1.

Ljermontov je tragičan heroj kao što je to slučaj sa svim romanticima. On je poginuo u dvoboju s oficirom Nikolajem Martinovim, kojega je poznavao od ranije još iz Kadetske škole na planini Mashuk nadomak Pjatigorska prethodno upozorivši sve, da će on pucati u zrak. 

Martinov je bio prvi na redu, pucao je i pogodio Mihaila ravno u srce sa jednim jednim hicem, on je dakle okončao svoj mladi život sa svega 26 godina. Kada je primila vijest o njegovoj pogibiji njegova, baka Elizaveta Arsenjeva, koja ga je odgajala, doživjela je moždani udar i umrla četiri godine kasnije 1845. godine. On je, dakle, poginuo na isti način kao i Puškin, kojem je povodom pogibije pjesnik ispjevao poemu što je bila jako popularna u visokom društvu Petrovgrada, ali je dopala samom caru, koji je na nju stavio primjedbu “Poziv na revoluciju”. 

Ljermontov i Puškinov prijatelj Rajevski, koji je dijelio primjerke pjesme, odmah su privedeni na vojni sud i osuđeni na progonstvo. Ljermonatov je tako upućen na Kavkaz u Nižegorodski dragonski puk, koji je već na bojištu imao velike gubitke pa se smatralo, da je pjesnik poslan u sigurnu smrt. 

Ta pjesma u prijevodu M. Sibinovića izgleda ovako:

PESNIKOVA SMRT

''Pogibe pesnik! - rob poštenja -
pade od laži što svet toči.

S metkom sred grudi i pun ogorčenja,
zanavek gordo sklopi oči! ...

Ne podnese mu čista duša
uvrede koje spletka krije,
ne htede gadni svet da sluša ...

Sam je k’o i pre ... i ubijen!
Ubijen je! ... Sad čemu jadovanja,
pohvala horskih glupa skala,
mucanje jadno opravdanja?

Presuda sudbe već je pala!
Niste l' se vi baš zlobno dali
u hajku za njim dok je sam,
zabave radi, rasplamsali
jedva tek prigušeni plam?

I šta sad? 
Radujte se ... Duša čista,
da trpi više nije hteo:
Nesta, ko baklja, genij blistav,
sjajni je venac njegov sveo.

Njegov ga krvnik, mirno uze
na nišan kleti ... i žestoko,
u srcu miran i bez suze,
pogodi ne trepnuvši okom.

Šta je tu čudno? ... Izdaleka,
njega je, s mnogim koji kreću
u lov na činove i sreću,
dovukla k nama sudbe reka;
prezirao je s drskim smeškom
tu tuđu zemlju kojom krenu;
kako da štedi slavu njenu;
kako da shvati u tom trenu
zlodelo kakvo vrši teško! ...

I on je mrtav - grob ga zavi,
pade ko onaj pesnik plavi
što iz ljubomore se tuk’o,
koga u pesmu sam već stavi, 
pokošen, ko on, hladnom rukom.

Što od života mirnog, pravih prijatelja
ode u svet taj zavidljiv i pogibeljan
za srce slobodno, za strasti plamne, lude?
Što klevetnicima on pruži svoju ruku,
što dade da ga lažnom pohvalom privuku,
on, koji još k’o dete prozre ljude? ...

I mesto starog, trnov venac su mu tako
s lovorom dali, kao breme trajno:
No, igle potajne su jako
krvavile mu čelo sjajno;
otrovaše mu zadnji čas, jer čuje svuda
pokvaren šapat tih podsmešljivih glupaka,
i umre - osvete uzalud žudan,
kivan što mu sve nade pokopa ta raka.

Da, gotovo je s divnom pesmom,
umukli su sad glasi tvoji 
i pesniku je tužno, tesno,
na ustima mu pečat stoji.
*
A vi, potomci naduveni,
otaca slavnih što u podlosti su prvi,
koji su ropskom čizmom pogazili seni
rodova uvređenih koje sreća smrvi!

Vi, što u rulji pohlepnoj ste pokraj cara,
o, vi, Slobode, Slave, Genija dželati!
Vi, kojima sad zakon krilom zaklon stvara,
pred vama sud i pravda - sad će nemo stati! ...

