Upisao:

mlabos

18. studenog 2017.

OBJAVLJENO:

PROČITANO

955

PUTA

OD 14.01.2018.

PUT ZENA - Mahajana budizam

Težiti uništenju konvencionalnog svijeta stvari i događaja znači prihvatiti da on postoji u stvarnosti. Odatle je mahajanski princip da „ono što se nikad nije pojavilo ne mora biti satrto".

Pošto je Budino učenje bilo put oslobođenja, ono nije imalo za cilj ništa drugo do doživljaj nirvane.

Buda nije imao namjeru da postavi dosljedan filozofski sistem, nije pokušavao da zadovolji onu intelektualnu radoznalost o krajnjim stvarima koja očekuje odgovore riječima.

Kad su ga tjerali na takve odgovore, kad su ga pitali o prirodi nirvane, porijeklu svijeta, i stvarnosti Sopstva, Buda je ostajao „dostojanstveno nijem", a onda bi govorio da su takva pitanja bespredmetna i ne vodepravom iskustvu oslobođenja.

Često se mogu čuti tvrdnje da je kasniji razvitak budizma uslijedio zbog nemogućnosti indijskog intelekta da bude zadovoljan tom tišinom, tako da je, najzad, morao popustiti svom prvobitnom porivu za „apstraktnim metafizičkim spekulacijama" o prirodi stvarnosti.

Takav pogled na pojavu Mahajana budizma je, ipak, prilično pogrešan. Veliki dio mahajanske doktrine javio se ne da bi zadovoljio intelektualnu radoznalost, koliko da riješi praktične psihološke probleme koje čovjek susreće na Budinom putu.

Svakako da je bavljenje tim problemima u mnogome skolastičko, a intelektualni je nivo mahajanskih tekstova veoma uzvišen.

Ali je stalni cilj omogućiti iskustvo oslobođenja, ne konstruirati filozofski sistem.

Po riječima Sir Arthura Berriedalea Keitha:

Metafizika Mahajane, po nekoherentnosti sistema, jasno pokazuje drugorazredni interes koji joj je pridavan u očima monaha, čiji je glavni cilj bio dostizanje rasputavanja; Mahajana se, ništa manje nego Hinajana, u osnovi bavi ovim praktičnim ciljem, a njena je filozofija od vrijednosti samo utoliko što pomaže čovjeku da stigne do tog ishodišta.

Nesumnjivo je, u izvjesnom pogledu, Mahajana budizam ustupak i intelektualnoj radoznalosti i općoj želji za prečicama.

Ali je, u korijenu, djelo izuzetno osjetljivog, opažajnog intelekta koji proučava svoj vlastiti rad.

Svakog tko je izuzetno samosvjestan, budizam Palijskog Kanona ostavlja s mnogim problemima bez odgovora.

Njegov psihološki uvid ne ide dalje od razrade analitičkog kataloga mentalnih funkcija i, mada su ti percepti jasni, nije uvijek od pomoći objašnjavati njihove praktične teškoće.

Možda je to pretjerana generalizacija, ali čovjek ima utisak da bi Palijski Kanon otključao vrata do nirvanečistim naporom, dok bi mahajanski glatko okrenuo ključ.

Tako da se Mahajana uveliko interesira da osigura „pogodna sredstva" (upaya) tako da nirvana bude dostupna svim tipovima mentaliteta.

Kako i kada su se doktrine Mahajane javile stvar je historijskog nagađanja.

Velike mahajanske sutresamo izgledaju kao nauk Budin i njegovih učenika, ali je njihov stil toliko različit a doktrina toliko suptilnija od onih Palijskog Kanona da ih učenjaci skoro jednoglasno smatraju kasnijima.

Ne postoje dokazi da su one postojale u vrijeme velikog budističkog cara Asoke, unuka Džandragupte Maurie, koji se preobratio u budizam 262. p. n. e. Asokini zapisi na stijenama samo su odraz učenja o društvu Palijskog Kanona, insistiranje na ahimsi, nenasilju prema ljudima i životinjama i opći pogled na život laika.

