PRAVOSLAVNA CRKVA U UKRAJINI

Zlatan Gavrilović Kovač

Pa te pravoslavne crkve u Ukrajini- to je jedan  kupus gdje se ne zna tko pije a tko plaća. Njih ima nekoliko i sve one imaju složene, jako složene unutarcrkvene odnose kao i odnose  među sobom. Ja ne bih htio sada nešto posebno o tome pisati jer ja nisam stručnjak za crkvu niti za crkvene poslove nego bih rekao par riječi o tome kako ja doživljavam tu situacija sa pravoslavljem u Ukrajini. Kao prvo postoji ili su postojale tri velike pravoslavne crkve: Ukrajinska autokefalna pravoslavna crkva koje je osnovana 1921 godine u Kijevu nakon što je Ukrajina  u sklopu Ukrajinske narodne republike uspostavila nakon dugo vremena  svoju nezavisnost. Dolaskom boljševičkih snaga ona je svoje središte premjestila  u SAD i neke države Europe gdje je posebno bila aktivna ukrajinska emigracija. Držala se dugo vremena izvornom sljednicom  ukrajinske tradicionalne crkve osnovane 988 godine za knezovanja  S. Volodimira koji je  započeo pokrštavanje  Kijevske Rusije.

Druga  velika pravoslavna crkva je Ukrajinska pravoslavna crkva moskovske patrijaršije koja je jedna od ‘’samoupravnih’’ crkava pod jurisdikcijom  Moskovske patrijaršije odnosno Ruska pravoslavna crkva koje se prema svojemu statutu definira kao ‘’samoupravna crkva’’ koja se razlikuje od ‘’autonomne crkve’’. Ali se Ruska pravoslavna crkva u Ukrajini definira   kao ‘’samoupravna crkva sa pravima široke autonomije’’

Onda je stvorena Pravoslavna crkva Ukrajine koja osporava tvrdnje moskovske patrijaršije o svojoj crkvenoj  jurisdikciji na  teritoriji Ukrajine

Ovaj potez stvaranja PCU značio je zapravo povijesni raskid sa UPC MP okončavši na taj način više od tri stoljeća rusku duhovnu i zemaljsku dominaciju nad glavnom religijom u Ukrajini.

 

Nakon što je patrijarh Konstantinopolja Vartolomej - duhovni vođa zajednice pravoslavnih kršćana širom svijeta, koja broji gotovo 300 miliona pripadnika - izdao Tomos, odnosno ukaz kojim je 5. siječnja  2019. Pravoslavnoj crkvi Ukrajine dodijeljena autokefalnost od Moskovske patrijaršije, Ruska pravoslavna crkva (RPC) prekinula je veze s Konstantinopoljem.

Potom je ukrajinski predsjednik Petro Porošenko rekao da će stvaranje nove crkve "ući u povijest" kao dan kada je Ukrajina "konačno dobila svoju nezavisnost od Rusije".

 

Vartolomej je izdao Tomos kada su veze između Kijeva i Moskve već bile izuzetno napete. Rusija je anektirala ukrajinski Krimski poluotok u ožujku 2014. i ubrzo nakon toga počela je pružati vojnu, ekonomsku i političku podršku ruskim  formacijama u dijelovima istočne Ukrajine, u sukobu u kojem je poginulo više od 14.000 ljudi.

Tada je ruski predsjednik Vladimir Putin govorio  da je glavni cilj nove crkve bio "podijeliti narod Rusije i Ukrajine, sijati nacionalne i vjerske podjele".

Novu crkvu osnovao je sinod u Svetoj Sofiji 15. prosinca 2018. Taj crkveni savjet okupio je više svećenstvo Ukrajinske pravoslavne crkve Kijevske patrijaršije (UPC-KP) i Ukrajinske autokefalne pravoslavne crkve (UAPC). Te dvije crkve bi se pretopile u novu PCU.

Ukrajinska pravoslavna crkva Kijevske patrijaršije i Ukrajinska autokefalna pravoslavna crkva službeno su prestali  postojati  14. prosinca  2019., kada je ukrajinsko ministarstvo pravde objavilo njihovo uklanjanje.

Tako je Pravoslavna crkva Ukrajine dobila  jedinstvenu priliku postati prva pravoslavna crkva u bivšem Sovjetskom carstvu koja je  odbacila svoje nasljeđe iz doba komunizma. Danas je stoga   ključno pitanje da li postoji mogućnost da pravoslavna crkva raskine sa sovjetskom prošlošću istovremeno  i da li je moguće stvoriti jednu mladu, dinamičku crkvu koja nije  niti sovjetska  niti postsovjetska. To je pitanje naravno.

Ali ja se time ne bavim nego samo želim izraziti neslaganje sa stajalištima Putina koji je smatrao i još uvijek smatra da  stvaranje PCU  znači podjelu naroda Rusije i sijanje nacionalnih i vjerskih  podjela. To je samo jednim dijelom točno. Zašto? Pa ja mislim da je stvaranje PCU i priznavanje autokefalnoga karaktera nove crkve u Ukrajini zapravo SPAS pravoslavlja u Istočnoj Europi opterećenoj sovjetskim traumama socijalizma koji je tu suvereno vladao decenijama. Odatle ta rusofobija kod naroda koji su bili dojučerašnji saveznici. I ta  samostalnost PCU odgovara naraslim nacionalnim aspiracijama ukrajinskih ljudi  koji u obnovi ukrajinskoga identiteta vide smisao vlastitoga življenja i rada,a  duhovni sadržaj i zadovoljenje  duhovnih potreba ukrajinskoga čovjeka može dati samo jedna autentična samostalna crkva.

Međutim,  postoji i još jedna tendencija u bivšim sovjetskim republikama a to je invazija američkoga stila življenja i  mišljenja koja ide podjednako sa ekonomskom i kulturnom invazijom. A sa njome ide i duhovna invazija putem ekspanzije denominiranih američkih crkava uglavnom protestantskoga  nasljeđa i profila koje su crkve, a njih ima gotovo bezbroj , od Staroga i Novoga zavjeta- koji je unekoliko  i Ustav SAD- stvorile unosan bussines  i prođu koja se dobro naplaćuje. Da ne govorim o spregama ovih crkava sa američkim krupnim kapitalom koji nezadrživo ekspandira na Istok gdje se novi misionari izdaju kao borci za autentičnu vjeru. Pa onda nije čudno da postoje među njima misionari koji unosno prodaju opremu za istraživanje i eksploataciju nafte a istovremeno kao svećenici prodaju bozu narodu o ljubavi Isusa Krista koji je u  svakom čovjeku vidio nebesku i božansku bit, da čovjek pukne od smijeha. I ja općenito mislim ,kao i Heidegger ranije, da je u tom amerikanizmu i amerikanizaciji svijeta, gdje je Holivud nadomjestak za filozofiju a psihijatrija nadomjestak za metafiziku , sadržana glavna opasnost za tradicionalni duhovni  život Rusije i okolnih zemalja  uključujući tu naravno i naše južnoslavenske duhovne prostore . A to se vidi danas na svakom koraku od politike i otpora američkoj opresiji nad slobodnim narodima do kulture i umjetničkoga  i znanstvenoga stvaralaštva koje trpi strahovitu jezičku dominaciju na način da tradicionalne narodne kulture i  narodna duševnost  propadaju pod jarmom uniformne  zapadne industrijske civilizacije  i njene efikasnosti. To je za mene veliki problem suvremenoga vremena. A najvažnije je preživjeti!