Samsara

 

 

Riječ samsara je sanskrtska riječ je i znači ciklus okaljanog ponovnog rađanja, odnosno ciklus nečistog života. Ciklus okaljanog ponovnog rođenja se odnosi na opetovano preuzimanje okaljanog tijela i uma, koji se još zovu i „okaljani agregati”. Inače, kad nam je tijelo bolesno kažemo „Ja sam bolestan”, a kad god nam je um nesretan mislimo „Ja sam nesretan”. Ovo jasno ukazuje da vjerujemo kako su naše tijelo i um mi sami. Ovo uvjerenje je neznanje jer naše tijelo i um nisu mi; oni su vlasništvo našeg ja, na što i ukazuju naše riječi: „Moje tijelo, moj um.” Uslijed ovog neznanja koje vjeruje kako su naše tijelo i um mi sami, razvijamo raznorazne vrste pogrešne pojavnosti zbog koje proživljavamo raznorazne vrste patnji i problema kao halucinacije, u ovom životu i u životu nakon života bez kraja i konca. Iz ovoga možemo shvatiti kako je naš način prepoznavanja sebe pogrešan od vremena bez početka. Kako bismo sma- njili i konačno potpuno prekinuli svoje iskustvo patnje i problema kao halucinacija, trebamo ispravno prepo- znati svoje sebstvo uvježbavanjem u duhovnim puto- vima koje ću objasniti u poglavlju Krajnja bodhichitta.

 

SAMSARA

 

Trebamo znati kako je naš ljudski život dragocjen i od stvarne vrijednosti samo kad ga koristimo za obuku u duhovnim putovima. Sam po sebi, on je istinska patnja. Proživljavamo razne vrste patnje zbog toga što smo se ponovno rodili rođenjem koje je okaljano unutarnjim otrovom zabluda. Ovo iskustvo nema početka, jer smo se uvijek iznova rađali okaljanim ponovnim rođe- njima od vremena bez početka, i neće imati kraja osim ako ne postignemo vrhunski unutarnji mir nirvane. Ako kontempliramo i meditiramo na to kako u ovom životu proživljavamo patnje i poteškoće tijekom cije- loga života, i iz života u život, doći ćemo do snažnog zaključka da se svaka pojedina patnja i problem jav- ljaju zbog toga što smo se rodili okaljanim ponovnim rođenjem. Potom ćemo razviti snažnu želju da odba- cimo taj ciklus okaljanog ponovnog rođenja, samsaru. Ova želja se zove „odricanje” i razvijanjem te želje zapravo ulazimo na put do oslobođenja, ili nirvanu. S ovoga gledišta, promišljanje i meditiranje o patnji ima velikog smisla. Glavna je svrha ove meditacije izbjeći da u budućnosti iznova moramo prolaziti kroz sva ta iskustva.

Dok god ostajemo u ovome ciklusu okaljanog ponov- nog rođenja, patnje i problemi neće se okončati – morat ćemo ih uvijek iznova proživljavati, svaki put kad se iznova rodimo. Iako se ne možemo sjetiti svojih isku- stava dok smo bili u majčinoj utrobi ili tijekom ranog

 

KAKO PROMIJENITE SVOJ ŽIVOT

 

djetinjstva, patnje ljudskog života počele su od tre- nutka našeg začeća. Svatko može zamijetiti kako novo- rođena beba proživljava tjeskobu i bol. Prva stvar koju beba napravi kad se rodi je da zavrišti. Rijetko kad se događa da se dijete rodi u potpunom spokoju; smire- nog, nasmiješenog izraza lica.

 

ROĐENJE

 

Kad naša svijest tek uđe u spoj sperme našeg oca i jajašca naše majke, tijelo nam je vrlo vruća vodenasta tvar nalik bijelom jogurtu s primjesama crvene boje. U prvim trenucima nakon začeća nemamo grube osjećaje, ali čim se oni razviju, počinjemo doživljavati bol. Naše tijelo postupno postaje sve čvršće, a kako nam udovi rastu, osjećamo kao da nam tijelo razvlače na spravi za mučenje. Unutar majčine utrobe je vruće i mračno. Naš devetomjesečni dom je taj mali, uski prostor pod pritiskom, prepun nečistih tvari. Osjećaj je kao da smo ugurani u mali spremnik za vodu pun nečistih teku- ćina s čvrsto zatvorenim otvorom tako da zrak i svjetlo ne mogu prodrijeti unutra.

Dok smo u majčinoj utrobi, potpuno sami trpimo mnogo boli i straha. Vrlo smo osjetljivi na sve što naša majka čini. Kad brzo hoda imamo osjećaj da padamo s visoke planine i prestravljeni smo. Ako ima spolni odnos osjećamo se prignječenima, kao da se gušimo

 

SAMSARA

 

između dva velika tereta i hvata nas panika. Ukoliko naša majka samo malo poskoči imamo osjećaj da smo bačeni na tlo s velike visine. Ukoliko pije nešto toplo, osjećamo kao da nam netko polijeva kožu kipućom vodom. Ako pije nešto hladno, to je poput ledenog tuša usred zime.

Kada izlazimo iz majčine utrobe imamo osjećaj kao da nas nešto gura kroz usku pukotinu između dvije čvrste stijene, a kad se tek rodimo naše je tijelo toliko osjetljivo da je svaki dodir bolan. Čak i ako nas netko vrlo nježno grli, njihove nam se ruke čine poput trno- vitog grmlja koje nam probada meso, a i najsuptilnije tkanine čine nam se grubima i hrapavima. U usporedbi s mekoćom i glatkoćom majčine utrobe, svaki je osjećaj dodira grub i bolan. Ako nas netko podigne, osjećamo se kao da nas se njiše iznad duboke provalije, prestra- šeno i nesigurno. Zaboravili smo sve što smo znali u svojem prošlom životu, iz majčine utrobe nosimo samo bol i smetenost. Što god čujemo besmisleno je poput zvuka vjetra i ne možemo pojmiti ništa što uočavamo. Prvih smo nekoliko tjedana poput nekoga tko je slijep, gluh i nijem i pati od duboke amnezije. Kad smo gladni ne možemo reći, „Trebam hrane”, a kada nas nešto boli ne možemo reći, „To me boli”. Jedini znaci koje dajemo vruće su suze i bijesne geste. Naša majka često nema pojma kakve sve patnje i nedaće proživljavamo.

 

KAKO PROMIJENITE SVOJ ŽIVOT

 

Potpuno smo bespomoćni i sve nas treba naučiti: kako jesti, kako sjediti, kako hodati i kako govoriti.

Iako smo najranjiviji tijekom prvih nekoliko tjedana svog života, naše patnje ne prestaju ni odrastanjem. Tijekom života nastavljamo proživljavati razne vrste patnje. Baš kao što kad zapalimo vatru u velikoj kući toplina vatre prožima cijelu kuću, a sva toplina u kući dolazi od te vatre, isto tako patnja prožima cijeli naš život kad smo rođeni u samsari, a svi jadi koje doživ- ljavamo dolaze zbog toga što smo se rodili okaljanim ponovnim rođenjem.

