Opraštanje je oblik otpuštanja, ali to dvoje nije jedno te isto

 

Život možemo promatrati kao niz otpuštanja, kao probe konačnog čina otpuštanja zemaljskoga ja. Zašto je tako teško otpustiti prošlost? Dobre ili loše uspomene nam pru­ žaju osjećaj kontinuiteta i povezuju mnoštvo osobnosti koje smo imali u jednu osobu koja trenutačno nastava naše promjenjivo tijelo.

Zbirka navika i uvjetovanih reakcija zbog kojih smo jedinstveni služi kao svojevrstan pravilnik, jer našim re­ akcijama pridaje predvidljivost, dragocjenu i nama sa­ mima i onima koji nas žele upoznati. I naša bivša ja ta­ kođer mogu poslužiti kao neka vrsta sidra - daju nam stabilnost, iako ponekad i ograničavaju prilagodbu no­ vim okolnostima.

Malo je ljudi imalo idealno djetinjstvo. Lako je defini­ rati se na temelju trauma iz prošlosti koje objašnjavaju zašto nam život nije onakav kakvim bismo ga željeli. Problem sa životom u prošlosti je u tome što sprečava promjenu i zato je već unaprijed pesimističan.

Dakako, istina je da razumijevanje vlastite osobnosti ovisi o poznavanju prošlosti. Zato se i svaka uspješna psihoterapija raspituje za tu priču. Negdje između zane­ marivanja prošlosti i pretjeranog bavljenja njome nalazi se točka na kojoj možemo učiti iz onoga što nam se do­ godilo, uključivši i neminovne pogreške, te integrirati to znanje u planove za budućnost. Takav proces neminov­ no zahtijeva opraštanje - odnosno, da se odreknemo uvrijeđenosti na koju imamo pravo.

Gotovo uvijek opraštanje miješamo sa zaboravom ili pomirenjem, ali nije ni jedno ni drugo. Nije nešto što čini­ mo za druge, nego dar sebi. Opraštanje, kao i svako istin­ sko oruđe iscjeljivanja, prebiva na sjecištu ljubavi i pravde. Priznanje da nas je druga osoba povrijedila, ali da smo odlučili otpustiti  mržnju  i  želju  za  osvetom  zahtijeva  viši stupanj  emocionalne  i etičke  zrelosti.  Tako  se  oslobađa­ mo  potištenosti  i  izražavamo  nadu  da  smo  sposobni promijeniti se. Uspijemo li se prestati baviti prošlošću i odbacimo li pseudo-objašnjenja ukorijenjena u njoj, slo­ bodno biramo stavove s kojima se možemo suočiti sa sa- dašnjošću  i budućnošću.  U tome su nam potrebni  svijest i odlučnost, svojevrsna protuteža bespomoćnosti i tjes­kobi koje leže u korijenu nesreće.

Dok razmišljamo o neminovnim gubicima koje smo morali prihvatiti u životu, način na koji ih oplakujemo i smisao koji pridajemo svome iskustvu određuju kako se suočavamo s budućnošću. Izazov je u tome da zadržimo nadu.

Nadu mnogi temelje na religiji. Pomisao da nas u ži­ votu vodi ruka milosrdnog Boga koji nam je obećao vječ­ ni život, velika je utjeha u kojoj mnogi vjernici pronalaze odgovor na univerzalno pitanje i najkraću pjesmu ljud­ skoga postojanja: »Zašto ja?« Religija nam također po­ maže da podnesemo nesigurnost i slučajnost teških gu­ bitaka, jer svim ljudskim događanjima pridaje svrhu. Jednostavnom tvrdnjom, da su Božji putovi nespoznatljivi  i  apsolutno  dobronamjerni,  oslobođeni  smo  tereta razumijevanja.

Onima poput mene, koji nisu sposobni ili voljni odba­ citi skepticizam prema laganim odgovorima na teška pitanja, preostaje jedno jedino: težak zadatak življenja ispu­ njenog nesigurnošću. Za nas nije utjeha religijskih formu­ lacija. Umjesto toga, moramo se boriti da utvrdimo svoje­ vrsni temelj životnoga smisla, neovisan o vjeri u sustav koji zahtijeva neprestano obožavanje božanstva koje nas je stvorilo i dalo nam niz uputa koje će, ako ih se pridržava­ mo, poraziti smrt kao zajedničku ljudsku sudbinu.

Posljednja je točka žalovanja neki oblik opraštanja. Moj je šestogodišnji sin umro od komplikacija  presađi­ vanja koštane srži kojom su mu liječnici pokušavali izli­ ječiti leukemiju. Ja sam bio davalac. Morao sam se pomi­ riti s njegovom smrću - ali nisam je mogao prihvatiti i prestati patiti, a pogotovo nisam mogao zaboraviti - i to je opraštanje bilo vježba opraštanja: liječnicima koji su pre­ poručili postupak i samome sebi, jer moja koštana srž nije bila dovoljno dobra.

