U današnjem društvu, roditeljstvo je samo po sebi izazov, a za samohrane roditelje taj izazov postaje još teži. Iako se trudimo pružiti najbolju moguću skrb svojoj djeci, nerijetko nas pogađa diskriminacija koja nas opterećuje i frustrira.

Stereotip: Otac nije dovoljno dobar ?

Jedan od glavnih problema je duboko ukorijenjen stereotip koji povezuje roditeljstvo sa ženama. Kao samohrani očevi, često smo meta predrasuda jer se smatra da nismo sposobni pružiti adekvatnu brigu ili emocionalnu podršku svojoj djeci. Ovaj stereotip je posebno izražen kada se radi o djeci s posebnim potrebama, gdje se od roditelja očekuje posebno razumijevanje i stručnost.

Izolacija i manjak podrške

Često se osjećamo izolirani i neuzvraćeni. Društvo favorizira majke, dok su očevi marginalizirani u razgovorima o roditeljstvu i podršci za obitelji s posebnim potrebama. Zbog toga nam nedostaje potrebna podrška i resursi, što može dovesti do emocionalnog stresa i osjećaja neadekvatnosti. Socijalni pritisak da budemo "snažni" i "sposobni" dodatno pogoršava situaciju, jer se od nas očekuje da kontroliramo svoje emocije i snalazimo se bez pomoći.

Prepreke u pristupu resursima

U pokušajima pristupa resursima i podršci, često se susrećemo s preprekama. Mnogi programi i usluge usmjereni su na majke ili, barem, više uključuju žene u svom radu. Često se gubimo u birokraciji ili se osjećamo isključeni od informacija koje bi nam mogle pomoći. Kada se radi o djeci s posebnim potrebama, ovo može imati ozbiljne posljedice po kvalitetu skrbi i podrške koju pružamo.

I kakvi su onda samohrani očevi roditelji ?

Struka kaže ovako:

Važno je naglasiti da generaliziranje bilo koje roditeljske skupine nije uvijek točno. Svaki roditelj, bez obzira na spol ili bračni status, ima jedinstvene snage i slabosti. Međutim, postoje neka opća zapažanja o samohranim očevima djece(i djece s posebnim potrebama) , koja su vrijedna spomena.

-Često se razvija duboka emocionalna povezanost između samohranog oca i djeteta zbog izazova s kojima se suočavaju

-Muškarci su često skloni rješavanju problema na praktičan način. Ova vještina može biti neprocjenjiva kada se brine za dijete s posebnim potrebama, koje često zahtijeva organizaciju, planiranje i rješavanje različitih logističkih problema

-Očevi su često prvi muški uzor djeci. Samohrani očevi djece s posebnim potrebama mogu biti izvrstan model upornosti, hrabrosti i otpornosti

-Život s djetetom s posebnim potrebama zahtijeva veliku fleksibilnost. Samohrani očevi često razviju iznimnu sposobnost prilagođavanja različitim situacijama

Zaključno, samohrani očevi djece s posebnim potrebama su hrabri i predani pojedinci koji često pružaju iznimnu brigu svojoj djeci. Unatoč društvenim stereotipima, njihova uloga je neprocjenjiva i zaslužuje veliko poštovanje.

?

Zaključak je da se jedno piše o nama ,a drugo nam se radi ,jer ipak živimo na rubu društvene pozornice ! Ne shvaćeni i ostavljeni ,da se sami borimo ,kako znamo i umijemo ,a borimo se !

Kao takvi susrećemo se s izazovima koji, iako nisu uvijek vidljivi, oblikuju naš svakodnevni život. Naša iskustva, premda ispunjena značenjem i težinom, često ostaju u sjeni. Dok se borimo da preživimo i pronađemo snagu u svakom novom danu, ponekad poželimo da naše borbe dobiju priliku da budu ispričane, da naši glasovi budu saslušani i shvaćeni.

Matija Gerić

Preneseno s mojega bloga Ouroboros-Spoj Uma I Srca