PISMO GOSPODINU CLINTONU, PREDSJEDNIKU SAD-a

Svakog sam dana letio zrakom. Opustio bi se i poletio. Svugdje  sam  bio.  Najviše  sam  volio  letjeti  preko šuma, rijeka i planina. Otvorio bi srce i gtledao na tu ljepotu ispod mene. Ndahnjivalo bi me to letenje. Divio bi se toj lijepoj prirodi. Sve je ispod mene disao za sebe i cijeli Svemir. Osjetio sam da bi mogao iscjeljivati prirodnu ljepotu, naročito šume, rijeke i mora. Htio sam se prepustiti svemu i samo iscjeljivati. Kako ću disati za druge, kada ne mogu ni za sebe. Radio sam od jutra do mraka, samo da bi ja i moja obitelj mogla preživjeti. Bljesnula mi je misao kako bi kroz   neku   donaciju   mogao   pomagati   leteći   po nekoliko sati dnevno. Ali kome da se obratim? Sjetih se gospodina Clintona, predsjednika SAD-a. Napisao sam mu pismo s molbom za neku pomoć. Odgovor nisam dobio, jer tko bi vjerovao jednom čudaku. Bio sam mlad i naivan, ali to sam iskreno želio. Te šume, rijeke, kao da su željele takvu vrstu pomoći. Učinio sam što sam mogao, sve sam ostavio po strani i okrenuo se sebi i svojoj obitelji, jer sam morao raditi da bi preživio. Shvatio sam što je nesebičnost, ljubav i jedinstvo. Žao mi je na sve što zagađuje našu planetu i  cijeli Svemir, ali postoji netko u Svemiru koji će to sigurno riješiti. To je onaj milosnik, koji nas sve voli.