Da bi zaštitili svoju imovinu od poplava, ljudi grade brane, ustave. Ali ljudima ne prijeti ugroza samo od prirodnih nepogoda. Najveća opasnost za ljude dolazi od ljudi samih, od društva, od države. Zato ljudi već nekoliko stotina godina grade brane od ugroza koje bi im mogli nanijeti drugi ljudi ili država i te brane nazivaju Ustavom.

Ustav propisuje ograničenja državi (njenim organima) u odnosu na čovjeka pa je tako Ustav izraz Republike, a zakoni su izraz Demokracije. Sukob između Republike i Demokracije je latentan. Političke stranke, koje su u svojoj suštini nedemokratske, autoritarne su, glavni su zagovarači Demokracije. Koja je najprije sredstvo za osvajanje zakonodavne i izvršne vlasti, a potom sredstvo za stalno širenje prostora Demokracije (kroz donošenje novih zakona), odnosno utjecaja, ovlasti i moći političkih stranaka na račun Republike (individualnih prava svakog čovjeka).

Ustav u članku 48. kaže sljedeće: „Jamči se pravo vlasništva. Vlasništvo obvezuje. Nositelji vlasničkoga prava i njihovi korisnici dužni su pridonositi općem dobru.“ Iz ovog članka Ustava proizlaze svi porezi koje plaćamo na imovinu jer ne možemo biti i socijalna država bez mehanizma (a to je Porezni sustav)  za raspodjelu dohotka od onih koji imaju prema onima koji nemaju. Porezni sustav  ne odnosi se prema svakomu jednako. Onima koji više rade, više zarađuju, više imaju, taj sustav više i uzima. Što bi moglo biti najbliže pojmu Pravde, ali ne nužno (ako smo u pravima svi jednaki, zašto ne bismo bili jednaki i u obavezama – bio bi argument protiv Pravde).

Ovdje, u ovoj ustavnoj formulaciji vlasništva nešto bode oči. Podrazumijevamo da je člankom rečeno kako Država štiti privatno vlasništvo, ali to nije izrijekom kazano. Umjesto vlasništva štiti se pravo vlasništva, a vlasnici imovine se tako ne nazivaju, nego su ‘nositelji prava vlasništva‘. Da vlasništvo i pravo vlasništva nisu isto, pokazala nam je bliska povijest u kojoj smo imali stanarsko pravo. Pod čim smo podrazumijevali vlasništvo nad stanom. Međutim, između stanarskog prava i vlasništva nad stanom bio je dug put, kojeg su u bliskoj prošlosti morali dobro platiti svi nositelji stanarskog prava kako bi došli i do vlasništva nad stanom.

Složit ćemo se (jer tako nalažu zdravi razum i logika) kako postajemo vlasnici nad nečim (zemlja, kuća, njiva, auto, stvari) u trenutku kad smo zakonito u cijelosti to platili, a novac kojim smo to platili stekli zakonito (ili smo zakonito naslijedili, zakonito dobili kao dar). Dakle, nešto je naše onda kad za posjedovanje toga ne moramo nikomu ništa više plaćati. Primjerice, automobil kupljen na kredit postaje naše vlasništvo u trenutku isplate kredita i brisanja založnih prava kreditora, što se utvrđuje u prometnoj knjižici vozila i registracijskom odjelu MUP-a. Kuća ili stan postaju naše vlasništvo u trenutku isplate svih dugovanja prema Poreznoj upravi, Općini, Gradu, državi, a što se bilježi u vlasničkom listu i u sudskom registru. Posjedovanje vlasničkog lista podrazumijeva da su pri gradnji kuće/stana plaćeni svi porezi, sva davanja, sve dozvole iz legalno zarađenog novca na kojeg su također plaćeni svi zakonom određeni porezi.

Složit ćemo se također kako nešto nije naše vlasništvo sve dok god za korištenje toga (kuća, stan, poslovni prostor, i tako dalje) moramo bilo komu plaćati određeni iznos. Ako za korištenje nečega nekomu nešto plaćamo, onda je riječ o najmu pri čemu smo korisnici, ali ne i vlasnici.

Tako opet dolazimo do formulacije o vlasništvu u Ustavu i pojmova „nositelji vlasničkog prava“, „korisnici vlasničkog prava“. Čini se kako su nas debelo prevarili pisci Ustava i kako su u njega stavili formulacije po kojima nije zaštićeno privatno vlasništvo, ne štiti se naša imovina, već samo pravo na korištenje imovine. Upravo iz te prijevare proizlazi porez na nekretnine koji stupa na snagu 1. siječnja 2018. koji je iskazan u Zakonu o lokalnim porezima.

Ako bismo se mogli i složiti s načelom da sve što donosi pojedincu zaradu, prihod treba biti oporezovano, poput plaće, honorara, prihoda od najma kuće/stana/zemljišta, svejedno ne bismo mogli pronaći poveznicu između kuća, stanova u kojima stanujemo i oporezivanja budući da iz samog stanovanja u vlastitoj kući ne ostvarujemo prihod. Po našem shvaćanju. Po shvaćanju države prihod ostvarujemo samom činjenicom da nikomu za to ne plaćamo i tako ostajemo izvan poreznih škara. Porezničkom umu (a on je represivni aparat parazitske svijesti gomila interesnih skupina koje državu shvaćaju kao svoj posjed iz kojeg izvlače osobnu korist) je takvo što nedopustivo.