Pošto smo se rodili kao ljudi, ljubimo svoje ljudsko tijelo i um, te ih držimo svojima. U ovisnosti o svom tijelu i umu razvijamo samoprianjanje koje je korijen svih zabluda. Naše je ljudsko ponovno rođenje osnova za našu ljudsku patnju; bez te osnove nema ljudskih problema. Boli rođenja postupno se pretvaraju u boli bolesti, starenja i smrti – one su jedan kontinuum.

 

BOLEST

 

Iz našeg rođenja također proizlaze patnje bolesti. Baš kao što vjetar i snijeg oduzimaju veličanstvenost zele- nim livadama, drveću, šumama i cvijeću, tako i bolest oduzima mladenački sjaj našem tijelu, uništavajući nje- govu snagu i moć naših osjetila. Ako smo inače u formi i dobrog zdravlja, kad obolimo odjednom se nismo u

 

SAMSARA

 

stanju baviti svim svojim uobičajenim tjelesnim aktiv- nostima. Čak i prvak u boksu koji je obično u stanju nokautirati sve svoje protivnike postaje u potpunosti bespomoćan kad ga pogodi bolest. Bolest nam oduzme sve svakodnevne užitke i uzrokuje nam neugodne osje- ćaje danonoćno.

Kada obolimo, nalik smo ptici koja je letjela nebom i onda je odjednom pogođena. Kada je ptica pogođena, ona pada ravno na tlo kao grumen olova, a sva njena veličanstvenost i moć istog su trena uništene. Na sličan način, kad mi obolimo, iznenada postanemo nemoćni. Ukoliko smo ozbiljno bolesni možemo postati u pot- punosti ovisni o drugima i izgubiti čak i sposobnost kontrole svojih tjelesnih funkcija. Ovu je promjenu teško podnijeti, osobito onima koji su se ponosili svojom neovisnošću i tjelesnim zdravljem.

Kad smo bolesni, osjećamo se frustriranima jer ne možemo obavljati svoj uobičajeni posao niti završiti sve zadaće koje smo si postavili. Lako postajemo nestr- pljivi sa svojom bolešću i potišteni zbog svih stvari koje ne možemo raditi. Ne možemo uživati u stvarima koje nam obično pružaju zadovoljstvo, kao što su sport, ples, piće, jedenje začinjene hrane ili društvo prijate- lja. Sva ova ograničenja čine nas još jadnijima, a kao dodatak svojoj nesretnosti još moramo podnijeti i sve tjelesne boli koje bolest sa sobom nosi.

 

KAKO PROMIJENITE SVOJ ŽIVOT

 

Kad smo bolesni, ne samo da  moramo  proživjeti sve neželjene boli same bolesti, već također moramo trpjeti razne druge vrste neželjenih stvari. Na primjer, moramo uzimati lijek koji nam je propisan, bilo da se radi o lijeku gadnog okusa, nizu injekcija, većoj opera- ciji ili suzdržavanju od nečega što jako volimo. Ako nas treba operirati, moramo ići u bolnicu i prihvatiti sve tamošnje uvjete. Možda ćemo morati jesti hranu koju ne volimo i po čitav dan besposleni ležati u krevetu i možemo osjećati tjeskobu zbog operacije. Možda nam liječnik ne objasni točno u čemu je problem, ni očekuje li da ćemo preživjeti.

Ako saznamo da je naša bolest neizlječiva, a nemamo nikakvog duhovnog iskustva, patit ćemo od tjeskobe, straha i žalosti. Možemo postati deprimirani i izgubiti nadu ili se možemo razljutiti na bolest, smatrajući ju neprijateljem koji nas je zlobno lišio sve naše radosti.

 

STARENJE

 

Iz našeg rođenja također proizlaze i patnje starenja. Starenje nam krade ljepotu, zdravlje, dobar izgled, lijep ten, vitalnost i lagodnost. Starenje nas pretvara u objekt prezira. Ono donosi mnoge neželjene patnje i hitro nas nosi našoj smrti.

Kako starimo, gubimo svu ljepotu svoje mladosti, a naše snažno, zdravo tijelo postaje slabo i opterećeno

 

SAMSARA

 

bolešću. Naš stas, nekada čvrst i dobro građen, postaje savinut i ružan, a naši se mišići i meso usuču tako da nam udovi postaju tanki poput štapa, a kosti strše van. Kosa nam izgubi boju i sjaj, a ten izgubi blistavost. Lice nam postaje naborano, a crte lica izobličene. Milarepa je rekao:

Kako stari ljudi ustaju? Oni ustaju kao da iz zemlje izvlače kolac. Kako stari ljudi hodaju? Jednom kad su na nogama moraju oprezno gaziti kao lovci na ptice. Kako stari ljudi sjedaju? Stropoštaju se kao teški kovčeg kad mu pukne ručka.

Možemo kontemplirati sljedeću pjesmu velikog uče- njaka Gungtanga o patnjama starenja:

Kad ostarimo, kosa nam pobijeli, No, ne zbog toga što smo je oprali;

To je znak da ćemo ubrzo sresti Gospodara smrti.

Imamo bore na čelu,

No, ne zbog toga što imamo previše mesa;

To je upozorenje Gospodara smrti: „Uskoro ćeš umrijeti”.

Zubi nam poispadaju,

No, ne da bi napravili mjesta za nove;

Znak je to da ćemo uskoro izgubiti sposobnost da jedemo ljudsku hranu.

 

KAKO PROMIJENITE SVOJ ŽIVOT

 

Lica su nam ružna i neugledna,

No, ne zbog toga što nosimo maske;

Znak je to da smo izgubili masku mladosti.

Glave nam se tresu amo-tamo,

No, ne zbog toga što se ne slažemo;

To nas Gospodar smrti udara po glavi štapom kojeg drži u desnoj ruci.

Hodamo pognuti, zureći u tlo,

No, ne zbog toga što tražimo izgubljene igle;

Znak je to da tražimo svoju izgubljenu ljepotu i uspomene.

Ustajemo s tla koristeći sva četiri uda,

No, ne zbog toga što oponašamo životinje;

Znak je to da su nam noge preslabe da bi nam podržale tijelo.

Sjedamo kao da smo iznenada pali, No, ne zbog toga što smo ljuti;

Znak je to da nam je tijelo izgubilo snagu.

Tijelo nam se njiše dok hodamo,

No, ne zbog toga što mislimo da smo važni; Znak je to da nam noge ne mogu nositi tijelo.

Ruke nam se tresu,

No, ne zbog toga što nas svrbi da ukrademo;

Znak je to da nemirni prsti Gospodara smrti kradu našu imovinu.

 

SAMSARA

 

Malo jedemo,

No, ne zbog toga što smo škrti;

Znak je to da ne možemo probaviti svoju hranu.

Često uzdišemo,

No ne zato što šapćemo mantre bolesnima; Znak je to da će našeg disanja uskoro nestati.

