Rak i nedostatak kisika pri rođenju

Tijekom teškog rođenja, pri kome je fetus lišen odgovarajuće količine kisika (na primjer, kada je pupčana vrpca obavijena oko vrata ili djelomično prikliještena , ili kada tumori zatvore izlaz), to nije
'uobičajeni posao'.

Organizam samo što nije umro od nedostatka kisika.

Sistem se mora prilagoditi; potrebna je snažna represija i nesvjesnost. 

Upravo u trenutku kada vitalne funkcije trebaju naći odrednice za
homeostazu, upravo kada hormoni uspostavljaju svoj normalni sklop
lučenja, te se funkcije moraju izmijeniti u cilju opstanka. stanice, u
krajnjoj liniji, mogu početi nazadovati na evolutivnoj skali, do izvornog
prototipa sveg života: anaerobiosisa, ili smanjenog udisanja kisika. tako
mogu krenuti ka zloćudnom stanju, na put ka raku.

Stanice kreću ka svom izvoru usred stresa, a mi se vraćamo prototipu, tražeći usmjerenja.

Bez obzira koja vrsta traume ugrožava snabdijevanje kisikom, kod novorođenčeta dolazi do 'kaosa'.

To smanjuje rezerve kisika, otežavajući sam problem.

U izvjesnom trenutku može doći da padanja u nesvijest; ovisno od težine traume; postajemo nesvjesni opasnosti.

Asfiksija je poremećaj - ometanje respiratornog sistema uslijed nedostatka kisika.

U takvoj se tramu može pojaviti pretjerana količina laktične kiseline.

Novorođenče jedva diše - i upravo to svakodnevno viđamo kod naših pacijenata koji ponovno proživljavaju traumatsko rođenje.

Mnoge se bebe moraju oživljavati poslije rođenja.

Posljedica nedostatka kisika, pored toga što dovodi do otežanog učenja i psiholoških aberacija, jesu i blage lezije na mozgu, koje često prolaze neprimijećeno.

One mogu djelovati na kasniju nespretnost i nedostatak cjelokupne koordinacije, slab vid, poremećaje varenja i eodgovarajuću koordinaciju između oka i ruke.

Općenito govoreći, način na koji se razvijamo kao pojedinci odražava razvoj ljudske vrste.

Prvi mikroorganizmi bili su aneorobni (sposobni da funkcioniraju bez
kisika), ali evolucija je pomagala aerobno disanje jer se njime proizvodi
deset puta veća energija od aneorobnog.

Sve stanice, kada su pod napadom, bilo da se radi o zagađenju, lošoj ishrani ili bolu iz djetinjstva, mogu doći u opasnost vraćanja povijesnim oblicima.

Na primjer, stanice pluća moraju se prilagoditi smanjenju kisika uslijed pušenja; dobro je poznata veza između pušenja i raka pluća.

Trauma može imati doživotni utjecaj na molekule unutar stanica.

Ona može izmijeniti izraz DNA-molekula koje određuju naslijeđe - u stanici, što određuje kako će se stanice ponašati, pa čak da dovede do izmjene samog DNA.

Kada kada je jednom izmijenjen izraz ove genetske tabele, mijenjaju se i vrste proizvedenih proteina, sa posljedicama staničnu homeostazu i cijeli organizam.

Vjerujem da potisnuta uspomena anoksije izaziva anoksiju, u smislu da imprint anoksije može dovesti do doživotno niže razine
kisika, što opet, može dovesti do oštećenja DNA i do raka. 

U reakciji na nedostatak kisika prilikom rođenja, trauma stvara anoksični imprint.  

Anoksični imprint, pored ostalog, može dovesti do sklonosti ka plitkom
disanju.

Ta prototipska tendencija izvorno je omogućila preživljavanje
stanica u sredini s nedovoljno kisika.

Utisnuta memorija anoksije neprekidno šalje poruku da nema dovoljno kisika, i stanice moraju funkcionirati na razini nižoj od optimalne.

Izmjena stanica u vremenu dovodi organizam u opasnost.