Al' ima božjeg suda, razbludnosti čeda!
I on je strašan: on vas čeka;
taj sud se zveku zlata ne da,
unapred sud taj vidi nečoveka.

pred njega ćete zalud s klevetama doći:
Jer tamo istinama samo mere,
i vašom crnom krvlju neće se nikad moći
nevina pesnikova smrt da spere!''
1837. (M. S.)

Ljermontov je imao problema sa ljudima što nije čudno ukoliko se uzme u obzir, da je bilo riječi o osobi izuzetne poetske osjećanosti, koja se morala naviknuti na dekadenciju visokog petrovgradskog društva i brutalnost vojničkog života u kojem se brani podjednako i osobna hrabrost kao i čast čina koji se nosi. Odatle ti problemi sa ljudima i postoje mnoga njegova svjedočanstva koja dokazuju kako je samo pri poetskom stvaralačkom činu bio kadar iskazati svu dramu jedne duboko podijeljene egzistencije pjesnika i ruskog plemića, koji lavira od prosjaka do vojvoda i careva. Prema tome, poginuo je kao Pečorin, njegov lik iz romana “Junak našeg doba” i tu je jedna razlika u odnosu na Puškina konzekventno nihilizmu, kojega je karakterizirao njegov stvaralački genije. Čitav život mu je, dakle, bio promašen, ali ga je spasila literatura.

2.

Rat sa Napoleonom 1812. godine, koji je bio poznat kao Rat za oslobođenje kao i rusko turski ratovi, koji su se sukcesivno vodili od 16. stoljeća nadalje dali su snažan poticaj na razvoj cjelokupnog intelektualnog i socijalnog života Rusije. Jedan veliki broj Rusa tako je došao u kontakt sa europskim životom kao rezultata pokreta ruske vojske prema Zapadu i ovo okretanje prema Zapadnoj Europi bilo je sa mnogo više utjecaja na rusku duševnost, nego što je bio entuzijazam Zapada. 

Tako je ruska politička i vojna snaga poslužila ne samo da uveća osjećaj nacionalnog dostojanstva, nego i da formulira pitanje uvođenja Zapada u ruski život, koji je bio njime prilično impresioniran. Između 1812. i 1814. godine ovaj proces je uvećao kristalizaciju političkog pokreta u Rusiji, koji je kulminirao sa pobunom Decembrista 1825. godine. U isto vrijeme ruska kultura, koju je karakterizirala velika nezavisnost kročila je prema novom ne samo tako što se nije htjela vratiti starom ruskom životu kao što je često bio slučaj u 18. Stoljeću, nego i tako što su se “Ruska ideja” ili “Ruski principi”, koji su bili zatomljeni u dubinama nacionalnog duha sada mogli pojaviti na danje svjetlo sa novom snagom i svježinom otrežnjene filozofije. Odatle ono stajalište Karamzina, da su Rusi previše skromni u njihovoj ideji vlastitog nacionalnoga dostojanstva. 

Nema nikakve sumnje u to da je period nakon ovih ratova karakterizirao jedan fundamenatalan napor da se izrazi ta nacionalna samosvijest. Odatle mnoga razmimoilaženja na polju ruske literature u prvim dekadama 19. Stoljeća, koja su sva bila politički motivirana. Ta je politička obojanost pratila na primjer i slučaj grupe oko Karamzina, koji je pokušao obogatiti ruski jezik sa novim riječima sposobnima za izražavanje novih koncepata i relacija i grupe oko Šiškova, koji je bio njegov oponent i koji je htio zadržati razvoj u granicama limita starih formi. Isto tako glavni utjecaj tijekom prvih decenija 19, stoljeća nije dolazio samo od franskuskih, nego i od njemačkih mislilaca pa je njemačka idealistička filozofija postala stimulativna mnogim mladim ljudima. Ljermontov. Međutim. nije bio zadovoljan zapadnom kulturom kao što nije bio zadovoljan sa bilo kojom kulturom niti Europom kao što nije bio zadovoljan sa bilo kojom realnošću. On je u neku ruku bio veliki nihilist i pored toga što je toliko cijenio Bayrona ili Herzena.

iz moje 31. knjige "RUSKA ZORA"

ISBN 978-953-8100-43-7

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic31.php

https://blog.dnevnik.hr/prokleta-od-daljina