Dok smo mladi možemo putovati oko cijeloga svijeta, ali kad ostarimo, teško stižemo i do svojih ulaznih vrata. Postajemo preslabi za upuštanje u mnoge svje- tovne djelatnosti, a često nam se i duhovne djelatnosti prorijede. Na primjer, imamo premalo tjelesne snage za vršenje vrlinskih djela, i imamo premalo mentalne energije za pamćenje, kontemplaciju i meditaciju. Ne možemo pohađati predavanja koja se daju na mjestima do kojih je teško doći, ili u kojima nije udobno boraviti. Ne možemo drugima pomoći na načine koji zahtijevaju tjelesnu snagu ili dobro zdravlje. Ovakve lišenosti često stare ljude čine vrlo tužnima.

Kada ostarimo, postajemo poput nekoga tko je slijep i gluh. Ne možemo jasno vidjeti i trebamo sve jače naočale, sve dok konačno više ne možemo čitati. Ne možemo jasno čuti pa nam postaje sve teže slušati muziku ili televiziju, ili čuti što drugi govore. Pamćenje nam slabi. Sve djelatnosti, svjetovne i duhovne, postaju sve teže. Ako vježbamo meditaciju, postaje nam teže steći  spoznaje,  jer  su  nam  pamćenje  i  koncentracija

 

KAKO PROMIJENITE SVOJ ŽIVOT

 

preslabi. Ne možemo se posvetiti učenju. Dakle, ako se u mladosti nismo učili i uvježbali u duhovnim prak- sama, jedino što možemo učiniti kad ostarimo je razviti žaljenje i čekati dolazak Gospodara smrti.

Kad ostarimo, ne možemo polučiti isti užitak iz stvari u kojima smo prije uživali, kao što su hrana, piće ili seks. Preslabi smo za razbibrige i prečesto smo iscr- pljeni čak i za zabavu. Kako nam životni vijek ističe, ne možemo se pridružiti mladim ljudima u njihovim aktivnostima. Dok oni putuju uokolo mi moramo ostati po strani. Nitko nas ne želi povesti sa sobom kad smo stari i nitko nas ne želi posjećivati. Čak ni naši unuci ne žele dugo ostati s nama. Stari ljudi često u sebi misle,

„Kako bi lijepo bilo kada bi mladi ljudi ostali sa mnom. Mogli bismo ići u šetnje i mogao bih im pokazati neke stvari”; no mladi ljudi ne žele biti uključeni u njihove planove. Kako im se život bliži kraju, stari ljudi trpe žalost napuštenosti i usamljenosti. Oni imaju puno osobitih žalosti.

 

SMRT

 

Iz našeg rođenja također proizlaze i patnje smrti. Ako smo tijekom života naporno radili kako bismo saku- pili dobra i ako smo postali jako vezani za njih, iskusit ćemo veliku patnju u trenutku smrti, misleći, „Sada moram za sobom ostaviti sva svoja dragocjena dobra.”

 

SAMSARA

 

Čak nam je i sada veoma teško nekome posuditi neku od stvari koje vrlo cijenimo, a kamoli ju dati. Stoga nije ni čudo što postajemo tako jadni kada shvatimo da u rukama smrti moramo ostaviti sve.

Kad umremo, moramo se rastati čak i od svojih naj- bližih prijatelja. Moramo ostaviti svog partnera, iako smo možda proveli godine zajedno i nismo bili ni dana odvojeni. Ukoliko smo vrlo vezani za svoje prijatelje, iskusit ćemo veliki jad u trenutku smrti, ali jedino što ćemo moći učiniti jest držati ih za ruke. Nećemo biti u stanju zaustaviti proces smrti, čak i ako nas budu pre- klinjali da ne umremo. Obično, kad smo veoma vezani za nekog, ljubomorni smo ako nas taj netko ostavi same i provede vrijeme s nekim drugim, ali kad umremo, morat ćemo ostaviti svoje prijatelje s drugima zauvijek. Morat ćemo zauvijek ostaviti svih, uključujući svoju obitelj i ljude koji su nam pomogli u ovom životu.

Kad umremo, morat ćemo ostaviti ovo tijelo koje smo ljubili i za koje smo se brinuli na toliko načina. Ono će postati bezumno poput kamena i bit će pokopano u zemlju, ili spaljeno. Ako nemamo unutarnju zaštitu duhovnog iskustva, u vrijeme smrti iskusit ćemo strah i pogibelj, kao i tjelesnu bol.

Kad u vrijeme smrti naša svijest napusti tijelo, svi potencijali koje smo sakupili u svom umu vršeći vrlin- ska i nevrlinska djela odlaze s njom. Osim njih, ne možemo ništa ponijeti s ovog svijeta. Sve nas ostale

 

KAKO PROMIJENITE SVOJ ŽIVOT

 

stvari zavaravaju. Smrt okončava sve naše aktivnosti

– naše razgovore, obroke, susrete s prijateljima, spava- nje. Sve se privede kraju na dan naše smrti i sve stvari moramo ostaviti za sobom, čak i prstenje na prstima. U Tibetu, prosjaci nose štap da bi se obranili od pasa. Da bismo shvatili kako nas smrt u potpunosti lišava svega, trebamo se prisjetiti da u trenutku smrti prosjaci ostavljaju čak i taj stari štap, najjadnije od svih ljud- skih dobara. Diljem svijeta možemo primijetiti kako su jedina svojina mrtvih njihova imena uklesana u kamenu.

 

OSTALE VRSTE PATNJE

 

Također, moramo proživljavati patnje odvajanja, nuž- nosti susretanja s onim što nam nije drago i neuspjeha u ispunjenju svojih želja – što obuhvaća patnje siro- maštva, i štete koju nanose ljudi i ne-ljudi, i od vode, vatre, vjetra i zemlje. Prije krajnjeg rastanka u tre- nutku smrti, često moramo proživljavati privremeno odvajanje od ljudi i stvari koje su nam drage, što nam nanosi mentalnu bol. Možda moramo napustiti svoju zemlju gdje žive svi naši prijatelji i rodbina, ili možda moramo napustiti posao koji nam je drag. Možda izgubimo ugled. Puno puta u ovome životu moramo doživjeti boli odvajanja od ljudi koji su nam dragi, ili moramo žrtvovati i izgubiti stvari koje su nam ugodne

 

SAMSARA

 

i privlačne, ali kada umremo, morat ćemo se zauvijek odvojiti od prijatelja i od užitaka i od svih vanjskih i unutarnjih uvjeta za čistu duhovnu praksu, ili praksu Dharme, ovoga života.