Osnovne mahajanske tekstove prevodio je na kineski Kumarađiva nešto poslije 400. naše ere, ali je naše poznavanje povijesti Indije tokom tih šest stotina godina od smrti Asoke tako fragmentarno, a sami dokazi koji se nalaze u sutrama nejasni, tako da ih jedino možemo smjestiti negdje između 100. godina p. n. e. i 300. naše ere.

Čak i pojedince koji se dovode u vezu sa njihovim razvitkom — Asvagoša, Nagarđuna, Asanga i Vasubandhu — vremenski možemo smjestiti samo približno.

Tradicionalni mahajanski stav o svom porijeklu drži da je učenje Budino predano njegovim bliskim učenicima, ali je javno otkriće odloženo dok svijet nije postao spreman za njega.

Princip „odloženog otkrovenja" dobro je poznato pomagalo koje dozvoljava razvitak tradicije, prikladno za istraživanje implikacija sadržanih u prvobitnom sjemenu. Vanjske kontradikcije između rane i kasnije doktrine objašnjene su tako što su pripisane različitim nivoima istine,

od one najrelativnije do apsolutne, a među njima (vjerovatno dosta kasna) Škola Avatamsaka razlikuje ni manje ni više nego pet.

Bez obzira na to, problem povijesnog porijekla Mahajane nije od neposredne važnosti za shvaćanje zena koji je, kao kineski, više nego indijski, oblik budizma nastao kada je indijska doktrina Mahajane bila potpuno razvijena. Možemo preći, znači, na osnovnu mahajansku doktrinu iz koje je izrastao zen.

Mahajana pravi razliku između sebe i budizma Palijskog Kanona nazivajući ovu drugu Malim (hina) Vozilom (yana) oslobođenja, a sebe Velikim (maha) Vozilom — velikim, jer uključuje i obilje upaya, metoda za postizanje nirvane.

Te metode idu od sofisticirane dijalektike Nagarđune, čiji je cilj da um oslobode svih utvrđenih zamisli, do Sukhavatija, doktrine Čiste Zemlje oslobođenja putem vjere i putem moći Amitabhe, Bude Beskrajnog Svjetla, za kojeg se tvrdi da je dostigao probuđenost mnogo eona prije Gautame.

Oni uključuju, čak, i tantrički budizam srednjovjekovne Indije u kome se dolazi do oslobođenja kroz ponavljanje svetih riječi i formula, dharanija, i uz pomoć posebnih tipova yoge koji uključuju seksualne odnose sa shaktiom, „duhovnom ženom".

(Navodna „razvratnost" maithune, kako se ta vježba naziva, u potpunosti se može naći samo u glavama kršćanskih misionara.

Zapravo je odnos sa shakti sve osim nakaradan, a podrazumijeva zrelu i previše rijetku ideju o muškarcu i ženi koji se bave svojim duhovnim razvitkom zajedno.

Ovo uključuje posvećenje seksualnog odnosa, što je logički trebalo da bude dio katoličkog pogleda na brak kao svetinju.

Za potpuniji opis vidjeti S. B. Dasgupta, An Introduction to Tantric Buddhism (Calcutta, 1952), i Sir John Woodroffe, Shakti and Shakta (Madras and London, 1929).

Površan pregled Palijskog Kanona ostavit će utisak, sigurno, da će se nirvana postići jedino teškim naporom i samo-kontrolom i da bi aspirant trebao ostaviti sve po strani, sve druge interese i slijediti ovaj ideal.

Mahajanisti su možda savršeno u pravu kad takav naglasak uzimaju za Budinu upayu, vješto sredstvo koje čovjeku omogućuje shvatiti, konkretno i slikovito, apsurdnost đavolskog kruga želje da se ne želi, ili pokušaja da se odbaci vlastita sebičnost.

Jer takvom je zaključku prakticiranje Budine doktrine vodilo.

Može se to pripisati lijenosti i gubitku živaca, ali je vjerovatnije da oni koji su ostali na stazi samopredanosti nisu bili svjesni tog paradoksa.

Jer, kada god Mahajana naučava put oslobođenja uz pomoć nečijeg vlastitog napora, ona to koristi kao zgodno sredstvo da pojedinca navede na punu svjesnost o njegovoj beznačajnosti.

