Roditelji samo djelomično mogu utjecati na ponašanje djece, ali ga mogu pokvariti

 

Na koledžu kojega je pohađala moja kći bio je običaj da se u studentskim novinama, uz kratke komentare roditelja, objavi članak popraćen dječjim slikama diplomanata. Po­ ruka svih napisa ukratko je govorila: »Jako smo ponosni na tebe«. Prirodno je u takvom trenutku osjećati ponos, ali imao sam osjećaj da u ponosu postoji i tračak roditeljskog samozadovoljstva zbog očito dobro obavljena posla. Us­ pjeh svoje djece djelomično pripisujemo i sebi.

To me je pogodilo, jer u svome poslu vidim i drugu stranu medalje: dolaze mi roditelji čija djeca nisu uspjela, koja se drogiraju, imaju nevolja sa zakonom ili su na neki drugi način nesretna. Roditelji su im opsjednuti  kriv­ njom (»U čemu smo pogriješili?«). Patnje njihove djece bacaju nepovoljno svjetlo na njihov odgoj. Rijetko kada možete vidjeti naljepnicu na kojoj piše MOJE JE DIJETE NA REHABILITACIJI.

Narcisistički je mit pomisao da smo isključivo ili prven­ stveno odgovorni za uspjeh i neuspjeh svoje djece. Dakako, roditelji koji zlostavljaju djecu - fizički, psihološki ili seksu­ alno - mogu im nanijeti ozbiljnu i trajnu štetu. Međutim, nije točno da su roditelji koji ispunjavaju svoju obvezu, koji vole djecu i pružaju im stabilan i siguran dom, odgo­ vorni za ishod njihovog ponašanja.

Kad djeca porastu i postanu samostalna, njihov je us­ pjeh ili neuspjeh prvenstveno rezultat njihovih odluka, dobrih ili loših, koje sami donose o svome životu. Rodi­ telji im mogu pokušati prenijeti vrijednosti i način pona­ šanja koji su njima važni, ali stvarnu poruku o tome u što vjerujemo djeci prenosi samo naše ponašanje. Sami odlu­ čuju hoće li te vrijednosti integrirati u svoj život.

Djeca odmah osjete licemjerstvo. Tome svjedoči i traj­ na popularnost knjige Lovac u žitu (The Catcher in the Rye) medu tinejdžerima. Ako postoji veliki nesklad izme­ đu naših riječi i postupaka, djeca to zamjećuju i postaju cinična, ali kao neovisna ljudska bića sami odlučuju hoće li ono što su vidjeli i naučili u djetinjstvu integrirati u vlastiti život.

Tjeskoba je zarazna. Djeca osjećaju roditeljsku tjesko­ bu i ona utječe na njih još u ranom djetinjstvu, kada ne znaju izraziti iskustva i osjećaje koje naslućuju u ljudima oko sebe. Većini je roditelja teško uklopiti malo dijete u vlas­ titi život i ispunjeni su nesigurnošću. Prirodno je što bri­ nu o svojim postupcima. Nisu svi izvori informacija i pomoć koju mogu dobiti iste kvalitete. Njihovi roditelji im možda mogu, a možda i ne mogu pomoći, a mnoštvo knjiga o roditeljstvu nerijetko sadrži proturječne savjete (primjerice, vječite rasprave o tome trebali li podići dijete kada zaplače ili ne).

Stručnjaci se gotovo uopće ne slažu po pitanju »dis­ cipline« i ta tema, poput većine ljudskih suštinskih uvje­ renja, posjeduje i politički prizvuk. Konzervativna se me­ toda temelji na pretpostavci da su djeca po prirodi usredo­ točena na sebe i treba ih »socijalizirati« uz pomoć čvrstih ograničenja praćenih kaznama za prijestupe. Smatra se da je odgoj djeteta beskonačna borba za moć u kojoj moraju pobijediti roditelji i da je u tome cilju posve dopušteno koristiti se većom psihološkom i fizičkom snagom.

Većina se savjeta svodi na upute o pristojnom pona­ šanju i poslušnosti - što znači da roditelji takvom disci­ plinom mogu spriječiti prirodnu dječju sklonost ometa­ nju odraslih članova obitelji u njihovoj nerazumnoj i neod­ govornoj potrazi za zadovoljstvima. Takav je stav, dakako, izraz fundamentalističke ideje o grešnom  čovječanstvu koje u pokornosti drže samo stroga, nametnuta pravila i zabrane (Deset Zapovijedi).