Često smo prisiljeni živjeti ili raditi s ljudima koji nam nisu dragi, ili nailaziti na situacije koje smatramo neugodnima. Ponekad se možemo naći u vrlo opasnoj situaciji poput požara ili poplava, ili u kakvoj situa- ciji punoj nasilja kao što je pobuna ili bitka. Životi su nam ispunjeni manje ekstremnim situacijama koje nam dosađuju. Ponekad smo spriječeni da radimo ono što želimo. Za sunčanog dana možda se uputimo na plažu, ali zaglavimo u prometnoj gužvi. Neprestano proživ- ljavamo uplitanja našega unutarnjeg demona zabluda, koji nam ometa um i duhovnu praksu. Bezbrojne su okolnosti koje nam osujećuju planove i sprječavaju nas da radimo ono što želimo. Izgleda nam kao da smo goli, a živimo u trnovitom grmu – kad god se poku- šamo pomaknuti, okolnosti nas ozlijede. Što više želja i planova imamo, to više frustracija doživljavamo. Što više želimo određene situacije, to više zaglavljujemo u sitacijama koje nismo željeli. Izgleda kao da svaka želja priziva svoju prepreku. Neželjene situacije nas spopa- daju, a da ih ne tražimo. Zapravo, jedine stvari koje dolaze bez truda su one stvari koje ne želimo. Nitko ne želi umrijeti, no smrt dolazi bez truda. Nitko ne želi biti

 

KAKO PROMIJENITE SVOJ ŽIVOT

 

bolestan, no bolest dolazi bez truda. Kako smo se rodili ponovnim rođenjem bez slobode ili kontrole, imamo nečisto tijelo i živimo u nečistome okolišu, pa se na nas sručuju neželjene stvari. U samsari su ovakva iskustva potpuno prirodna.

Mi imamo bezbrojne želje, no bez obzira na to koliko truda u njih uložili, nikada nemamo osjećaj da smo ih zadovoljili. Čak i kada dobijemo ono što želimo, ne dobijamo to onako kako smo željeli. Posjedujemo neki objekt, no iz toga ne polučujemo nikakvo zadovoljstvo. Na primjer, možemo sanjati o tome da se obogatimo, no, ako doista to i postignemo, život nam nije onakav kakvim smo ga zamišljali, pa se ne osjećamo kao da nam se želja ispunila. To je zbog toga što nam želje ne opadaju srazmjerno s rastom našeg bogatstva. Što više bogatstva imamo, to više želimo. Bogatstvo koje tražimo ne može se naći, jer tražimo iznos koji će zasi- titi naše želje, a nikakvo bogatstvo to ne može učiniti. Da bi stvar bila još gora, pri stjecanju objekata svojih želja mi stvaramo nove razloge za nezadovoljstvo. Sa svakim objektom želje dolaze ostali objekti koje ne želimo. Na primjer, s bogatstvom dolaze porezi i nesi- gurnost, te složeni novčani poslovi. Ti neželjeni dodaci priječe nas da iskusimo potpuno zadovoljstvo. Slično, možemo sanjati o tome da odmor provedemo na egzo- tičnom mjestu i zbilja možemo tamo i otići, no iskustvo

 

SAMSARA

 

nije nikada baš onakvo kakvo smo i očekivali, a s ljeto- vanjem dolaze i druge stvari kao što su opekotine od sunca i visoki troškovi.

Promotrimo li pažljivo svoje želje, vidjet ćemo da su neumjerene. Mi želimo sve najbolje stvari samsare

– najbolji posao, najboljeg partnera, najbolji ugled, naj- bolju kuću, najbolji automobil, najbolji odmor. Sve što nije najbolje ostavlja nas razočaranima – i dalje tražimo, ali ono što želimo ne nalazimo. No, niti jedan svjetovni užitak ne može nam pružiti potpuno i savršeno zado- voljstvo koje želimo. Stalno se proizvode uvijek bolje stvari. Svugdje nove reklame najavljuju da su najbolje stvari upravo pristigle na tržište, no nekoliko dana kasnije već dolazi druga najbolja stvar i bolja je od naj- boljeg proizvoda od prije nekoliko dana. Nema kraja novim stvarima koje privlače naše želje.

Djeca u školi ne mogu nikada zadovoljiti niti svoje niti ambicije svojih roditelja. Čak i ako su najbolja u svom razredu, osjećaju da ne mogu biti zadovoljna ako isto ne postignu i sljedeće godine. Ako tako nastave i budu uspješni i u svome poslu, ambicije će im biti jače nego ikada. Nema neke točke kada će se moći odmoriti s osjećajem da su potpuno zadovoljni s učinjenim.

Možemo pomisliti da su barem oni ljudi koji vode jednostavan život na selu zadovoljni, no razmislimo li shvatit ćemo da čak i poljoprivrednici traže, a ne nalaze ono što žele. Njihovi su životi puni problema

 

KAKO PROMIJENITE SVOJ ŽIVOT

 

i tjeskoba, a oni ne uživaju pravi mir i zadovoljstvo. Njihov opstanak ovisi o mnogim nesigurnim čimbeni- cima izvan njihove kontrole, kao što je, recimo, vrijeme. Poljoprivrednici nemaju ništa više slobode od nezado- voljstva od poslovnih ljudi koji žive i rade u gradu. Kada svakoga jutra odlaze na posao noseći svoje torbe, poslovni ljudi izgledaju uredno i učinkovito, no iako izvana izgledaju glatko, u svojim srcima nose mnogo nezadovoljstva. Oni i dalje traže, a ne nalaze ono što žele.

Promislimo li o ovoj situaciji, mogli bismo možda odlučiti da možemo pronaći ono što tražimo ostavivši svoju imovinu. Međutim, možemo vidjeti da čak i siro- mašni ljudi traže, a ne nalaze ono što žele. Mnogi siro- masi ne mogu naći čak niti ono što im je neophodno za život.

Patnju nezadovoljstva ne možemo izbjeći tako što ćemo često mijenjati svoju situaciju. Možda smatramo da ćemo, budemo li stalno nalazili novog partnera ili novi posao, ili ako stalno budemo putovali, na kraju naći ono što želimo; no čak i ako bismo otputovali na svako mjesto na kugli zemaljskoj, i u svakom tom mjestu imali novog ljubavnika, opet ćemo tražiti neko drugo mjesto i nekoga novog ljubavnika. U samsari nema stvarnog ispunjenja naših želja.

Kad god vidimo nekoga na visokom ili niskom polo- žaju, bilo muškarca ili ženu, oni se razlikuju samo po

 

SAMSARA

 

izgledu, odjeći, ponašanju i statusu. U biti, svi su jed- naki – svi proživljavaju probleme u svojim životima. Kad god imamo problem, lako je pomisliti da je on uzrokovan našim specifičnim okolnostima i da bi, kad bismo samo promijenili svoje okolnosti, naš problem nestao. Krivimo druge ljude, svoje prijatelje, hranu, vladu, svoje doba, meteorološke prilike, društvo, povi- jest i tako dalje. No, vanjske okolnosti poput ovih nisu glavni uzroci naših problema. Moramo prepoznati da su sve fizičke patnje i mentalna bol koju proživljavamo posljedice našega ponovnog rođenja u životu okalja- nom unutarnjim otrovom zabluda. Ljudska bića moraju proživljavati ljudske patnje zato što su se ponovno rodila kao ljudi. Životinje moraju proživljavati životinj- ske patnje, dok gladni duhovi i bića pakla moraju pro- življavati svoje osobite patnje stoga što su se ponovno rodili okaljanim ponovnim rođenjem. Čak ni bogovi nisu oslobođeni patnje jer su se i oni ponovno rodili okaljanim ponovnim rođenjem. Baš kao što netko tko se nađe usred lomače razvije intenzivan strah, i mi tre- bamo razviti intenzivan strah od nepodnošljivih patnji ovog beskrajnog ciklusa nečistog života. Ovaj strah je također pravo odricanje i proizlazi iz naše mudrosti.

