Što više želite pobjeći od samoće, osjećat ćete se sve osamljeniji.

Ako počnete prihvaćati samoću, ako je počnete voljeti, ako počnete u njoj uživati, nestat će je potpuno.

I tada samoća dobiva svoju ljepotu.

Mi smo stvoreni da budemo sami.

Ta samoća je naša sloboda.

Ona se ne protivi ljubavi.

Zapravo samo onaj koji je sam i zna kako biti sam, moći će voljeti.

To je paradoks ljubavi – da samo onaj koji je sam može voljeti, a samo onaj koji voli, postaje sam.

Zato ako niste sposobni biti sami, nećete biti sposobni voljeti.

Tada će sva vaša nazovi – ljubav biti tek bijeg od vas samih.

To neće biti prava ljubav, to neće biti pravi odnos.

Tko će se povezati s kim?

Vi se niste povezali ni sami sa sobom.

Kako se onda možete povezati s nekim drugim?

Vi ne postojite, tko će stupiti u odnos s drugima?

U svijetu postoji pogrešna vrsta ljubavi.

Vi pokušavate pobjeći od sebe, u drugome.

To je uzajamna prijevara.

 Najprije se treba upoznati sa svojim celibatom, s onim temeljnim celibatom.

Treba znati da je naša samoća zapravo naša individualnost.

Da je to obveza te samoće.

Čak i naša ljubav mora djelovati s tih pozicija.

Tada ćemo moći voljeti.