RAZVLAČENJE MRTVOG PSA

 

 

 

 

 

Uvodno slovo

 

 

Ovo je dakle drugi dio teksta komentara savjetovanja  pisaca u Ljubljani i Beogradu, a štampan je 15.2.1985  godine  u Poletu dakle nekoliko brojeva kasnije nego što je prvi dio. Cijeli je taj tekst bio na ‘’čekanju’’ dok se neki odgovorni faktori Hrvatskog CK nisu dosjetili  da bi ipak bilo bolje da se objavi nego da se i u tom slučaju stvara skandal jer je njih u to  vrijeme bilo i previše na našoj političkoj sceni. Taj tekst nije  bio dobro primljen od strane hrvatskih ideologa koji su smatrali da ne odgovara stajalištima CK Hrvatske niti hrvatske partije u cjelini. A ja se danas pitam koje je to stajalište hrvatske partije bilo. Ako ovo moje gledište ‘’nije dobro’’ koje je onda  bolje. A da se takav negativan stav prenio i na jednu redakciju koja pojma nije imala o aktualnome političkom  trenutku u Hrvatskoj i cijeloj državi nego je radila po direktivama nekolicine naših političara pokazuje i grafička oprema ovoga teksta koja je istakla,  na brzinu sklepane ,morbidne poruke njegova naslova i fotografije od koje se diže kosa na glavi. Jer je malo neobično da se rasprava o Lenjinu i kritici fašizma u suvremenoj talijanskoj socijalnoj filozofiji  oprema takvim bizarnim grafičkim rješenjima koja su samo mogla devalvirati osnovnu poruku moga teksta i mojih nastojanja . Uostalom to se i vidi u dokumentu kojega ovdje predstavljam javnosti gotovo četri decenije kasnije.

 

 

 

RAZVLAČENJE MRTVOGA PSA

 

 

Utvrdivši da udružena opozicija nije imuna na nacionalizam, da nastoji demistificirati revoluciju falsificirajući NOBu i događaje u historiji nove Jugoslavije  valja sada pokazati  što se zapravo krije iza radikalne kritike Partije

 

 

• Udružena opozicija osuđuje socijalizam boljševičke tradicije kao uzročnika svega što se danas događa u jugoslavenskom duštvu

 

Ne valja osporiti  ni određenu snagu što se krije iza ove prilično zavodljive a u biti izvanredno  sterilne politike Partije. Zavodljive- utoliko što njoj ne manjka one retoričke, prije svega sofističke argumentacije toliko djelotvorne među mladićima koji dokopavši se dijalektike  nju razvlače kao ‘’mrtvoga psa’’ te im se čini  da je posve muževno  da i svakakve rasprave mnogih uzimaju kao neku veliku stvar, no kasnije njihovo se svijetlo s malim izuzecima  gasi i to potpunije   od ‘’Heraklitovog sunca’’; sterilne jer se i prosječnom poznavaocu realnih povijesnih prilika i historije socijalizma ova kritika doima tek kao puka konstrukcija što ona zbiljski i jest, naime konstrukcija  bez stvarnog historijskoga i teoretskoga sadržaja, tek proizvoljno mišljenje  i improvizirana  radnja .Iako  povijesnoteoretski sterilna ova kritika je u svakom slučaju politički djelotvorna jednako kao što je usmjerena na dohvaćanje  i pribavljanje određene političke svrhe.

Osnovnu platformu radikalne kritike partije  čini tretiranje naše revolucije kao prodora ‘’ruskog boljševizma’’ koji je zahvaljujući staljinističkoj avangardi , u stvari partiji, formalno i stvarno  legitimirao jedan  socijalistički poredak  koji se sve do današnjih dana  nije uspio osloboditi   za demokratki proces pogubnih obilježja staljinizma i neostaljinizma. Tek se kroz ovu epohalnu, globalnu krizu staljinizma i kroz iskazivanje  definitivnog poraza boljševičkoga koncepta danas može preispitati ne samo ‘’prerani trijumf komunista’’ kod nas već i karakter komunističke vlasti koju valja urgentno podvrći kritici.