Mnogo toga ukazuje da je jedna od prvih postavki Mahajane bila ideja o Bodisatvi, ne samo kao o potencijalnom Budi, već i o onim tko se odrekao nirvane i tako se našao na višem duhovnom nivou od onog tko ju je dostigao a onda se povukao iz svijeta rođenja-i-smrti.

Palijski Kanon Budine učenike koji su dospjeli do nirvane naziva Arhanima, „dostojnima", ali se u mahajanskim tekstovima ideal Arhana opisuje skoro kao sebičan.

To odgovara samo sravaku, „onom koji je čuo" doktrinu i uznapredovao samo do teoretskog shvaćanja.

Bodisatva, međutim, jeste onaj koji shvaća da postoji duboka proturječnost ako nirvanu dostiže sam po sebi i za sebe.

Na laičkom nivou Bodisatva je postao centralna figura poklonstva (bhakti), spasilac koji se zavjetovao da ne uđe u krajnju nirvanu dok je i sva osjetilna bića ne dostignu.

Radi njihovog dobra, on se pristaje rađati stalno iznova u Obrtu samsare sve dok i trava i trnje, tokom bezmjernog vremena, ne dostignu Budastvo.

S dubljeg stanovišta, postaje očigledno da je ideja Bodisatve implicitna logici budizma, da ona prirodno proističe iz principa ne-grabljenja i doktrine o nestvarnosti ega.

Jer, ako je nirvana stanje pri kojem potpuno prestaje pokušaj da se uhvati stvarnost, shvaćjući da je to nemoguće, bilo bi apsurdno misliti o samoj nirvani kao nečem uhvaćenom ili dostignutom.

Ako je, nadalje, ego samo konvencija, budalasto je misliti o nirvani kao nekom stanju koje biće može dostići. Kako toVajracchedika kaže:

Svaki Bodisatva-heroj trebalo bi da oplemenjuje svoj um da bi mislio: sva osjetilna bića, bez obzira na klasu ...ja navodim da dostignu bezgranično oslobođenje nirvane.

A opet, kada se i bezbrojni, ogromni i nemjerljivi broj bića tako oslobodi istinski se nikakvo biće nije oslobodilo!

Zašto je to tako? Zato što nijedan Bodisatva, ako je stvarno Bodisatva, ne drži do ideje o nekakvom egu, ličnosti, biću, ili izdvojenom pojedincu.

Naravoučenije ovakvog stanovišta bilo bi da nema nirvane koja se može dostići, a ako, u stvarnosti, nema individualnih entiteta, slijedi da je naša vezanost za Obrt samo prividna i da smo, zapravo, već u nirvani — pa bi traganje za nirvanom bila ludost, kao tražiti nešto što čovjek nije ni izgubio.

Prirodno je, onda, da Bodisatva ne poduzima ništa da napusti Obrt samsare, kao da je nirvananegdje drugdje, jer bi to značilo da je nirvana nešto što treba dostići, a samsara bi bila prava stvarnost.

Po rijčima Lankavatara Sutre:

Svi oni koji se plaše patnje koju donosi razlikovanje rođenja-i-smrti (samsara), pa traže nirvanu, ne znaju da se nirvana i rođenje-i-smrt ne daju odvojiti jedno od drugog; a, vidjevši da sve stvari koje se daju razlikovati nisu stvorene, (oni) zamišljaju da je nirvana poništenje čula i njihovih opsega.

(U Suzuki, The Lankavatara Sutra (Routledge, London, 1932). „Opseg" čula polja su ili aspekti spoljašnjeg sveta na koje se određen organ čula odnosi.)

Težiti uništenju konvencionalnog svijeta stvari i događaja znači prihvatiti da on postoji u stvarnosti.

Odatle je mahajanski princip da „ono što se nikad nije pojavilo ne mora biti satrto".

Rad s Osho tarot simbolima, jedna je od najučikovitijih metoda otkrivanja nesvjesnih (potisnutih) obrazaca, kroz 'razgovor' sa samim sobom...dokazano mojim dugogodišnjim radom kroz vlastito iskustvo i iskustvo ostalih sudionika!