PRVOMAJSKA
Pridružim se Dariju svaki put kad ga posao odvede u tvornicu Kraš.
Gunđam malo zbog ranog ustajanja ali zapravo volim trenutak ulaska u tvornički krug, taj zatvoreni svijet u koji se može samo kad pokažeš osobnu iskaznicu. A kad prođemo portu, pa se nakon desetominutnog hodanja do pogona napokon spustimo u podrumski prostor radničkog restorana, iz nekog neobjašnjivog razloga osjećam se kao kod kuće, iako nikad ni jedan dan nisam radila ni u jednoj tvornici.
Ali sam radničko dijete, dijete predgrađa i dijete vremena kad je Zagreb bio pun tvornica kao što je Kraš. Tesla, Gredelj, Prvomajska, Nada Dimić, Končar, Pliva, Vesna, Riz, Tvornica olovaka, Tvornica žarulja, Kamensko. Bili su to mravinjaci u kojima se radilo u dvije ili tri smjene, prema kojima se prepunim tramvajima i autobusima slijevao plavi Zagreb da na vrijeme stigne na prvu smjenu.
Roditelji svih mojih školskih prijateljica radili su u tvornicama, a također i mama koja je često govorila: “Draga moja Tesla! Tamo se bar odmorim od vas dvije“, a mislila je pritom na babu Milku i mene i naše vječite svađe i nadmudrivanja. Ali mama je zaista voljela Teslu i nikad se nije žalila jer mora ustati u pola pet da iz Dubrave stigne na Trešnjevku.
Kad smo sedamdesetih iz Dalmacije preselili u Zagreb, odmah se prijavila na Burzu. Već drugi dan poslali su je u jedno poduzeće, ali ja zakasnila jer se nije snašla u gradskom prijevozu. Kratko zatim uputili su je u Teslu gdje je već drugi dan počelo obučavanje i nakon toga posao na koji će odlaziti duže od trideset godina. Tesla će postati nešto kao mamina druga kuća a druge žene iz pogona i prijateljice i obitelj, izmjenjivat će se životne priče s receptima za kolače, slaviti će se i tugovati i životi će zadirati jedan u drugi u tim dugim godinama sigurnosti i monotonije, jer posao u tvornici bio je ravna crta i zapravo se nikad nije događalo da netko dobije otkaz.
Tvornice su bile za ljude koji nisu bili ni osobito školovani ni osobito nadareni, za „obične ljude“ bez prevelikih očekivanja, koji su bili zadovoljni da kao dio cjeline mogu, bez velike odgovornosti i ambicije zaraditi plaću na tekućim trakama, slažući kutije s keksima ili olovkama, ili kao mama, lotajući prema kompliciranim šemama nekakve dijelove za semafore i centrale. Moglo se tada i raditi i zarađivati i bez posebnih kvalifikacija, i svojim radom nitko nije bio ponižen.
U Tesli su se, kao i u drugim većim poduzećima, prema posebnoj bodovnoj listi radnicima dijelili stanovi, u tvorničkom krugu bila je liječnička ordinacija s doktorom, a pored restorana Tesla je imala i lijepu galeriju u kojoj sam nekad davno izlagala svoje prve akvarele. Postojala je i likovna i literarna sekcija koje su vodili akademski obrazovani ljudi, pa su se zaposleni u tvornici jednom tjedno okupljali i pisali, slikali ili modelirali, isto kao što se danas radi pri Otvorenim učilištima, samo je to onda bilo dio tvorničkog kulturnog programa i besplatno. Tesla je svake godine organizirala i ljetovanja (iako nije imala svoje odmaralište kao neka druga poduzeća), izlete, zimnice i sve što je u tvornicama tog vremena bilo uobičajeno, uključujući dolazak Djeda Mraza s darovima.
Onda je sve preko noći nestalo, kao da je netko škarama prerezao vrijeme. U Hrvatskoj se danas skoro više ništa ne proizvodi, nema tvornica pa nema ni radnika, menadžeri i prodavači raznih vrsta magle trenutno su „in“. Nestalo je sigurnosti, iščezla je vojske u plavom koja je iz industrijskih pogona i tvorničkih hala othranila i odškolovala polovicu Hrvatske.
Ni rani tramvaji više ne voze u onom broju kao ranije, jer nema potrebe, u Zagrebu je ostalo tek nekoliko poduzeća ali nema više organiziranog odmora u odmaralištima, nema stanova, doktora ni likovnih sekcija.
Tko radi-sretan je i ne pita previše. Niti se buni jer su plaće niske, nikakve.
Za rijetkih odlazaka u Kraš promatram žene u bijelim kutama kako posluju u kuhinji, i one koje čekaju u redu za ručak, i sve mi se čine iste.
Svaka od njih mogla bi biti moja mama ili teta. Ručak ne propuštan, svaki put pojedem ga s velikim guštom jer mi se čini da me hrani dubinski, na način koji nema puno veze s onim što je na tanjuru. Plastičnom, podijeljenom na tri pregratka (tako da stane i salata), uz nekoliko tankih kriški kruha. Ali hrana je ukusna i odlično pripremljena, kuharice dobro znaju svoj posao. Uživam u svakom zalogaju, a dok žvačem, slušam glasove, zveckanje pribora za jelo, priču za okolnim stolovima. Kao da sam kod kuće, udubljena u okus hrane, ne razmišljam ni o čemu posebnom.
Edit Glavurtić