Kako ipak u zakonskoj formulaciji poreza ne nekretnine ne bi bilo očito kako trenutkom početka njegove primjene država oduzima svakom pojedincu njegovu nekretninu i promeće ga iz položaja vlasnika u položaj najmoprimca nekretnine koju je svojim radom ili naslijeđem stekao, zakon ne propisuje oporezivanje same nekretnine, već prostora kojeg nekretnina zauzima. Budući da nijedna stvar, objekt, živo biće pa i građevina ne može ne zauzimati prostor, država nam zapravo objašnjava što je to suverenitet iz članka 2. Ustava RH: „Suverenitet Republike Hrvatske prostire se nad njezinim kopnenim područjem, rijekama, jezerima, prokopima, unutrašnjim morskim vodama, teritorijalnim morem te zračnim prostorom iznad tih područja.“

Znači – suverenitet ne označava samostalnost, neovisnost, raspolaganje resursima za dobrobit naroda (samo na propuštanju naplate koncesija za vađenje nafte i plina dosad smo vlasnicima INE poklonili oko 2 milijarde eura i nastavljamo svakog dana poklanjati dalje novac), već nadležnost nad prostorom kojeg za našu nevolju svatko od nas ispunjava i koristi. Pa onda to mora i platiti.

U porezu na nekretnine to izgleda ovako (upravo u članku 33, iz nekog razloga nam se pod tim brojem uvijek serviraju najbitnije stvari): „Porez na nekretnine obračunava se na ukupnu neto podnu površinu nekretnine (prostora koji je oporeziv)“. Poreznu upravu ne zanima ima li „korisnik vlasništva“ dovoljno prihoda kako bi plaćao porez, je li radno sposoban, ima li mirovinu i u kojem iznosu budući da izuzetaka od poreza na nekretnine nema (osim onih koji su posljedica Vatikanskih ugovora i Ugovora sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom po kojima se država odriče suvereniteta nad crkvama). Zakon je proglasio i sve ljude koji žive u određenom stambenom prostoru jamcima za porezne obaveze što znači kako Porezna uprava sebi uzima za pravo u slučaju neplaćanja blokirati račun svih ljudi koji su prijavljeni na adresi u istom objektu, kao i porezni obveznik (nekadašnji vlasnik kuće, a sad najmoprimac). U slučaju da se porezna obaveza ne uspije naplatiti blokadom računa, primijenit će se Zakon o obveznim odnosima i Ovršni zakon, što znači kako će Porezna uprava ovrhom oduzimati privatno vlasništvo (koje ipak ne postoji u RH, kako smo vidjeli u Ustavu), a dotadašnji vlasnici će moći uživati vlastiti suverenitet nad nenatkrivenim prostorom u prirodi koji državu ne interesira.

Kuće u kojima nitko ne živi, a imaju vlasnika, tretirat će se kao kuće za odmor (pri čemu će se prostor kojeg zauzimaju naplaćivati od 5-15 kn/m2), a kuće čiji se vlasnik ne može utvrditi se dijele na dvije skupine: jedna se odnosi na one u kojima netko živi i taj netko će postati obveznik plaćanja poreza, i na kuće u kojima nitko ne živi pa će obveznik plaćanja poreza postati sama kuća. Ovo je vrhunac domišljaja parazitskog uma (koji voli broj 33). U prijevodu to znači kako će sve kuće s nepoznatim vlasnikom u kojima nitko ne živi biti oduzete, postat će vlasništvo Države.

Vidjet ćemo u primjeni Zakona hoće li župnici, popovi, fratri plaćati porez na kuće u kojima žive, budući da ti objekti nisu sakralni objekti. Kako porez moraju plaćati oni koji u kući borave, to znači da će Porezna uprava moći blokirati račun nemarnog župnika, kao i solidarnih stanara (ako u objektu borave i časne sestre, blokirat će račun i njima).

Porezom na nekretnine posebno se kažnjavaju svi oni koji su svojim građevinama zauzeli suvereni prostor RH, a potom (zbog nezaposlenosti, nekorištenja ustavnog prava na rad, nemogućnosti ostvarivanja gole egzistencije) iselili. Misle li i dalje ostati „korisnicima vlasništva nad nekretninom“, dio zarade koju ostvaruju u stranim zemljama morat će transferirati hrvatskoj Poreznoj upravi (kako bi Država imala čime plaćati kamate na nepotrebne kredite, čime kupovati luksuzna vozila, čime plaćati sve troškove političkih stranaka, sve poticaje izabranim skupinama) .

Dobro došli u vrli novi svijet. I sretna Vam Nova 1984. Krivo nazvana 2018.

* Stavovi izneseni u člancima i komentarima su osobni stavovi autora i ko

mentatora, te ne odražavaju nužno stav redakcije portala Logično.

 

https://www.logicno.com/politika/porez-na-nekretnine-i-pravo-vlasnistva.html

.