Stanice ne znaju da je anoksija bila 'nekada davno', jer to sjećanje je prisutno u stvarnosti u tim stanicama.

Stvarnost stanicama nalaže da promijene svoje korištenje kisika.

Te stanice su zaglavljene u iskrivljenom vremenu, jer su vjerne svojoj
povijesti.

Zanimljivo je da je inhibitorni neurotransmiter serotonin
preteča melatonina, moćnog zaštitnog antioksidansa, a serotonina
vjerojatno neće biti dovoljno u uvjetima anoksije.

Stanice raka karakterizira visok sadržaj natrija, dok zdrave stanice sadrže dosta kalija i malo natrija.

Zastupam hipotezu da ravnoteža ili homeostaza između tih elemenata može se izmijeniti traumom anoksičkog rođenja ,
jer uvjeti smanjenog kisika ograničavaju proizvodnju energije u
stanicama.

Smanjujući brzinu s kojom jonske pumpe mogu odstraniti natrij iz stanice.

Ako uvjeti smanjenog kisika vladaju suviše dugo, dolazi do podložnosti teškim bolestima.

Mogu proći dekade s takvom deformacijom, prije nego što se stanice slome i dođe do raka ili neke druge bolesti.

U knjizi Metabolizam tumora Otto Warburg je u jednoj
studiji otkrio da zloćudno tkivo, pošto je metabolički izopačeno ne
može više reagirati na signale za obuzdavanje rasta koje prima iz
okolnog zdravog tkiva.

Moglo bi se reći da je zloćudno tkivo 'poludjelo'.

Mi smo u stanju izmjeriti izmijenjeni stanični sadržaj natrija povezan sa malignošću.

Lako je pretpostaviti da povećani natrija 'izaziva' rak, ali moramo pogledati dublje da bismo vidjeli što je stvarno promijenilo razmjenu natrija.

Otkrivanjem anoksičnog imprinta, lociramo istinski uzrok pogubne bolesti.

Represija ne može otkloniti bol.

Ona ga samo sklanja od kontakta sa sviješću, tako da ne osjećamo bol, ali šteta se nastavlja.

Ako pacijentkinja razvije rak, nećemo je nazivati ludom, jer se
može reći da je rak psihoza tijela.

Stanice su se prelile preko svojih granica i skrenule su, postale 'lude'. Ista kronična represija spojena s kroničnim bolom od koje netko postane 'lud', može dovesti i do raka.

Nasuprot tome, patnja biti dobar lijek protiv raka i drugih teških fizičkih bolesti; ako je represija nedostatna, stanice moraju apsorbirati veću količinu bola.

Kao što sam napisao u knjizi Novi primalni krik, eksperimentalni dokazi nagovještavaju da, ako se endorfini učine nedjelotvornima kod ivotinja, smanjuje se učestalost raka, ali je veća vjerojatnost da će se pojačati cjelokupna patnja životinje.

Nije samo bol bolest, to je spoj bola i represije. Čini se vjerojatnim da se svaki simptom može obrnuti primjenom protivnika endorfina, kao što je nalokson, lijek koji smanjuje represiju preuzimanjem endorfinskog
receptora.

U mnogobrojnim eksperimentima na životinjama, kada ih
izložimo bolu i damo im naloksin da bismo spriječili potiskivanje, one
pokazuju manje simptoma od životinja kojima je dozvoljena represija.

Stvar je u tome da ono što ne znamo može nas povrijediti.

Pod istim uvjetima, što više svjesno patite, duže ćete živjeti - možda ne baš lagodno, ali dugo.

U siječnju 1995. vlada SAD-a je odobrila korištenje naloksina u liječenju alkoholičara, s objašnjenjem da lijek ima djelovanje slično morfinu.

Sam alkohol je sigurno najrasprostranjeniji lijek protiv bolova, a razlog za to je očigledan; alkohol pomaže represiju.

Slaba represija pomoću lijekova može pomoći da izbjegnemo rak ali umjesto njega se mogu pojaviti mentalne bolesti.

 

 

dr Arthur Janov

nastavlja se...