Ima i  drugačijih pristupa  te roditelji  mogu odabran blaži i optimističniji: ako im pružite ljubav i potporu, djeca većinom rastu sretno i postaju sposobni odrasli ljudi, bez obzira na  odgojnu  teoriju  koju su  primjenjivali roditelji. Opušteniji pristup pokušava postaviti razumna ograniče­ nja dječjem ponašanju pa izaziva manje sukoba i ogorče­ nja. U takvim odnosima vlada duh spoznaje da uspjeh ro- diteljstva ne ovisi o tome jesu li roditelji uvijek u pravu i znaju li najbolje što je dobro. Najvažnije je od svega ne tući djecu, jer tjelesno kažnjavanje izaziva samo strah i nasilje. Tijekom godina sam zamijetio da je djecu moguće us­ pješno odgojiti u okviru različitih vrsta pristupa, od au­ toritativnog do blagog. Važno je da se djeca osjećaju vo­ ljenima i da ih roditelji poštuju. Najvažnije je da roditelji postave granice, osobito kad je riječ o sigurnosti i agresi­

1. ji. Istodobno, najmučniji sukobi u obitelji koji uništavaju i posljednji tračak radosti i vode u razornu borbu za moć, proizlaze iz opsesivne roditeljske potrebe za kontrolom i tjeskobnog osjećaja da samo oni stoje između djece i Ako su roditelji  previše zaokupljeni nevaž­ nim pitanjima, kao što su prehrana i urednost dječje sobe, tu su izvori beskonačnih sukoba.

Svi koji ponekad čekaju u zračnoj luci svjesni su loših strana  odgoja  u  kojemu   roditelji  pretjerano  ugađaju neukrotivoj djeci. Postavlja se pitanje: kako usaditi pošto­ vanje prema pravima drugih ljudi, ne pokušavajući bes­ misleno nametati autoritet utemeljen na strahu, koji u ko- načnici izaziva negodovanje i pasivno-agresivni otpor.

Kao i u mnogim drugim stvarima, opasnost se krije u krajnostima. Spektar odgojnih mjera koji obuhvaća autori­ tativne i blage oblike discipline zapravo više nalikuje zača­ ranom krugu; djeca odgojena u domovima u kojima su ro­ ditelji provodili strogi nadzor kasnije nisu sposobna sama sebi postavljati granice, jer su iskusila samo stroga vanjska pravila. Suprotno tome, u obiteljima u kojima ima vrlo malo ograničenja djeca ne mogu naučiti ono što im je prijeko potrebno da bi živjela u slozi s drugim ljudima.

Najvažniji je roditeljski zadatak, osim što se svakoga dana brinu o fizičkoj i emocionalnoj dobrobiti djece, pre­ nijeti im poruku da je svijet nesavršeno mjesto u kojemu ipak možemo biti sretni. To se ostvaruje samo primjerom. U usporedbi s našim ponašanjem, riječi gube snagu.

»Što mogu napraviti da bi mi djeca bila uspješna?«, pitaju me roditelji koji su čvrsto uvjereni da imaju naj­ važniju ulogu u oblikovanju dječje budućnosti. Iznena­ de se kad čuju moj odgovor:  »Ne baš mnogo, ali biste možda mogli prekinuti svađe. Ne pokušavajte kontroli­ rati svaku odluku svoga djeteta. To bi vam svima moglo pomoći da trenutačno budete sretniji«.

Histerija koja prati priče o otmicama djece pokazuje na koji način roditelji djeci usađuju svoje najgore straho­ ve. Iako nepoznati ljudi u ovoj zemlji godišnje otimaju manje od 200 djece, publicitet koji se pridaje tim vijesti­ ma navodi roditelje da se u gomilama pojavljuju na sas­ tancima gdje se govori o »dječjoj sigurnosti«. U takvim se prigodama djeci najčešće uzimaju otisci prstiju i foto­ grafira ih se. Ako djeca upitaju zašto se to radi, roditelji moraju biti iskreni: »Da bismo te mogli identificirati ako te netko otme«. Mislite li da djeca ne osjećaju naš strah? Istodobno, svake godine u automobilskim nesrećama po­ gine 3400 djece, a 5000 od slučajnog aktiviranja vatrenog oružja.

Bolno je upoznati se s pesimističnom mladom oso­ bom. Još je u ranom djetinjstvu zaključila da postoje vrlo slabe šanse za sreću. Gdje li je to samo naučila? Najčešće ne iz novina.

Ako ljudi požele obraniti svoje cinično stajalište, doka­ ze nalaze posvuda. Promotrimo li svoj život i svijet oko nas, nije teško poduprijeti uvjerenje da je sve naopako. Loše su vijesti same po sebi zanimljivije od dobrih i zato smo svakoga dana zatrpani pričama o tragedijama, kaosu i strahotama izopačenosti za koje su ljudi sposobni. Pone­ kad se čudim što siri nismo ozbiljno depresivni (a ne samo petnaest do dvadeset posto stanovništva).

Kako bi itko mogao biti sretan u takvome svijetu? Neki ljudi pokušavaju nijekati činjenice, ali se tajna krije u selek­ tivnoj pozornosti. Odlučimo li pozornost i energiju usre­ dotočiti na one stvari i ljude koji nam donose užitak i za­ dovoljstvo, mogli bismo biti jako sretni i u svijetu prepu­ nom nesreće. Činjenica što makar i nakratko možemo uži­ vati u životu, iako smo okruženi dokazima njegove krat­ koće i potencijalnih katastrofa, prava je čarolija.

Ako uspijevamo u tome, ako smo sretni jedni s dru­ gima, tada svojoj djeci pružamo najbolji primjer. Daka­ ko, koristan je i smisao za šalu.