Molitva za njegov život bila je čin očajanja potaknu­ tog nadom da bi religija moje mladosti možda ipak mog­ la spasiti ono najdragocjenije. Kad je umro kao žrtva slu­ čajne mutacije stanica u inače savršeno zdravom tijelu, prihvatio sam uvjerenje da nijedan bog koji može do­ pustiti takve stvari nije vrijedan ni jedne moje misli. Za­ vidim onima koji i nakon takvog gubitka mogu zadržati vjeru pa čak i vjeru da se i u takvoj patnji krije svrha. Ja ne mogu. Ali, ipak se nadam  ponovnom  susretu  s  du­ šom sina koji je otišao. Kakav sam ja onda to agnostik?

Svi smo opterećeni uspomenama o uvredama, odba­ civanju ili nepravdi. Ponekad se ogorčenom ustrajnošću držimo tih nezgoda i gotovo smo opsjednuti osobama ili institucijama  koje  smatramo  odgovornima  za  vlastitu nesreću.

Živimo u kulturi prožetoj osjećajem da nam je netko nanio zlo. Uspijemo li za svaku nezgodu okriviti nekoga drugoga, ne moramo se prihvatiti teškog zadatka ispiti­ vanja koliko smo sami pridonijeli vlastitoj nevolji, a ne moramo prihvatiti ni činjenicu da u životu uvijek ima nevolja. Prebacivši odgovornost na nekoga izvan sebe propuštamo mogućnost usvajanja iscjeliteljske spoznaje: da ono što nam se dogodilo nije ni izbliza tako važno kao način na koji smo reagirali.

Prije nekoliko godina, dok sam stajao u redu za skijaš­ ku uspinjaču, srušilo me vozilo za snijeg bez vozača i sa smrznutim regulatorom. Privremeno se nisam mogao kre­ tati, ali ozljede nisu bile trajne. Cijeli sam događaj doživio kao primjer nepredvidljivih životnih rizika. Nisam se mo­ gao uvjeriti da bi vozila za snijeg bila sigurnija ako bih dobio odštetu na sudu. Djelatnici skijališta su mi se ispri­ čali i dali mi karte za besplatnu vožnju uspinjačom - i to je bilo sve. To mi je iskustvo donijelo zgodnu priču i novo poštovanje prema snazi velikih pokretnih predmeta.

Pomislite na omalovažavanje, uvrede, prijekore i, što je najvažnije, na neispunjene snove - sve je to dio života. Sjetite se da i vaši najbliži srodnici nečemu prigovaraju i bilježe uvrede. Većina je ljudi zaokupljena prebaciva­ njem krivnje zbog uvreda iz prošlosti na druge ljude i zato ne može postaviti najvažnije pitanje: što sada treba­ mo napraviti kako bismo poboljšali svoj život?

Za mnoge je ljude prošlost beskonačno zabavan, iako često bolan, film kojega neprestano gledaju ispočetka. U njemu su obuhvaćena sva objašnjenja, sveukupni jad i tegobe koje su nas napravile ovakvima kakvi smo da­ nas. To što je film, kada ga usporedimo s verzijama dru­ gih  ljudi  iz  zajedničke  prošlosti,  uglavnom  djelo  naše mašte, ne umanjuje njegovu moć. A zašto nam privlači pozornost? Sada više ne možemo promijeniti ono što bismo željeli: nepravdu, uvrede. Kakav je smisao u ob­ navljanju bijesa i tuge? Imamo li nekakvog izbora?

Pomirenje s prošlošću neminovno je proces opraštanja i otpuštanja; najjednostavniji i najteži od svih ljudskih pot­ hvata. Istodobno je čin volje i predavanja. Nerijetko nam se, sve do posljednjeg trenutka, čini neizvedivim.

Pokušavajući navesti ljude na razmišljanje, često zat­ ražim od njih da napisu vlastiti epitaf. U nekoliko riječi trebaju sažeti čitav svoj život pa su zbunjeni i nerijetko pišu smiješne i omalovažavajuće rečenice. »Čitao je puno časopisa«. »Počela je polagano, a onda odustala«. »Re­ kao sam vam da sam bolestan« i »Drago mi je da je sve gotovo«. Potičem ih da još malo razmisle o tome i onda počinju otkrivati one vidove svoga života na koje su po­ nosni: uloge roditelja, supružnika, vjernika.

Zapravo mislim da bi u svoju oporuku svatko trebao uključiti i vlastiti epitaf. Dok razmišljaju o vlastitoj smrti, mogli bi dodati i ovakav odlomak: »U pogledu moga epi­ tafa želio bih sljedeće...«. Ponekad me pitaju što bih ja odabrao. Kažem im da mi se sviđaju riječi Ravmonda Car- vera:

 

Jesi li ipak dobio ono

Što si želio od ovoga života? Ja jesam.

A što si to želio?

Da mogu reći da sam voljen.

Da se osjećam voljenim na ovoj Zemlji.

 

 

 

 

O autoru

 

 

 

GORDON LIVINGSTON, doktor medicine, diplomi­ rao je na West Pointu i medicinskom fakultetu Tohns Hop- kins. Od 1967. godine je liječnik. Psihijatar je i pisac koji je objavljivao članke u časopisima Washington Post, San Fran- cisco Chronicle, Baltimore Sun i Reader's Digest. Za hrabrost u Vijetnamu dobio je  Brončanu zvijezdu.  Napisao je knji­ gu Jedino proljeće (Only Spring). Živi i radi u Columbiji, u Marvlandu.