Osjećaji se ravnaju prema ponašanju

 

Kad ljudi traže pomoć od terapeuta, pokušavaju promi­ jeniti svoje osjećaje - bez obzira na to bore li se s dubo­ kom tugom depresije ili tegobnim ograničenjima tjesko­ be, žude za olakšanjem, za povratkom normalnom ži­ votu. Neželjene emocije ometaju važna područja njihova života. Nerijetko je ugrožena njihova sposobnost izvrša­ vanja poslovnih dužnosti te uživanje u voljenim osoba­ ma. Gotovo da nisu sposobni za radost; život im je ispu(nje n neprestanom ozbiljnošću; više se ne znaju smijati.

Većina ljudi zna što je za njih dobro i od čega će se osjećati bolje: vježbanje, hobi, druženje s osobama do ko­ jih im je stalo. Takve aktivnosti izbjegavaju, ali ne zato što nisu svjesni njihove vrijednosti, nego zato što više nisu »motivirani« da se njima bave. Čekaju da im bude bolje. No, to je gotovo uvijek dugotrajno čekanje.

Koliko god pokušavali, ne možemo kontrolirati osjećaje i razmišljanja. Pokušavamo li, postat ćemo frustrirani, jer se borimo protiv neželjenih misli i emocija, a zapravo ih time još pojačavamo. Na svu sreću, u životu smo naučili da nam neki postupci svakako donose ugodu i zado­ voljstvo. Te nam spoznaje pružaju priliku da se izvuče­ mo iz bezizlaznoga položaja u koji smo upali zbog neak­ tivnosti, osjećaja besmislenosti i očajanja. Kad mi ljudi kažu da su bespomoćni i nemaju motivacije, kažem im da  su  uspjeli  ustati  iz  kreveta,  odjenuti  se  i  doći  do mene. Ako su to mogli,  očito mogu napraviti i nešto drugo zbog čega će se osjećati bolje.

Ako mi odgovore kako im je teško napraviti nešto što im se ne da, priznajem da su u pravu i upitam ih je li

»teško« isto što i »nemoguće«. Razgovaramo o hrabrosti i odlučnosti. Te se vrline rijetko kada povezuju s psiho­ terapijom; zapravo, prijeko su potrebne za bilo kakvu ozbiljnu promjenu načina života. Tražite li od ljudi da budu hrabri, očekujete od njih da o svome životu raz­ mišljaju na nov način.

No, svaka promjena od nas očekuje da iskušamo nešto novo, uvijek riskirajući da doživimo neuspjeh. Pacijen­ tima često postavljam i ovo pitanje: »Za što se čuvate?« Pokušavamo biti suosjećajni i korisni onima koji pate od tjeskobe i depresije, s tih stanja pokušavamo skinuti pe­ čat sramote, ali time ih izjednačavamo s fizičkom boleš­ ću koja se liječi lijekovima. Istina je da su današnja sred­ stva protiv depresija iznimno djelotvorna. Negativna je posljedica medicinskoga pristupa u tome što bolest u našemu društvu čovjeka oslobađa odgovornosti. Prema bolesnicima se postupa kao prema djeci, ponekad ih smještamo u bolničke krevete; kažemo im da se odmore i da će lijekovi napraviti ono što je potrebno. Time se pod­ razumijeva da su privremeno, ni krivi ni dužni, izgubili nadzor nad vlastitim životom pa sada moraju prihvatiti pasivnu ulogu i, uz pomoć medicinske znanosti, pružiti sebi priliku da se izliječe. Od njih se malo toga očekuje tijekom toga procesa. Nažalost, takav pristup može imati neželjenih  posljedica.

Nije teško zaključiti kako smo se našli u tom škripcu. Zapravo, jasno je da sklonost mnogim emocionalnim poremećajima ima temelje u genima. Alkoholizam se, primjerice, pojavljuje u obitelji i u tijelu stvara katastro­ falne  promjene  koje  nas  mogu  uništiti  ako  nastavimo piti. Je li alkoholizam zato, kako to tvrde reklame, bolest kao što su bolest upala pluća i dijabetes? Ako je tako, je li od pi­ janaca koji se ne mogu kontrolirati pošteno očekivati da će sami nešto poduzeti, ili su bespomoćni pred svojom bo­ lešću?