 

Ljubomir Tadić se potrudio da nam predoči tu vlast kao autoritarnu i totalitarnu a partiju kao organizaciju  ‘’nesposobnu za demokratku vladavinu ‘’ tezom  o ‘’hostilizovanoj politici’’. Hostilizovana politika je politika  koja ne poznaje korekciju i samokritiku  i najbolje je  izražava poznata  lozinka- Tko nije sa nama naš je neprijatelj ( Tko nije sa nama taj je protiv nas)’’,  Svakako teza o hostiliziranoj politici postavlja pitanje odnosa partije i inteligencije . No ne neke partije  već posve određene, lenjinističke partije .Ovdje se hoće pokazati  da je baš lenjinski koncept partije  historijski kompromitiran  dakle da je to fetišistički zamišljena organizacija za koju vrijedi pravilo ‘’inferiorizacija discipline i introjekcija autoriteta’’. Naravno ne treba Tadić spominjati Lenjina da bi se znalo o čijim se riječima radi. Zato možda nije suvišno prisjetiti se Gorkoga toga, za mnoge uši također odioznoga imena, imena koje teoretičari  suvremene europske književnosti  danas uporno pokušavaju  okvalificirati  kao neki književni anakronizam ostavljajući ga uglavnom  sovjetskom, odnosno soclagerskom književnom getu. No i takav Gorki tobože pisac koji je  služio staljinističkoj  socrealističkoj kampanji  pokušava se učiniti argumentom  koji će pokazati koji su osnovni elementi   hostilizacije društvenog i političkog života. I baš nam je čudno da je nekada partijski angažiran  teoretičar i promicatelj  lenjinističke teorije partije  Tadić, čitav jedan kompleks realnih problema koji su proizvodile sasvim konkretne društvene snage, uspio pokazati ne samo kao manjinu kojom ‘’zatvorena grupa’’( čitaj partija) proizvodi neprijatelje  nego ih valjda proizvodi po obrascu kojeg joj je u nasljeđe ostavio Lenjin. A zapravo u Gorkoga možemo čitati nešto drugo pored onog Tko nije sa nama taj je protiv nas: ‘’ Od 1918 godine do podlog i gnjusnog pokušaja da ubiju Lenjina nisam se nalazio sa njim u Rusiji, čak ga  ni izdaleka nisam vidio. Posjetio sam ga kada je još slabo vladao  rukom i jedva micao vratom kroz koji mu je prošišao metak. Kao odgovor na moje uzbuđeno negodovanje  rekao je mrzovoljno  kao što čovjek govori o nečemu što mu je dosadilo- Tučnjava. Što da se radi. Svaki se bori kako zna ...Nekoliko trenutaka kasnije  Lenjin je naglo govorio- Tko nije sa nama taj je protiv nas. Ljudi nezavisni od historije - to je fantazija. Ako i dopustimo  da je nekada bilo takvih ljudi  sada ih nema  i ne može biti. Oni nikom nisu potrebni . Svi do posljednjeg čovjeka uvučeni su u vrtlog  stvarnosti  zamršene kao što još nikada nije bila. Vi tvrdite da ja suviše pojednostavljujem život? Da to pojednostavljivanje prijeti propašću kulture, a...?A po vašem mišljenju  milijuni seljaka s puškom u ruci  ne predstavljaju prijetnju kulturi, ne? Vi mislite da bi Ustavotvorna Skupština izašla na kraj s njihovim anarhizmom? Vi koji toliko galamite o anarhizmu sela, morali biste bolje od ostalih shvatiti naš rad. Ruskoj masi treba pokazati  nešto veoma jednostavno, veoma pristupačno njenom razumu. Sovjeti i komunizam - to je jednostavno. Savez radništva i inteligencije , da? To nije loše-ne. Recite inteligenciji  neka dođe k nama . Ta , po vašem mišljenju, ona iskreno  služi interesima pravde? Pa u čemu je stvar? Izvolite k nama : mi smo upravo ti koji smo primili na sebe  ogroman posao da dignemo narod na noge, da kažemo svijetu cijelu istinu o životu; mi pokazujemo narodu pravi put k čovječanskom životu, put koji vodi od ropstva, bijede, poniženja- On se nasmije i bez zlobe reče: Zato sam od inteligencije i dobio metak- A kada se temperatura razgovora približila normalnoj progovori jetko i tužno: Zar ja osporavam  da nam je inteligencija prijeko potrebna? Ali vi valjda vidite kako je ona neprijateljski  raspoložena, kako slabo shvaća potrebe trenutka? I ne vidi da je bez nas nemoćna, da neće dospjeti do masa. I njena će krivica biti ako mi polupamo suviše mnogo lonaca ( Gorki O Lenjinu, povodom njegove smrti, Pravda)