U zaključku, nakon što smo kontemplirali ovo objaš- njenje, trebamo misliti:

Nema koristi od poricanja patnji budućih života; kad se one zapravo sruče na mene, bit će prekasno da se od njih

 

KAKO PROMIJENITE SVOJ ŽIVOT

 

zaštitim. Zato definitivno trebam pripremiti obranu sada, dok imam ovaj ljudski život koji mi pruža priliku da se trajno oslobodim od patnji mojih bezbrojnih budu- ćih života. Ako ne primijenim trud da to ostvarim, već dopustim da mi ovaj ljudski život bude isprazan, bez smisla, od toga nema veće samoprijevare i veće neraz- boritosti. Moram sada uložiti trud u trajno oslobađanje sebe od patnji bezbrojnih budućih života.

Kontinuirano meditiramo na ovu odlučnost dok ne razvijemo spontanu želju da trajno oslobodimo sebe od patnji svojih bezbrojnih budućih života. To je spoznaja odricanja. U trenutku kad razvijemo tu spoznaju, ula- zimo na put do oslobođenja. U ovom kontekstu, oslo- bođenje se odnosi na vrhunski trajni mir uma, poznat kao „nirvana”, koji nam daje čistu i trajnu sreću.

Jednom kad smo postigli nirvanu, nikad više nećemo doživjeti okaljane okoline, užitke, tijela ni umove. Sve ćemo doživljavati kao čisto zato što će naš um biti čist, slobodan od unutarnjeg otrova zabluda. Prvi korak prema postignuću nirvane je stjecanje spoznaje odrica- nja, spontane želje da se napusti samsara, ili okaljana ponovna rođenja. Tada odbacujemo samsaru i dosti- žemo nirvanu stjecanjem izravne spoznaje praznine, krajnje prirode fenomena, što će biti detaljno objaš- njeno u poglavlju o Krajnja Bodhichitta.

 

 

Duhovna praksa zajednička svima

 

 

U ovoj praksi trebamo vršiti vrlinska ili pozitivna djela zato što su ona korijeni naše buduće sreće; tre- bamo odbaciti nevrlinska ili negativna djela zato što su ona korijeni naše buduće patnje; i trebamo obuzdati svoje zablude, zato što su one korijeni naših okaljanih ponovnih rođenja. Povrh toga, trebamo razviti vjeru, osjećaj srama, obzirnost prema drugima, nevezanost, ne-mržnju i trud.

 

VJERA

 

U praksi vjere trebamo razviti i zadržati tri vrste vjere: vjeru divljenja, vjeru vjerovanja i vjeru željenja. Vjera divljenja je prirode radovanja - radovanja potpunoj čistoći prosvijetljenih bića, njihovim učenjima i spo- znajama njihovih učenja. Vjera vjerovanja je prirode ispravnog vjerovanja - vjerovanje kako su prosvijet- ljena bića zaista prisutna pred nama, iako ih ne vidimo, i vjerovanje kako su njihova učenja i spoznaje njihovih učenja pravo uzdanje koje izravno štiti živa bića od patnje i straha. Vjera željenja je prirode željenja - želja

 

KAKO PROMIJENITE SVOJ ŽIVOT

 

da mi sami postanemo poput prosvijetljenih bića, želja da primjenimo njihova učenja u praksi i želja da posti- gnemo spoznaje njihovih učenja.

Kako je vjera korijen svih čistih duhovnih postignuća, ona bi trebala biti naša glavna praksa. Dok je čuveni budistički učitelj Atisha boravio na Tibetu, jednom mu je pristupio neki čovjek tražeći duhovne upute. Atisha je šutio pa je tako čovjek, misleći da ga ovaj nije čuo, vrlo glasno ponovio svoju molbu. Atisha je tada odgo- vorio, „Ja dobro čujem, ali ti trebaš imati vjere.”

Prosvijetljena se bića zovu „Buddhe”, njihova učenja

„Dharma”, a praktičari koji su stekli spoznaje ovih učenja „Sangha”. Oni su poznati kao Tri dragulja – Buddha dragulj, Dharma dragulj i Sangha dragulj – i objekti su vjere i uzdanja. Zovu se draguljima zato što su veoma dragocjeni. U ovisnosti o uočavanju strahova i patnji samsare i razvoja snažne vjere i uvjerenja u moć Buddhe, Dharme i Sanghe da nas zaštite, donosimo odluku da se oslanjamo na Tri dragulja. Ovo je jedno- stavan način uzdanja u Buddhu, Dharmu i Sanghu.

Bez vjere je naš um kao sprženo sjeme, jer upravo kao što sprženo sjeme ne može proklijati, tako ni znanje bez vjere nikada ne može proizvesti duhovne spoznaje. Vjera u duhovna učenja ili Dharmu potiče snažnu namjeru da je prakticiramo, a ovo zauzvrat potiče trud. Trudom možemo postići bilo što.

 

DUHOVNA PRAKSA ZAJEDNIČKA SVIMA

 

Vjera je neophodna. Ako nemamo vjere, čak i uko- liko savladamo duboka učenja i postanemo sposobni za vješte analize, um će nam i dalje biti nepokoren, zato što ova učenja nećemo primjenjivati u praksi. Bez obzira na to koliko dobro razumijemo duhovna učenja na intelektualnoj razini, to nam nikada neće pomoći da smanjimo svoje probleme ljutnje i drugih zabluda, ako nemamo vjere. Možemo čak postati i ponosni na svoje znanje, tako zapravo uvećavajući svoje zablude. Duhovno znanje bez vjere nam neće pomoći da pro- čistimo svoju negativnost. Možemo čak stvoriti tešku negativnu karmu koristeći svoj duhovni položaj za novac, ugled, moć ili politički autoritet. Stoga bi se vjera trebala njegovati kao nešto izuzetno dragocjeno. Baš kao što prostor prožima sva mjesta, tako vjera pro- žima sva vrlinska stanja uma.

