starih klupa, često ih ne primjećujemo. No one i dalje stoje, strpljivo čuvajući uspomene generacija. Podsjećaju nas da, iako vrijeme neumoljivo teče, emocije i sjećanja ostaju zauvijek utkani u tkivo naših života.

Možemo zastati na trenutak. Sjesti na staru klupu, zatvoriti oči i pustiti da nas njezine priče odnesu u neka ljepša, jednostavnija vremena.

Matija Gerić