Uspješno liječenje alkoholizma i drugih ovisnosti poka­ zuje da su ovisnici obvezni nešto UČINITI u pogledu svoje bolesti, odnosno, odbiti piće ili uporabu drugih tvari kako bi ovladali svojim stanjem. Najučinkovitije sredstvo za to je grupna potpora koju pruža Društvo liječenih alkoholičara ili Liječenih ovisnika; te organizacije vjeruju da svaki ovis­ nik ima odgovornost prestati koristiti opojna sredstva i da tu odgovornost ne može izbjegavati, racionalizirati ili pre­ baciti na nekoga drugog.

Ljude koji žive s alkoholičarom model bolesti nerijetko dovodi u nevolju. Ako voljena osoba boluje, je li pošteno zahtijevati od nje da prestane piti? Isto vrijedi i za druge emocionalne poremećaje. Jasno je, primjerice, da ljudi koji pate od teških promjena raspoloženja, kakve se javljaju u bipolarnom poremećaju", pate od organske bolesti. Je li ra­ zumno zahtijevati da uzimaju lijekove za stabiliziranje ras­ položenja kojima se liječi to stanje ili pogrešne prosudbe koje su jedan od najistaknutijih simptoma bolesti moramo prihvatiti kao nešto neminovno?

A što je s onima koji pate od poremećaja osobnosti koje­ ga  karakteriziraju  negativni  pokušaji  prilagođavanja  i

duboko ukorijenjeni obrasci ponašanja koji izazivaju im­ pulzivnost, nepoštenje ili emocionalnu nestabilnost? Jesu li i takva stanja bolesti koje zaslužuju obzir namijenjen onima koji ne mogu pomoći sami sebi?

 

Bipolarni poremećaj, psihološka bolest karakterizirana naizmjeničnim maničnim (hiperaktivnost, razdražljivost, pretjerano samopouzdanje) i depresivnim stanjima (prim. prev.)

Ima mnogo vrsta problematičnog ponašanja koji  u srži nose isto oslobađanje od odgovornosti kao i fizičke bolesti. Neobično je što ih poznajemo po inicijalima: MPD', BPD", ADD"" i tako dalje. Klasični oblik je pore­ mećaj višestruke osobnosti koji se danas, u promjenji­ vom svijetu psihijatrijskih dijagnoza naziva DID*"", diso- cijativni poremećaj identiteta. Takvo stanje karakterizira prisutnost dviju ili više različitih osobnosti koje naiz­ mjence preuzimaju  kontrolu nad ponašanjem  osobe, a prikazano je u filmovima Tri Evina lica (The Three Faces of Eve) i Carrie. Na svu sreću, poremećaj višestruke osob­ nosti danas  nije više tako prisutan  kao prije nekoliko godina, ali i dalje ima svoje zagovornike usprkos činje­ nici da je gotovo sa sigurnošću riječ o stanju koje tera­ peut izaziva kod iznimno  sugestivnih ljudi.  Smatra  se da oslobađa od odgovornosti i njime se osoba može bra­ niti na sudu; porota koja na suđenju dopusti da joj »struč­ njaci« nadvladaju zdrav razum vrlo brzo donosi osloba- dajuću  presudu.

Trenutačno je uobičajeniji primjer trenda u dijagnostici poremećaj pozornosti kod odraslih (ADD). Neorganizirani sanjari koji odugovlače sa zadacima sada imaju medicin­ sko objašnjenje za rastresenost i djelotvorno liječenje: li­ jekove za stimulaciju. Bolesnici tvrde da su bolje raspolo­ ženi i da obave više posla kada uzmu tabletu amfetamina. Na to ne mogu reći ništa drugo nego: »I ja također«.