Ako praktičar ima jaku vjeru, primat će dobrobiti čak i ako negdje pogrješi. Jednom je u Indiji harala glad u kojoj su mnogi pomrli. Jedna je starica otišla vidjeti svog Duhovnog vodiča i rekla mu je, „Molim te pokaži mi način na koji mogu spasiti svoj život.” Njen joj je Duhovni vodič savjetovao da jede kamenje. Žena ga je upitala, „Ali kako mogu kamenje učiniti jestivim?”, a on joj je odgovorio, „Ako izgovaraš mantru božice Tsunde, moći ćeš kuhati kamenje.” Tada ju je poučio mantri, ali učinio je malu pogrešku. On ju je poučio

 

KAKO PROMIJENITE SVOJ ŽIVOT

 

mantri  OM  BALE  BULE  BUNDE  SÖHA,  a  ne OM  TZALE

TZULE TZUNDE SÖHA. Ali, starica je imala veliku vjeru u ovu mantru i, izgovarajući je s koncentracijom, kuhala je kamenje i jela ga.

Staričin je sin bio redovnik i počeo se brinuti za svoju majku, pa je pošao kući da je posjeti. Bio je zapanjen kada ju je našao dobro uhranjenu i zdravu. Rekao joj je,

„Majko, kako to da si tako zdrava kad čak i mladi ljudi umiru od gladi?” Njegova mu je majka tada objasnila da je jela kamenje. Sin ju je upitao, „Kako si uspjela skuhati kamenje?”, i ona mu je rekla mantru koja joj je dana da je izgovara. Sin je brzo uočio pogrešku pa je izjavio, „Tvoja je mantra pogrešna! Mantra božice Tsunde je OM TZALE TZULE TZUNDE SÖHA.” Kada je ovo čula, starica je zapala u dvojbu. Pokušavala je izgova- rati obje mantre, ali sada niti jedna od njih nije djelo- vala, jer joj je vjera bila uništena.

Kako bismo razvili i povećali svoju vjeru u duhovna učenja, potreban nam je poseban način slušanja i čita- nja. Na primjer, kad čitamo neku knjigu koja otkriva čiste duhovne prakse, trebali bismo misliti:

Ova knjiga je poput ogledala Dharme koje pokazuje sve greške mojih tjelesnih, verbalnih ili mentalnih djela. Otkrivajući sve moje nedostatke, ona mi pruža veliku priliku da ih nadvladam i time otklonim sve greške iz svoga mentalnog kontinuuma.

 

DUHOVNA PRAKSA ZAJEDNIČKA SVIMA

 

Ova je knjiga vrhunski lijek. Prakticiranjem uputa koje ona sadrži mogu se izliječiti od bolesti zabluda, koje su pravi izvor svih mojih problema i patnji.

Ova je knjiga svjetlo mudrosti koje raspršuje tamu mog neznanja, oči kojima mogu vidjeti stvarni put do oslobođenja i prosvjetljenja i vrhunski Duhovni vodič od kojega mogu primiti najdublji i oslobađajući savjet.

Nije važno je li autor čuven ili nije – ako knjiga sadrži čista duhovna učenja ona je poput ogledala Dharme, poput vrhunskog lijeka, poput svjetla mudrosti i poput božanskih očiju; i vrhunski je Duhovni vodič. Ako uvijek čitamo knjige Dharme i slušamo učenja s ovakvim posebnim prepoznavanjem, naša će se vjera i mudrost sigurno uvećati. Ovakvim promišljanjem možemo razviti i održati vjeru u duhovna učenja, u učitelje koji nam pokazuju duhovne putove i u svoje duhovne prijatelje. To će nam olakšati napredovanje u duhovnoj praksi.

 

OSJEĆAJ SRAMA I

OBZIRNOST PREMA DRUGIMA

 

Razlika između osjećaja srama i obzirnosti prema drugima je u tome što u prvom slučaju izbjegavamo neprimjerena djela iz razloga koji se tiču nas samih, dok u drugom slučaju izbjegavamo neprimjerena djela iz razloga koji se tiču drugih. Stoga nas osjećaj srama

 

KAKO PROMIJENITE SVOJ ŽIVOT

 

spriječava da počinimo neprimjerena djela podsjeća- jući nas na to da se za nas neprikladno upuštati u takva djela zato što smo, na primjer, duhovni praktičar, zare- đena osoba, duhovni učitelj, odrasla osoba i tako dalje; ili zato što ne želimo iskusiti negativne rezultate svojih djela. Ako mislimo, „Za mene je neispravno ubijati kukce, zato što će mi to u budućnosti prouzročiti pro- življavanje patnje”, i zatim donesemo čvrstu odluku da ih nećemo ubijati, motivirani smo osjećajem srama. Osjećaj srama čuva nas od vršenja negativnih djela time što se poziva na našu savjest i standarde ponaša- nja za koje osjećamo da su prikladni. Ako nismo spo- sobni razviti osjećaj srama, bit će nam izuzetno teško prakticirati moralnu disciplinu, osnovu na kojoj rastu duhovne spoznaje.

Primjeri obzirnosti prema drugima su suzdržavanje od izgovaranja nečeg neugodnog zato što bi to moglo uznemiriti drugu osobu ili odustajanje od ribolova zbog patnje koju to uzrokuje ribama. Obzirnost trebamo prakticirati kad god smo u društvu drugih, obraćajući pažnju na to kako bi ih naše ponašanje moglo uznemi- riti ili povrijediti. Naše su želje beskrajne, a mnoge bi od njih drugima mogle nanijeti mnogo boli kad bismo ih ispoljili. Dakle, prije nego što postupimo po želji, tre- bali bismo razmotriti hoćemo li time ikako uznemiriti druge ili im naštetiti, pa ako mislimo da hoćemo, onda

 

DUHOVNA PRAKSA ZAJEDNIČKA SVIMA

 

ne bismo to trebali činiti. Obzirnost prema drugima znači da nam je stalo do dobrostanja drugih.

Obzirnost prema drugima važna je za svakoga. Ako smo obzirni, drugima ćemo se sviđati i poštovat će nas, a naši će odnosi s obitelji i prijateljima biti skladni i dugotrajni. Međutim, bez obzirnosti prema dru- gima, odnosi brzo propadaju. Obzirnost sprječava da drugi izgube vjeru u nas i osnova je za razvijanje uma radovanja.

Jesmo li dobra ili loša osoba ovisi o tome posjedu- jemo li osjećaj srama i obzirnost prema drugima ili ne. Bez ove dvije kvalitete, naše će svakodnevno ponašanje ubrzo postati negativno i prouzročiti da se drugi udalje od nas. Osjećaj srama i obzirnost su poput lijepe odjeće koja uzrokuje da drugima budemo privlačni. Bez njih smo poput gole osobe koju svi pokušavaju izbjeći.

I osjećaj srama i obzirnost prema drugima obilježeni su odlukom o suzdržavanju od upuštanja u negativna i neprikladna djela, i od kršenja zavjeta i obveza. Ova je odlučnost sama bit moralne discipline. Ovu odluku razvijamo i održavamo promišljanjem o dobrobiti prakticiranja moralne discipline i opasnostima njezina kršenja. Posebice se uvijek trebamo prisjećati kako bez moralne discipline nemamo nikakve šanse za bilo kakvo više ponovno rođenje, a kamoli za postizanje nirvane.

