Večeri su najteže. Kad se svjetla ugase i sve utihne, ostajem sam s tišinom koja me obavija poput crnog platna. Samo svjetlo monitora treperi u tami, a zvuk mehaničke tipkovnice odjekuje u praznini sobe. Pišem, tražeći riječi koje bi mogle osloboditi moj um od tereta koji nosim. Ali ona je uvijek tu, skrivena u sjenama.

Ne, nije zvijer. Za mene je ona osoba. Crna kosa pada joj preko lica, skrivajući oči koje su nekad bile žive, a sada zjape prazne poput bunara bez dna. Njezino krhko tijelo njiše se na rubu postojanja, kao da bi svakog trena moglo nestati. Svakodnevno dolazi, toliko da je već stvorila svoj kutak u kojem tiho promatra. Gleda me kako se opirem, kako se borim s njom, a u njezinom pogledu krije se tjeskoba koja se širi poput magle. U tim očima vidim odraz vlastite duše, slomljene, izmučene, ali još uvijek žive.

Ponekad, uhvatim njezin osmijeh, ne prijateljski, nego podrugljiv, kao da uživa u mojoj borbi. U tišini, osjećam njezinu prisutnost koja se šulja oko mene, postajući teža sa svakim trenom. Kad njezina sjena padne na mene, osjećam hladnoću koja se uvlači pod kožu. Svjetlost monitora počinje blijediti, a prizor pred mnom postaje mutan i nejasan. Nakon nekog vremena, umorna od igre, nestane. Odlazi, ali ne zauvijek.

Osjećam olakšanje jer je nema. Pitam sam sebe ,Matija zar je otišla? No, to olakšanje brzo nestaje. Njezino tijelo se povlači, ali njezina suština ostaje. Ispod toga straha, shvaćam da je ona još uvijek ovdje, vraća se na mjesto gdje stvarno živi. Otišla je da me izjeda iznutra, hrani se mojim unutarnjim demonima, pokazujući mi tko je ovdje pravi gospodar.

Borba se premjestila unutra, i sada smo jedno. Više ne postoji distanca između nas. I u tom trenutku, dok sjedim s njom, osjećam kako postaje bliska. Tuga, koja je nekada bila neprijatelj, sada postaje suputnik. Ali ta bliskost nosi teret. Ponekad, njezine ruke, sada nevidljive, šapću mi tajne koje ne želim čuti, poput prijetnji koje se uvlače u srce, stvarajući osjećaj bespomoćnosti.

Nekad mi se čini da bez nje ne bih mogao pisati. Da upravo ona, ta Tuga koja živi u meni, hrani moju kreativnost. Možda smo oboje podstanari, ona u meni, a ja u svijetu, oboje tražimo svoje mjesto, ali njezina sjena nadvija se nad mnom, kao stalni podsjetnik na to koliko lako možeš izgubiti sve.

I tako, pišem s njom, svjesno birajući da je ne tjeram. Na kraju, shvaćam, bez nje više ne bi bio isti. Znam da će ona uvijek biti tu, moj najbolji neprijatelj i najvjerniji saveznik u pisanju. U tami čeka, samo trenutak kada ću ponovno posrnuti.

Matija Gerić