 

Tako je Lenjin  govorio kritične 1918 godine. No jedna ozbiljna diskusija o povijesnom značenju lenjinističke teorije organizacije  moguće je samo ukoliko odredimo njen točan položaj u historijskom procesu razvoja marksizma. Isto vrijedi kada se pitamo o Lenjinovom odnosu prema inteligenciji- i taj odnos  nije moguće promatrati sub spetiae aeternitatis već povijesno utvrđujući  njegovu prirodu , utvrđujući dakle  one povijesne, društvenohistorijske momente i determinante odlučujuće za jedan  politički stav. Isto vrijedi i danas. Čini nam se da je Tadić svojedobno, dok još nije bio disident, bio u pravu kada je raspravljajući o organizacionom prilagođavanju SKJ radničkom samoupravljanju  ustvrdio  kako tu nije riječ  o prostom tehničkom  ili pak praktičnom pitanju  već principijelnom, duhovnom pitanju  razvitka  društvene kritike ‘’aktiviziranjem glasnog i javnog dijaloga sa klasom. To je pitanje odlučnog ‘čišćenja’ SKJ od svih onih članova koji nisu komunisti , koji su se, izražavajući Lenjinovim riječima  ‘zakomesarili’ i ‘birokratizirali’ , koji svoje članstvo čuvaju u koristoljubive svrhe i cinički se odnose  prema principima i etici. To je pitanje sastava kadrova SKJ čija većina  mora biti regrutovana prvenstveno iz redova radništva i socijalističke, za marksističku društvenu kritiku osposobljene inteligencije’’ ( Marks i savremenost, 2. 1964.str.25)

 

 

• Traženje u okviru izgubljenog je sudbina najvećeg dijela naše inteligencije

 

Uvjeren u ‘’izvjesne mogućnosti misli’’ Miroslav Egerić citira nam izvijesnu  duboku misao u kojoj se misli  Ma kako se daleko išlo, nikada se ne može tako daleko otići. Dozvoljavajući  sebi luksuz  da se obraćamo sa ‘’mi’’ također smo uvjereni , bez obzira bila glupost kozmička pojava  ili ne bila, da su  njezine mogućnosti još izvjesnije. Koliko god  ova izvjesnost  dugačku tugu podrazumijevala  bojimo se, koliko se daleko išlo da se nažalost ne može još dalje otići.

 

Zalažući se za ‘’raznu kritiku svesti’’ koju doista može iznijeti  tek samo inteligencija, no ne ‘patetično’ nego ‘stvarnim požrtvovanjem’ Egerić će pokušati promovirati jednu ‘novu volju’ i jednu ‘novu predstavu o životu umesto neke druge i nametnute’. Priroda ove ‘nove volje’ i ‘nove predstave’ nasuprot volji Ustava  iz 1974 godine potvrdit će se  u konceptu  za jedno ‘novo jedinstvo’: ‘Mi verujemo u jedinstvo a oni kako hoće’. Dakalo ‘jedinstvo’ jest u Egerića mišljeno kao novi kvalitet , a sam pisac kao njegov stjegonoša. Nasuprot svakog nacionalnog partikuralizma i nacionalizma kojeg je tobože praktički i formalno legitimirao Ustav iz 1974 godine valja sada obznaniti novi koncept jedinstva . Tko je dakle taj tko vjeruje u jedinstvo i nasuprot kome  i u kakvo jedinstvo vjeruje ? Ako su u zadnje vrijeme često spominjani  Pera Živković i njegovi istomišljenici  ti ujedinitelji onda doista možemo samo ponoviti da za takvo jedinstvo nismo.