 

KAKO PROMIJENITE SVOJ ŽIVOT

 

Osjećaj srama i obzirnost prema drugima su temelji moralne discipline, koja je osnova za stjecanje duhov- nih spoznaja i glavni uzrok višeg ponovnog rođenja. Nagarjuna je rekao da, dok užici dolaze  od  dava- nja, sreća viših rođenja dolazi od moralne discipline. Rezultati prakse davanja mogu se doživjeti i u višim i u nižim područjima, ovisno o tome da li smo je prak- ticirali u sprezi s moralnom disciplinom ili ne. Ako ne prakticiramo moralnu disciplinu, naša će karma dava- nja sazreti u nižem području. Na primjer, kao rezultat djela davanja koja su sakupili u prethodnim životima, neki psi ljubimci imaju daleko bolje uvjete od mnogih ljudi – njihovi ih vlasnici maze i paze, daju im posebnu hranu i meke jastuke, a prema njima se ophode kao prema najdražoj djeci. Usprkos  ovim  udobnostima, ta su se jadna stvorenja svejedno ponovno rodila u nižem obliku života s tijelom i umom životinje. Ona nemaju ni tjelesne ni mentalne osnove da nastave sa svojom praksom davanja, niti bilo kojim drugim vrlin- skim djelom. Ona ne mogu razumjeti značenje duhov- nih učenja ni promijeniti svoje umove. Jednom kad se njihova prethodna karma davanja iscrpi kroz uživanje takvih dobrih uvjeta, budući da nisu imala mogućno- sti za stvaranje još više vrlinskih djela, njihovi će se užici privesti kraju, a u budućim će životima ona pro- življavati siromaštvo i glad. To je zbog toga što nisu prakticirala davanje u sprezi s moralnom disciplinom

 

DUHOVNA PRAKSA ZAJEDNIČKA SVIMA

 

i tako nisu stvorila uzroke za više ponovno rođenje. Prakticiranjem osjećaja srama i obzirnosti prema dru- gima možemo odbaciti nevrlinska ili neprikladna djela, korijene naše buduće patnje.

Što znače „niže ponovno rođenje” i „više ponovno rođenje”? Rodimo li se  kao  biće  pakla,  gladni  duh ili životinja, nemamo priliku razumjeti i prakticirati duhovna učenja koja nas vode do čiste i vječne sreće. S ovog gledišta ona se zovu „niža ponovna rođenja”. S druge strane, ako se rodimo kao ljudsko biće, polubog ili bog, imamo priliku razumijeti, kontemplirati i medi- tirati na smisao duhovnih učenja, pa se s tog gledišta ta ponovna rođenja zovu „viša ponovna rođenja”. Ako nemamo priliku razumijeti, kontemplirati i meditirati na smisao duhovnih učenja, morat ćemo ostati ispra- znog života u ovom životu te iz života u život, bez kraja, bez smisla i proživljavajući samo patnju.

 

NEVEZANOST

 

Nevezanost je u ovom kontekstu um odricanja koji je suprotnost vezanosti, ili nekontroliranoj želji. Odricanje nije želja da napustimo obitelj, prijatelje, dom, posao, i tako dalje, te da postanemo poput prosjaka; već je to um koji funkcionira tako da zaustavi vezanost za svje- tovna zadovoljstva i koji traži oslobođenje od okalja- noga ponovnog rođenja.

 

KAKO PROMIJENITE SVOJ ŽIVOT

 

Moramo naučiti zaustaviti svoju vezanost kroz praksu odricanja, ili će ona biti ozbiljna prepreka našoj čistoj duhovnoj praksi. Baš kao što ptica ne može letjeti ako ima kamenje vezano za noge, tako ni mi ne možemo napredovati na duhovnom putu ako smo čvrsto prive- zani lancima vezanosti.

Vrijeme za praksu odricanja je sada, prije smrti. Trebamo smanjiti vezanost za svjetovna zadovoljstva spoznavajući da su takva zadovoljstva varljiva i da nam ne mogu pružiti pravo zadovoljstvo. Zapravo, uzrokuju nam samo patnju. Ovaj je ljudski život sa svim svojim patnjama i problemima velika prilika da poboljšamo i svoje odricanje i suosjećanje. Ne bismo smjeli potratiti ovu dragocjenu priliku. Spoznaja odri- canja je prolaz kroz koji ulazimo na duhovni put do oslobođenja, ili nirvane. Bez odricanja je nemoguće čak i zakoračiti na put do vrhunske sreće oslobođenja, a kamoli njime napredovati.

Da bismo razvili i uvećali svoje odricanje, možemo opetovano promišljati sljedeće:

Zbog toga što je moja svijest bez početka, bezbroj sam se puta ponovno rađao u samsari. Već sam imao bezbrojna tijela. Kada bi se sva ona sakupila zajedno, ispunila bi čitav svijet, a sva bi krv i druge tjelesne tekućine koje su njima tekle tvorile ocean. Tako je velika bila moja patnja u svim tim prethodnim životima da sam prolio toliko suza žalosti da bi se mogao stvoriti još jedan ocean.

 

DUHOVNA PRAKSA ZAJEDNIČKA SVIMA

 

U svakom sam pojedinačnom životu proživljavao patnje bolesti, starenja, smrti, odvojenosti od onih koje sam volio i nemogućnosti da ispunim svoje želje. Ako sada ne postignem trajno oslobođenje od patnje uvijek ću iznova morati proživljavati ove patnje u nebrojenim budućim životima.

Promišljajući ovo, iz dubine srca donosemo čvrstu odluku da odbacimo vezanost za svjetovna zado- voljstva i postignemo trajno oslobođenje od ciklusa okaljanog ponovnog rođenja, samsare. Primjenom ove odluke u praksi možemo obuzdati svoju vezanost, ili nekontroliranu želju i tako riješiti svoje svakodnevne probleme.

 

NE-MRŽNJA

 

Ne-mržnja je u ovom kontekstu srdačna ljubav koja je suprotnost mržnji. Mnogi ljudi doživljavaju probleme zato što je njihova ljubav pomiješana s vezanošću; takvim ljudima željna vezanost raste što se više njihova

„ljubav” uvećava. Ako njihove želje nisu ispunjene, oni postaju uzrujani i ljuti. Ako objekt njihove vezanosti, poput ljubavnika, makar samo razgovara s nekom drugom osobom, oni mogu postati ljubomorni ili agre- sivni. Ovo jasno pokazuje da ta njihova „ljubav” nije prava ljubav, nego vezanost. Prava ljubav nikada ne može biti uzrok ljutnji; ona je suprotna ljutnji i nikada

 

KAKO PROMIJENITE SVOJ ŽIVOT

 

ne može izazvati probleme. Ako svakog volimo kao što majka voli svoje najdraže dijete, neće biti osnove za pojavu bilo kakvih problema zato što će naš um uvijek biti u miru. Ljubav je prava unutarnja zaštita protiv patnje.

