PAR RIJEČI O DAVORU KAČARU

 

 

 

 

 

Zlatan Gavrilović Kovač

 

 

 

Ja ne bih htio previše špekulirati o tom slučaju, htio bih samo iznijeti nekoliko činjenica o tome čovjeku. Poznato je kod nas u Zagrebu da je on bio  težak čovjek, posebno kada se opije, pa bi onda baljezgao svakojake gluposti uvjeren da je marsizam mišljenje epohe. Ali je bio sin jedinac kod majke koja je bila predratni komunista pa onda žena od povjerenja koja je kao takva sudjelovala u vojnoj operaciji Guardian u Hrvatskoj. A ta je operacija zapravo bila hvatanje pripadnika hrvatskih ekstemističkih snaga neposredno nakon rata i vodili su je najviši ljudi Hrvatske Partije. Ona je dakle  bila ortodoksni komunista, a vjerojatno je  i Davor kao njeno dijete to također bio. Znala je  već u poodmakloj dobi  komentirati aktualnu političku situaciju u Hrvatskoj  pa bi rekla: ‘’ A sinko moj, tko će to sve pobit?!’’  I ja se često nisam slagao sa njom. Ali sam je tolerirao kao i ona mene. Sličan je  slučaj bio i sa Davorom koji je sisao komunizam još od malih dana u roditeljskom domu koji se ni po čemu nije razlikovao od drugih: skroman prije svega, lojalan postojećoj komunističkoj vlasti, kritičan prema devijacijama komunizma kod nas dakle prema restauraciji kapitalističkih odnosa nakon ekonomskih reformi 60 godina-  a to su oboje poimali napuštanjem principa socijalizma i komunizma  što je apsolutna istina- odani jedno drugome kao što majka voli svoje dijete a dijete slijedi puteve svojih roditelja. Ukratno mogli bismo reći dom harmonije i ljubavi a takvih je danas sve manje i manje.

Davor je radio u zagrebačkom tjedniku OKO koje se držalo režimskom novinom koja promovira stajališta vladajuće partije i ,što je neobično samo za neznalice, bio je bliski suradnik velikoga hrvatskoga filozofa Vanje Sutlića. Jer je Vanja koketirao podjednako sa komunizmom kao i sa nacizmom vjerojatno zahvaljujući aktualnim prilikama u Jugoslaviji kao i svojom velikom ljubavi prema Heideggeru. Pa je on pokušao  napraviti neku sintezu od koje se danas našim filozofima diže kosa na glavi. I Davor ga je u tome slijedio o čemu najbolje svjedoče dvije monografije koje je  napisao za života, prva o Marxu i druga o Lenjinu. Ali su bili kolege I po piću pa bi se opijali zajedno i vukli po zagrebačim buffetima  pijani i znojni od pretjerana konjaka. Davor je  znao u šali reći da mu je Vanja širitus rector ali je i on bio zahvalan Vanji što ga je, kao i generacije mladih hrvatskih  filozofa ranije,  naučio misliti  jer je  to kod nas ,izgleda, najteže  ali najneophodnije. Ne treba sada ovdje nikoga uvjeravati koliko je taj Davor  kod nas bio ismijavan  kao staljnista  zahvaljujući svome ideološkome opredjeljenju. Pa su tako licemjerni ljudi i posljednji hrvatski šljam  smatrali da tom njegovom opusu nedostaje i monografija o Staljinu, i onda bi to njegov djelo bilo kompletno. U tome je prednjačio Žarko Puhovski , posljednji izdanak praksisove škole koji se danas producira kao veliki politički analitičar, za kojeg se slobodno može  tvrditi da je  na dnu europskoga filozofskoga mišljenja a htio je biti ravan najvećima . Jer su mu i ‘’analize’’ kurentne političke situacije u nas ono što može probaviti politički  čovjek samo jakoga želuca. A nema svatko tako dobro zdravlje!

Dakle taj je Davor Kačar, vjerovali su mnogi, trebao nastaviti  našu komunističku  tradiciju i u tim novim vremenima ali su ga u tome spriječili neki objektivni momenti, kao što rekoh , zdravlje prije svega. Tako sam ja dočuo od Ervina Peratonera neposredno pred rat u Hrvatskoj da Davor ima  karcinom testisa, a onda u doba rata  dočujem da je  Davor i umro. Ja naravno ne bih htio reći da su se neki faktori ‘’riješili’’ toga čovjeka i da je zato sada situacija na našem političkom i filozofskom nebu bolja nego što je bila decenijama. Niti želim reći da  su praksisovci i oni koji su sa njima bili u društvu bili ljudi spremni na sve pa čak i za takvim radikalnim rješenjima kao što je ‘’likvidacija neistomišljenika’’. To bi bilo sasvim oprečno njihovim nastojanjima  oko demokratizacije društva i partije za koju su govorili da je  primjer neargumentiranih birokratskih presuda i kvalifikacija, praksa hajke protiv inteligencije, autoritarnih osuda, praksa represije i  drakonskih kazni, samovolje nezamislive  u zemlji sa pravnim poretkom, praksa moralne i političke diskriminacije, etiketiranja i klevetanja neistomišljenika. Pri tome se dakako i danas previđa da su ti veliki naši filozofi bili noseći stupovi režima i partije koji su uglavljeni u sve postojeće institucije države. Pa se ne zna  sasvim točno na koga se taj kriticizam odnosio. Ali je činjenica da je Davor Kačar  već preko trideset godina pokojni a da Žarko Puhovski danas slavi svoj 76  rođendan. Meni je to čudno! Tim više što se Puhovski zaklonio iza Soroša  dok je Kačar svoje posljednje drugo djelo  monografiju o Lenjinu i rekonstrukciji Lenjinove intencije završio Lenjinovim riječima : ‘’Pukovniče Robinse, Vi u to nimalo ne vjerujete. Ja sam prisiljen  čekati  na događaje da bih vas uvjerio . Vi čete možda vidjeti defile stranih bajoneta kroz Rusiju. Vi možete vidjeti Sovjete i sovjetske vođe poubijane. Vi možete vidjeti Rusiju mračnu, kao što je i ranije bila mračna. Ali svjetlost  iz ove pomrčine razorila je političku demokraciju svugdje. Srušila ju je  ne fizičkim napadom već naprosto jednim svjetlosnim otkrićem budućnosti‘’.

 

Ta se monografija od preko 600 stranica  danas može pronaći u zagrebačkim antikvarijatima za cijenu od 30 kuna što je ekvivalentno 6 australijskih dolara a to je cijena jednoga cappuccina u adelaidskim pubovima.

Pa jest ima mnogi toga signifikantnoga i u Kačarovoj biografiji kao i u Lenjinovim posljednjim riječima. Kao da se Kačar oprostio od svoga života   u svojim   mladenačkim godinama kao i od Ruske Revolucije u koju je toliko vjerovao. I ta vjera u socijalizam nešto znači u odnosu na beznađe ljudi koji su isključivo motivirani uspjehom i novcem. Slava Ukraini!