Riječ je o ovome: pokušavajući skinuti teret sramote s pravih mentalnih bolesti (teške depresije, shizofrenije,

 

• MPD, akronim engl. izraza Multiple Personality Disorder, poremećaj višestruke osobnosti (prim. )

"                       BPD, akronim engl. naziva Borderline Personalitv Disorder, granični poremećaj osobnosti, karakteriziran jakom emocionalnom nestabilnošću, osobito u odnosu s drugim ljudima (prim. prev.)

***                    ADD, akronim engl. naziva Attention-Deficit Disorder, poremećaj pozornosti ili hiper- aktivnost; javlja se u djetinjstvu kao nesposobnost usredotočivanja pozornosti na zadatke i kontroliranja impulsa; češći kod dječaka (prim. prev.)

*" *                 DID, akronim engl. naziva Dissociative Identitv Disorder, disocijativni poremećaj identiteta (pnm. prev.) bipolarnog poremećaja), stvorili smo cijeli niz dijagnoza koje su, zapravo, samo opisi određenih obrazaca pona­ šanja. Neki od njih reagiraju na psihotropne* lijekove, što samo potvrđuje uvjerenje da je riječ o »bolestima«. Prim­ jerice, odavno je poznato da su žene, žrtve zlostavljanja u braku, ovisne o zlostavljaču i teško im je odvojiti se od njega. Takvo stanje nazivamo »sindromom maltretirane žene«, što znači da one nisu sposobne promijeniti svoju situaciju i da bismo ih trebali smatrati manje odgovorni­ ma u donošenju odluka nego druge ljude.

Nije teško uočiti uvredu koja se skriva u takvim etike­ tama. One podrazumijevaju obzirnost koju pružamo djeci i fizički nesposobnima. Stvorili smo čitav sustav u okviru kojega vlada može izdati uvjerenje da su neki ljudi emo­ cionalno oštećeni i podobni za državnu skrb, kao da su osuđeni na invalidska kolica. To je namijenjeno onima koji pate od prave mentalne bolesti, koji su izgubili dodir sa stvarnošću  ili  su podložni nekontroliranim promjenama raspoloženja.  Kad se takvo uvjerenje izdaje ljudima  koji pretjerano jedu, piju ili se drogiraju ili, pak, onima kojima su potrebni lijekovi za ublažavanje tjeskobe, pojam »nes­ posobnosti«  otklanja  svaku pomisao na odgovornost za otklanjanje vlastitih problema, a uz to i nepovratno ošteću­ je samopoštovanje, jer ono proizlazi iz činjenice da je čov­ jek slobodan, sposoban boriti se s nevoljama i prevladati ih.

Poput svih ostalih oblika socijalne skrbi, davanje nak­ nade ljudima koji se osjećaju bespomoćnima potvrđuje postojanje takvoga stanja i osigurava njegovu trajnost, a istodobno u čovjeku stvara jak poticaj da se odrekne vlas­ tite autonomije i osjećaja odgovornosti. Drugim riječima, takav sustav potkopava samopoštovanje onih kojima bi trebao pomoći i utvrđuje postojanje ovisnosti i beznađa. Za takvu vam je igru potrebna samo preporuka liječnika i

 

Psihotropni lijekovi, koji djeluju na um (prim. prev.)

 

morate biti dovoljno strpljivi da pričekate dok vam biro­ kratski stroj izda uvjerenje o nesposobnosti. Odvjetnici su, naravno, spremni ubrzati proces.

Odlučnost u prevladavanju straha i smetnji jedini je učinkoviti protuotrov  osječaju bespomoćnosti  pred ne­ željenim osjećajima. Neki su ljudi genetski skloniji tak­ vim poremećajima od drugih. Iako lijekovi mogu doni­ jeti presudno olakšanje, pojas za spašavanje, i sami su ljudi obvezni promijeniti svoje ponašanje i preuzeti veći nadzor nad svojim životom.

Ulogu žrtve najčešće prati osjećaj stida i samookriv- ljavanja. To vrijedi za one koji su žrtve velikih društve­ nih katastrofa (ropstvo, holokaust), kao i individualnih nevolja (zločin, bolest). Zato postoji vrlo mala razlika iz­ među empatije i solidarnosti prema patnicima i njego­ vanja pasivne ovisnosti.