Što je srdačna ljubav? Kad se,  iz  dubine  srca  i bez vezanosti osjećamo blisko, toplo  i  sretno  u prema nekome, to je srdačna ljubav.  Ona  čini  naš um mirnim i uravnoteženim, slobodnim od  ljut- nje i vezanosti. Zato se još zove i „staloženost”. Razvijanje staloženosti je poput oranja polja – svoj um čistimo od kamenja i korova ljutnje i vezanosti, omo- gućujući tako rast istinskoj ljubavi. Trebamo naučiti razviti srdačnu ljubav za svih, tako da naši problemi ljutnje i vezanosti prestanu te da možemo učinkovito pomoći drugima. Kad god nekoga sretnemo, trebali bismo biti sretni što ga vidimo i pokušati prema njemu razviti tople osjećaje. Stalnim uvježbavanjem, trebamo se pokušati zbližiti s ovom praksom. na taj način ćemo zadržati dobro srce sve vrijeme, a to će nam donijeti dobre rezultate u ovom životu i u našim bezbrojnim budućim životima.

Na osnovu ovog osjećaja srdačnosti trebali bismo razvijati brižnu ljubav, kako bismo istinski osjetili da je dragocjen i važan. Ako druge ljubimo na ovaj način, neće nam biti teško razviti željnu ljubav, želju da im pružimo sreću. Učeći se tome da volimo svakoga moći

 

DUHOVNA PRAKSA ZAJEDNIČKA SVIMA

 

ćemo riješiti sve svoje svakodnevne probleme ljutnje i ljubomore, a život će nam postati sretan i smislen. Detaljnije objašnjenje o tome kako razviti i uvećati svoju ljubav dano je u kasnijim poglavljima.

 

NE-NEZNANJE

 

Ne-neznanje je u ovom kontekstu mudrost koja spo- znaje prazninu, opreka neznanju samoprianjanja. Praznina nije ništavilo već krajnja priroda fenomena i veoma smislen objekt. Potanko objašnjenje nalazi se u poglavlju Krajnja bodhichitta.

Trebamo znati kako je uobičajeno da kad obični ljudi vide privlačne ili lijepe stvari, razviju vezanost, kad vide neprivlačne ili neugodne stvari, razviju mržnju, a kad vide neutralne stvari, ni privlačne ni neprivlačne, razviju neznanje samoprianjanja. S druge strane, kad oni koji se upuštaju u čistu duhovnu praksu vide pri- vlačne ili lijepe stvari, razviju i zadrže nevezanost, kad vide neprivlačne ili neugodne stvari, razviju i zadrže ne-mržnju, a kad vide neutralne stvari, ni privlačne ni neprivlačne, razviju i zadrže ne-neznanje.

 

TRUD

 

Ako se ne posvetimo svojoj duhovnoj praksi, nitko nam neće moći darovati oslobođenje od patnje. Često

 

KAKO PROMIJENITE SVOJ ŽIVOT

 

smo nerealni u svojim očekivanjima. Htjeli bismo brzo postići visoka postignuća, a da ne primjenimo ikakav trud, i htjeli bismo biti sretni a da ne moramo stvoriti uzroke sreće. Bez volje da podnesemo čak i najmanju neudobnost, želimo da sve naše patnje prestanu i, živeći u raljama Gospodara smrti, želimo ostati poput dugovječnog boga. Bez obzira koliko čeznuli za ispu- njenjem takvih želja, one se nikada neće ispuniti. Ako ne uložimo energiju i trud u svoju duhovnu praksu, sve će nade koje imamo za sreću biti uzaludne.

Trud je, u ovom kontekstu, um koji se oduševljava vrlinskom praksom. Njegova je funkcija učiniti naš um sretnim pri upuštanju u vrlinska djela. Uz trud, uži- vamo u djelima kao što su slušanje, čitanje, kontempli- ranje i meditiranje na duhovna učenja, i u upuštanju na put do oslobođenja. Pomoću truda na kraju ćemo postići krajnji vrhunski cilj ljudskog života.

Primjenom truda u meditaciji razvijamo mentalnu podatnost. Iako ćemo, kad tek počnemo meditirati, možda doživljavati probleme poput tromosti, umora ili drugih oblika mentalnih ili tjelesnih nelagoda, sve- jedno bismo trebali strpljivo ustrajati i pokušati se bolje upoznati sa svojom praksom. Postupno, kako nam se meditacija bude poboljšavala, ona će potaknuti i men- talnu podatnost – um i tijelo osjećat će se lako, zdravo i neumorno, slobodno od prepreka koncentraciji. Sve će

 

DUHOVNA PRAKSA ZAJEDNIČKA SVIMA

 

naše meditacije postati lakše i učinkovitije pa nećemo imati poteškoća u napredovanju.

Koliko god u početku meditacija bila teška, ne bismo nikada trebali gubiti nadu. Umjesto toga bismo se tre- bali upuštati u praksu moralne discipline, koja nas štiti od grubih distrakcija i djeluje kao osnova za razvoj čiste koncentracije. Moralna disciplina također ojačava i pažnju, koja je sam život koncentracije.

Trebamo odbaciti lijenost – lijenost koja proizlazi iz vezanosti za svjetovna zadovoljstva, lijenost koja pro- izlazi iz vezanosti za ometajuće djelatnosti, i lijenost koja proizlazi iz obeshrabrenosti. Lijenošću nećemo postići ništa. Dok god ostajemo lijeni, vrata će duhovnh postignuća za nas biti zatvorena. Lijenost čini naš ljud- ski život besmislenim. Ona nas obmanjuje i uzrokuje besciljno lutanje samsarom. Ako se možemo osloboditi utjecaja lijenosti i duboko uroniti u duhovnu praksu, brzo ćemo postići svoj duhovni cilj. Uvježbavanje u duhovnim putovima je poput gradnje velike kuće – ono zahtijeva stalan trud. Ako dopustimo da naš trud bude prekinut lijenošću, nikad nećemo dočekati dovr- šetak radova.

Naša duhovna postignuća stoga ovise o našem trudu. Intelektualno razumijevanje duhovnih učenja nije dovoljno da nas dovede do vrhunske sreće oslo- bođenja – moramo nadvladati lijenost i svoje znanje staviti u praksu. Buddha je rekao:

 

KAKO PROMIJENITE SVOJ ŽIVOT

 

Imaš li samo trud, imaš sva postignuća,

Ali ako imaš samo lijenost, onda nemaš ništa.

Osoba bez velikog duhovnog znanja, koja svejedno dosljedno primjenjuje trud, postupno će dostići sve vrlinske kvalitete. Međutim, netko tko zna mnogo, a ima samo jednu grešku – lijenost – neće biti u stanju uvećati svoje dobre kvalitete i steći iskustvo duhovnih puteva. Shvaćajući sve ovo, trebali bismo primjenjivati radostan trud pri studiranju i praksi čistih duhovnih učenja u svakodnevnom životu.

Odnesite pobjedu nad neprijateljem – svojim zabludama