MILKA TRNINA

Rođena: 19. prosinca 1863. u Vezišću između Ivanić Grada i Kutine
Umrla: 18. svibnja 1941. u Zagrebu

U malom moslavačkom mjestu Vezišće između Ivanić Grada i Kutine, rođena je 19. prosinca 1863. Milka Trnina, najveća hrvatska operna umjetnica i jedna od najvećih u cijeloj povijesti opere.

Kao spomen na nju sačuvani su Dom kulture s njezinim imenom i njezino poprsje u Vezišću, kazališni plakati, fotografije i pisma, a njezin je grob u lijepim drvoredima zagrebačkog Mirogoja.

Prestala je nastupati kad je snimanje gramofonskih ploča bilo još u začetku, a kad je 18. svibnja 1941. umrla, svijetom je bijesnio rat pa i vijest o smrti Milke Trnine nije stigla na vrijeme tamo gdje su je poznavali.

Nastupala je u Njemačkoj, Rusiji, Engleskoj i Americi.  

Nazivali su je pjevajućom Eleonorom Duse.

Premda je u prvom redu bila wagnerijanska pjevačica, veličanstveno je interpretirala i Beethovenovu Leonoru u Fideliju ili prpošnu Fiordiligi u Mozartovoj operi Cosi fan tutte, a Puccini je rekao da se nijedna Tosca ne može usporediti s Trninom.

Najbolji kritičari njezina doba smatrali su da je Wagnerove junakinje pjevala onako kako je to Wagner zamišljao.

Pjevala je i u Bayreuthu, Wagnerovoj Meki. 

Na vrhuncu slave, u godinama kad operni umjetnici tek daju najbolja ostvarenja, Trnina, smatrajući da će joj zbog upale nervusa facialisa biti nemoguće ostati na visini, nakon izvedbe Walkire u Muenchenu 1. rujna 1906. godine, jednom jedinom rečenicom, izriče neopozivu odluku: Danas sam nastupila zadnji put!

Daljnjih 35 godina putovat će, podučavati, pomagati mladima, čak će i nastupiti u dobrotvorne svrhe u Zagrebu gdje je i počela karijeru 1882. godine u Krabuljnom ili, kako su ga tada zvali, Čuvidskom plesu. 

Zagreb, koji Milki Trnini nije mogao dati stalan angažman i sve što je našla u inozemstvu, priredio joj je 1898., prigodom gostovanja, rijetko viđeno slavlje.

Cijeli grad i cijela Hrvatska su je slavili, a vrhunac se dogodio kada su obožavatelji ispregnuli konje i sami je u kočiji odvezli do hotela.

Oproštajnu predstavu dala je u korist Društva za poljepšavanje Plitvičkih jezera, a u znak zahvalnosti Društvo je jedan od najljepših plitvičkih slapova prozvalo Slapom Milke Trnine.

To su bili rijetki trenuci sreće te velike umjetnice koja je unatoč svim gorkim doživljajima napisala: Unatoč tome što je umjetnički život težak i mučan, kad bih još jednom došla na svijet, ne bih drugo zvanje odabrala.