‘’Traženje u okviru pronađenog je sudbina najvećeg dijela naše inteligencije’’- s pravom napominje Egerić. I još preciznije bi se izrazio  i pogodio pravo stanje duha da je rekao ‘’Traženje u okviru izgubljenog je sudbina  dobrog dijela naše inteligencije’’.

Mnogo toga je Egerić rekao  jer on duboko i koncentrirano misli : nešto u svoje osobno ime, a više u ime one manjine u ime koje  se trudi da ne misli i ne govori ali mu to ipak promiće. Egerić osobno ne misli  ‘da naš brod tone’, on vrlo lucidno misli samo da se  ‘’mnogi veliki otvori primećuju izdaleka’’. Veliki otvori zatvaraju se onda brže bolje  ‘svojom voljom’ i ‘svojom predstavom o životu’ iza koje se ne može dovoljno dobro sakriti mitsko mišljenje.

 

 

Zaključne napomene

 

 

 

Fašizam  je nedvosmisleno naglasio snagu mitskoga mišljenja - on je svakako  uspio u stvaranju  mitske tradicije, tradicije koja bi bila predodređena  da ‘’vječno teče kroz stoljeća’’. Mit, to je strast, vjera ili poticaj, nada. Mit to je nacija , veličina nacije  i nacija kao stvarnost  kojoj treba podrediti sve ostalo. Godine 1922 Il popolo d’Italia  iznosi jednu od osnovnih  Mussolinijevih uvjerenja : ‘’Danas u Italiji  nije vrijeme za povijest. Ništa još nije završeno. Sada je vrijeme mitova. Sve se još mora stvoriti. Mit samo može dati snagu i energiju  jednom narodu  koji je upravo počeo  graditi svoju sudbinu. Samo postojanje  jednog mita zbog kojeg izgleda uzvišeno lijepo i neophodno živjeti , pa čak umrijeti, može pretvoriti  političku stranku u neobuzdan  propulzivan pokret’’.

Prevlast mitskog mišljenja  kako nas upozorava suvremeni talijanski teoretičar  Emilio Gentile jedan je od osnovnih elemenata fašističkog mentaliteta, jedna fundamentalna  kategorija kroz koju fašizam  interpretira političnost života, definira samog sebe i svoje mjesto u svijetu: ‘’ Prevlast mitskog mišljenja  u stajalištu fašizma prema problemima života i politike odlučujuće je utjecala  na nastanak ideološke euforije i oduševljenja  za akciju samo po sebi, koja je tisućama dala izravno uvjerenje  da će svijet odmah doživjeti duboku i radikalnu transformaciju vrijednosti samom snagom volje i stvaralačke snage fašizma’’

Država je mitskom mišljenju neovisna i neuništiva forma kolektivnog života, najveće i neuništivo   historijsko djelo   u kojem se manifestira nova civilizacija  koja upravo predstavlja  političku organizaciju  totalitarnoga tipa odnosno ‘’ideal homogenosti, zajednicu volje, kontinuiran poticaj, trajan poredak’’ ( P.De Francesci)

Iracionalno je konstitutivna komponenta svakog fašizma a izražava se u manifestacijama  mitskog mišljenja . Jedan dio uspjeha što ga je fašizam uspjevao  postići rezultat je jedne njegove sposobnosti da upotrijebi snagu mitskoga mišljenja  i snagu iracionalnog u rušenju  demokratskih institucija.

Savjetovanja u Beogradu i Ljubljani  nisu bila lišena tog iracionalnoga momenta upravo zbog pokušaja očuvanja  prevlasti retrogradnih ideja u kojima se vidi više forma društvene nadgradnje  i državnosti kao više društvene  i državne forme koje tobože prevladavaju proturiječje demokracije  i otvaraju izglede za budućnost. Ali- problematičnu budućnost.

 

(Kraj)

 

POLET, Zg. 15.2.1985