10 predavanje POJAM SVRHE

Zlatan Gavrilović Kovač

Dobar dan,

ja bih danas rekao par riječi o tom problemu svrhe kojeg nalazimo kod Anaksimena, Anaksimandera I Anaksagore I koji se provlači kroz čitavu predsokratičku filozofiju. Anaksimen je u fragmentu 2 iz Dielsovih Predsokratika, a to se odnosi na B fragmente rekao : “ Kao što je naša duša, tvrdi, zrak I drži nas skupa tako I dah, pneuma, I zrak obuhvaćaju cijeli kozmos” I mi vidimo ovdje da je duša dovedena u svezu sa cjelokupnim kozmosom. Kod Anaksagore pak nus je za njega, kao što svjedoči Aristeotel , nus je za njega jedno I isto sa dušom. Ili u jednom drugom navodu Aristotelovom on kaže : “Anaksagora veli da je duša princip kretanja” – to smo vidjeli I kod Talesa. Međutim on se ne izražava uvijek određeno o duši I nusu jer kako izgleda on razlikuje nus I dušu jedno od drugoga ali se ipak njima služi kao da su oni jedna ista bit samo što postavlja prvenstvo nusa kao principa svih stvari. Doduše on govori o nusu kao uzroku lijepoga I pravednoga, drugi put on ga međutim naziva dušom jer se on po njemu , kako smo već vidjeli u prošlom predavanju, nalazi u svim životinjama pa onda naravno I u čovjeku. Znači vidjeli smo ovdje da je nus povezan sa dušom. Vidjeli smo kod Anaksimena da je duša opet u svezi sa cjelokupnim kozmosom . Međutim duša istovremeno upućuje na jedan fundamentalni pojam a to je pojam svrhe. Svrha je ono što je istinito o jednoj stvari, a ono istinito je njena duša I najvažniji primjer za to nam pruža ono što je živo. Ono se održava zato što je svrha po sebi, ono što živo egzistira, radi, ima nagone I ti nagoni jesu njegove svrhe. Ono o tim svrhama ne zna ništa, ono samo živi, to su njegove prve namjere koje su stalne. Životinja radi da bi te nagone zadovoljila odnosno da bi postigla svrhu. Znači samoodržavanje je njena svrha a to je neprekidno proizvođenje , obnavljanje radinosti radi proizvođenja same sebe. To je dakle svrha. A nus je ta djelatnost koja neku prvu svrhu postavlja kao subjektivnu ili on je ona snaga koja cijeli kozmos dovodi do mjere. Međutim kada govorimo o svrsi onda moramo imati na umu, ja neću puno govoriti o tome jer je to prevelika tematika, ja ću samo navesti slučaj Aristotelove Fizike iz Knjige 2 paragraf 25 I 30 koji kaže: “Ako pak umijeće oponaša narav I ako je zadaća iste znanosti znati odakle I oblik I tvar kao liječniku znati zdravlje, žuć I slinu u kojima je zdravlje te slično kućegraditeljstvu znati oblik kuće I tvar, kako su to opeke I grede, pa slično I ostalim stvarima, onda bi I naravoslovlju pripadalo spoznati obe te naravi- I sada ono što je važno- uz to ono poradi čega I svrha pripada istoj znanosti a I sredstva što su za to, a narav je svrha I ono poradi čega jer ako štogod biva u neprekidnu kretanju ima nešto posljednje onda je to svrha I ono poradi čega. Zbog toga je pjesnik smiješno zabludio rekavši : ima svrhu poradi koje se rodio. Naime sve što je posljednje nije time svrha nego je ona samo ono što je najbolje”. Jer ono što je Dobro tj ono što je svrha određeno je također kao mogućnost, kao ono što je opće I ono što jeste mogućnost ali to opće kao ono što pokreće samo sebe I ono koje jeste stvarno samo po sebi. Vidimo ovdje da se svrha dovodi u svezu sa kretanjem, a rekli smo već I kod Talesa da duša potiče kretanje, gibanje. Što se Heraklita pak tiče I onoga o čemu smo govorili svojevremeno kada smo spominjali Heraklita jest da je ova priroda, ova svrha dovedena u svezu sa procesom u prirodi I kod Heraklita realna forma procesa je vatra I Heraklit određuje taj proces na bliži fizikalni način. To bliže fizikalno određenje je vrijeme, a vrijeme je proces. Razumjeti prirodu znači predstaviti je kao proces I to je Heraklitova istina I istinit pojam. A vatra je fizikalno vrijeme . Dakle što se ovoga tiče u vezi Heraklitovog procesa njemu u osnovi leži to da su te iste kvalitativne razlike mogu preobraziti u nešto drugo. Ovo preobražavanje treba uzeti u dva različita smisla: preobražavanje, preobraćanje u smislu egzistencije I preobražavanje u pogledu mišljenja. I kada stari filozofi govore o tome preobražavanju , preobraćanju onda se to obično uzima tako da se misli o preobražavanju u smislu egzistencije pa se onda ispituje da li na primjer voda može pomoću kemijske obrade, topline, destilacije, da li se ona može pretvoriti u zemlju. I tu kemija ima svoju granicu. Međutim preobražavanje I preobraćanje u pogledu mišljenja jeste nešto drugo. To je smisao preobražavanja I preobraćanja kod Hegela I u svim starim filozofijama da na primjer voda prelazi u vrijeme čak I u prostor, to se ne događa dakle u laboratorijama , ali se u tim filozofijama ima u vidu to prelaženje jednoga kvaliteta u drugi. Dakle vidimo da je nus kod Anaksagore ono što vezuje I razdvaja , ono što uspostavlja red u svijetu. Nus je pokretačka duša svega, a maločas smo spominjali Anaksimena da je on dušu povezao sa zrakom, da je pneuma I da obuhvaća cijeli kozmos . Dakle nus se nalazi kod svih duša u svim životinjama pa prema tome I u čovjeku . Dakle Anaksagora je pokazao da Univerzumom vlada u neku ruku razum I on je na neki način Svemir shvatio kao racionalni sistem I to je jednim dobrim dijelom točno. Isto tako kao što je točno da stari filozofi izričito tvrde da se Anaksagora zadovoljio I onim što i mi mislimo kada kažemo da priroda predstavlja jedan veliki sistem, da je svijet mudro uređen I uopće da ima um. Ali mi time, kako bi rekao Hegel, ne saznajemo apsolutno ništa od realiziranja toga uma ili od racionalnosti svijeta. Mi se naravno sa Hegelom možemo složiti ili ne složiti ali je činjenica da razumom činimo na osnovu izbora onoga što je najbolje kao što je to na primjer smatrao Sokrat u Platonovom Fedonu. Jer ono što je lijepo I dobro jest misao stvari kao takve. Svrha I svrhovito djelovanje jesu prije svega djelovanje svijesti. Ili ukoliko se u prirodi pretpostavljaju svrhe utoliko svrha kao svrha pada izvan prirode, ona dakle vrijedi za nas, ono što je najbolje to vrijedi za nas, za čovjeka. Kao takva ona se ne nalazi u prirodi.To spada u našu ocjenu, spada u naše mišljenje I nalazi se u njoj ono što mi nazivamo prirodnim uzrocima I radi toga navodimo samo njoj imanentne uzroke. Dakle svrha se ili ono što je dobro ili ono što je za nas najbolje nalazi izvan same stvari. U tom slučaju se priroda neke stvari ne promatra po sebi I za sebe već samo u odnosu prema nečemu drugome što se te stvari ništa ne tiče. Znači to se odnosi prema čovjeku I odatle onda Hegel pravi razliku između prirodnih uzroka I teleoloških uzroka. I Hegel na primjer zaključuje da je svrha ono što je opće, ono što je dobro , ona je zajedničko dobro isto tako. A Sokrat govori o onome što je najbolje – o svrsi. Ako kažemo priroda stvari se mora ravnati prema mišljenju onda je mišljenje samostalno nezavisno promatranje stvari, ono što su stvari same po sebi I za sebe , ono što realizira samo sebe, što mijenja samo sebe, ali ono se sastoji u tome što u tom zaplitanju sa drugim odražava sama sebe. Rekli smo to mišljenje , taj pojam jest svrha. Svrha je prije svega odredba koja se nalazi izvan stvari, to je ono što je u nama I to je Kant pokazao, ono što vrijedi za čovjeka. Tako su stvari korisne, one postoje radi neke svrhe ali ta odredba nije njihova vlastita nego neka tuđa. Govoreći o svrsi mi ne trebamo zamišljati nešto čemu je svrha vanjska . Tako na primjer govorimo o svrsi svijeta, ona je nešto imanentno svijetu ali to imanentno može se isto tako zamisliti I kao vanjsko.

Ova tematika svrhe I ova tematika duše koja obuhvaća cjelokupni kozmos, pneuma koja obuhvaća cijeli svijet ili nus kod Anaksagore koji isto tako obuhvaća cijeli Svemir na neki način je proslijeđena I do suvremene filozofije, suvremenih nasljednika I filozofa a jedan od njih je I Nikola Tesla. Mi ćemo vidjeti kasnije u ovim našim izlaganjima na koji je način ova tematika grčke predsokratičke filozofije dospjela do Tesle I kako se on sa njom nosio . Hvala!