Prava je ljubav rajska jabuka

 

U biblijskoj priči o padu, gubitku milosti i istjerivanju iz rajskoga vrta Adam i Eva su zauvijek definirali značajke ljudi: znatiželja, slabost i želja za drugim bićem koja je jača čak i od odanosti Bogu. Što je u tom plodu bilo tako neodoljivo, po čemu je bio vrijedan gubitka savršenog, nagog i besmrtnog blaženstva, umjesto kojega smo dobili život ispunjen stidom i mukom? (»U znoju lica svoga jest ćeš kruh  svoj«.)

Prirodan tijek ljudskoga razvoja na neki način pred­ stavlja produženu verziju priče o padu. Djetinjstvo je niz razočaranja kroz koja napredujemo od bezazlenog pov­ jerenja do grube stvarnosti. Napuštamo ideje o Djedu Mra­ zu, Zubić-vili, savršenstvu roditelja i vlastitoj besmrtnosti. Odričemo se ugode i sigurnosti dječjih zamisli i zamjenju­ jemo ih osjećajem da je život, zahvaljujući Adamu i Evi, prava borba, prepuna boli i gubitka, s tužnim krajem.

Čudesno je što u tim kratkim trenucima koje provo­ dimo na Zemlji uporno pokušavamo pronaći sreću; posto­ jeće stanje stvari ne izaziva u nama beznađe. Sreću tra­ žimo posvuda, ali joj se najviše približavamo kada »pri- onemo« uz drugu osobu, kao što stoji u Knjizi Postanka. (Neobična je riječ »prionuti«, jer istodobno prenosi različi­ ta značenja: rascijepiti* i čvrsto se držati nečega.)

 

U izvorniku stoji »cleave«, riječ koja obuhvaća oba značenja (prim. prev.)

U knjizi Marka Tvvaina, Evin dnevnik (Eve's Diary), Eva nakon pada kaže: »Kad razmišljam o prošlosti, raj mi se čini poput sna. Bio je prekrasan, nadasve lijep, ča­ robno divan; a sada je za nas izgubljen i više ga nikada neću vidjeti. Vrt sam izgubila, ali sam pronašla njega. I zadovoljna sam«.

Nitko ne može svakoga dana razmišljati o pokida­ nim nitima života koje su ostale nakon izgubljene ljuba­ vi, kao što sam to ja činio, a da ne postane pomalo cini­ čan u pogledu toga kako ljudi biraju partnere s kojima se vežu za cijeli život. Pitam pacijentice: »Je li taj muškarac bio posve drukčiji kada ste odlučili da ćete s njim pro­ vesti život, kada ste povjerovali da bi on trebao biti ocem vaše djece? Zar nimalo niste posumnjali u njegovu oda­ nost, nepokolebljivost, u njegovu ljubav prema vama?« Rasprava koja se razvije  nakon toga pitanja uvijek mi iznova pokazuje površnost i glupost našega mladog ja.

Možda je riječ o malobrojnosti pozitivnih  primjera koji nas okružuju dok rastemo. Malo je ljudi s kojima sam razgovarao, a koji su se divili međusobnom odnosu ro­ ditelja, njihovoj naklonosti i predanosti. Zapravo, ljudi često sumnjaju u mogućnost dugotrajne ljubavi, a taj se stav temelji na onome što su zamijetili kod roditelja i drugih odraslih ljudi.

Čini mi se ironičnim što nije potrebno nikakvo oprav­ danje privrženosti kad  se dvoje ljudi zaljubi.  Podrazu­ mijeva se da je ono što nas međusobno privlači tajanst­ veno i da se ne može objasniti. Ljudi govore o fizičkoj priv­ lačnosti, zajedničkim interesima i svojevrsnoj tajanstve­ noj »kemiji« koja ih spaja i zbog koje su odlučili zajedno provesti život. Njihovi rođaci i prijatelji prihvaćaju nji­ hovu ljubav i planiraju kompliciranu i skupu proslavu kojom će  proslaviti početak zajedničkoga života dvoje mladih. No, kada se ljubav ugasi, svi uporno zahtijevaju odgovore: što se dogodilo? Tko je kriv? Zašto to niste mogli riješiti? »Više se ne volimo«, u većini slučajeva nije dovoljan odgovor.

To je u velikoj mjeri problem obrazovanja. Čovjek bi pomislio da će tako važno područje ljudskoga života biti predmetom proučavanja u školi. U pjesmi »Kodachrome« Simon i Garfunkel iznose stav o srednjoškolskom obrazo­ vanju: »Kad se samo sjetim svega onog sranja kojega sam na­ učio u srednjoj školi, čudim se što uopće mogu razmišljati«. Između relativno važnih predmeta kao što su trigonomet­ rija, industrijska umjetnost i posvuda omiljen »tjelesni odgoj«, uzalud biste tražili predmet koji govori o ljudskoj osobnosti i ponašanju, u okviru kojega biste mogli čuti korisne informacije o izbjegavanju katastrofalnih pogreški u odabiru prijatelja i ljubavnika. Važan zadatak odabiranja voljene osobe zato postaje, kao i sve ostale važne stvari u životu, još jedan primjer učenja putem pokušaja i pogreš­ ki. Samo kad pogreške ne bi imale tako visoku cijenu.

Mogu zamisliti nastavni plan koji se temelji na op­ ćem predmetu »Potraga za srećom«. Predavanje bi poče­ lo raspravom o definiciji ljubavi. Nakon toga dolazi upoz­ navanje s temom poremećaja osobnosti, koja bi obuhva­ ćala značajke osoba koje vam najlakše mogu slomiti srce. Uslijedio bi dio pod nazivom »Osobine uspješnog brač­ nog partnera«. Raspravljalo bi se o blagosti i empatiji te kako prepoznati te vrline kod drugih ljudi.

Kao goste-predavače pozvali bismo ljude koji pro­ laze kroz težak razvod, kao i one koji su u uspješnom, dugogodišnjem odnosu. Uspješne bismo partnere pažlji­ vo birali. Kad mi stariji ljudi, koji su u braku pedeset, šezdeset ili više godina, odgovaraju na neminovno pi­ tanje o tajni uspješnog braka, čini mi se da je na vrhu po­ pisa gotovo uvijek sposobnost podnošenja dosade. Do­ sadne  izjave,  primjerice  »Nikada  nismo  ljutiti  otišli  u  krevet«, ili »U svemu treba biti umjeren«, izražavaju filo­ zofiju primjereniju opstanku nego užitku. Kamo je nestala priča o beskonačnoj ljubavi koja se neprestano obnavlja?

Ako nas Adam i Eva ičemu mogu podučiti svojim spektakularnim gubitkom milosti, to je da zajedništvo dvoje ljudi pruža najveću naknadu za sve nevolje ljud­ skoga stanja koje obuhvaća potrebu za mučnim radom, trud koji rada trnjem i korovom i dugogodišnju spoznaju o vlastitoj smrtnosti. Po čemu je okus zabranjenoga voća bio vrijedan Božjeg bijesa? »Izgubila sam vrt, ali sam pro­ našla njega i zadovoljna sam«.