Pa postoji među nama još uvijek onih koji ne znaju sasvim točno koje su nacionalnosti. Za jedan dobar dio naših ljudi stvari su prilično jasne, dok za neke nacionalnost predstavlja veliku mutež koja je pogodna raznim političkim kalkulacijama. Pa ipak čini se, da je riječ o nezaobilaznim pitanjima pogotovo u našim sredinama koje unekoliko i žive zahvaljujući nacionalnim prebrojavanjima.

Za vrijeme Domovinskog rata u Hrvatskoj bila je aktualna jedna teorija koju je Tomislav Ladan prvi iznio u javnost, a ta je da se nacionalnost određuje prema ‘’debeloj’’ I prema ‘’tankoj krvi’’. Tako bi debela krv bila ona potekla od oca, dok je tanka ona koja je potekla od majke. Pa i je malo čudno, da smo prihvatili ovu teoriju, iako je riječ o jednoj jako staroj zamisli koju vjerojatno baštinimo iz hrvatskog srednjovjekovlja, a ona se jako razlikuje od jedne suvremene teorije koju je inaugurirao pokojni Vanja Sutlić u svom radu “Narod i mišljenje na narod” koji je objavljen u Telegramu 1971. godine gdje je nacioalna pripadnost i osjećaj nacionalnosti rastvoren u našim doprinosima svjetskom narodu kojeg smo mi neizostavni dio. Znači, nacionalno koje osjećamo kroz jezik, kulturu, porijeklo, geografski prostor, folklor, materijalnu kulturu, nacionalnu znanost, samo je jedan element produktivno uklopljen u širi prostor svjetskog naroda kojem mi također prinosimo i naš vlastiti krvni izažetak.

 Ova teorija je uz Krležina razmišljanja o nacionalnom zanosu bila dugo vodiljom u našim potragama za nacionalnim identitetom, a onda je zahvaljujući turbulentnim kretanjima u suvremenom hrvatskom društvu potaknutom ratnim prilikama sa početka i sredine ’90.-tih godina pala u zaborav i bila nadomještena jednom prilično rigidnom nacionalnom teorijom krvi i tla. Odatle se postavljalo pitanje kako su to druge nacije riješile i kako se nose sa pitanjima nacionalnog identiteta.

 Tako sam ja, zahvaljujući svojim vlastitim prilikama, bio upućen na britanski subjekt koji u pogledu ovog pitanja ima jednu, čini se jako zanimljivu projekciju kako u pogledu jezika tako i u pogledu nacionalnog opredjeljivanja.

 U pogledu jezika britanski subjekt smatra, sasvim drugačije od njemačkog na primjer, kako je vrijedno pažnje da se jezik stalno obogaćuje novim spoznajama i mnogostrukim različitim kulturnim utjecajima. Odatle toliki jezični univerzum engleskog jezika koji je bio otvoren prema utjecajima sa strane i to, mogli bismo reći, u tolikoj mjeri da je došlo do zanemarivanja britanskih fundamenata. Taj se pristup dosta razlikuje na primjer od njemačkog koji inzistira na jezičnoj preciznosti i jasnoći pojmova kao i na kontroliranom porijeklu jezične sintakse i semantike.

 Što se tiče nacionalnog opredjeljivanja i definiranja nacionalnog identiteta, Britanci su tu jako precizni i jako JEDNOSTAVNI: osoba je one nacionalnosti s obzirom koji jezik govori u svojoj vlastitoj obitelji i tom formulacijom se vodi čitava nacionalna politika Australije kao i statistika koja ima u vidu nacionalnu strukturu australskog društva.

 Iz ovog stajališta britanskog common sensa u pogledu nacionalnog identiteta moglo bi se onda reći kako je cijeli Domovinski rat u Hrvatskoj kao i rat u drugim sredinama na Balkanu bio čista glupost, jer su se ljudi morali definirati prema svome imenu i prezimenu, odnosno prema tobožnjim genetskim osobinama, a ne kulturnim zasadima i jeziku kojim govore, a to znači i onoj dominantnoj kulturi koja ih nacionalno definira. Tako smo na koncu dobili Hrvate koji su se morali opredljivati kao Srbi i Srbe koji su se morali opredjejivati kao Hrvati, da čovjek pukne od smijeha. Sva je sreća u tome, da smo ipak uspjeli preživjeti jednu politiku koja se pokazala totalno nedorasla suvremenom vremenu.

Zlatan Gavrilović Kovač