Od svih oblika hrabrosti smijeh je najbolja terapija

 

Uza sve dužno poštovanje prema pojmu ambivalentnos­ ti, ljudima je teško istodobno gajiti dvije emocije. Prim­ jerice, jedna od standardnih biheviorističkih metoda sma­ njenja tjeskobe je opuštanje mišića. Ako tjeskobnim lju­ dima kažete da opuste mišiće, tom se metodom mogu poslužiti kad se nadu u situacijama koje redovito izazi­ vaju znojenje, ubrzano lupanje srca, naglo disanje i osje­ ćaj  propasti,  što  su  standardni  elementi  napada  panike.

Ako depresivne ljude upitate kad su se posljednji put glasno nasmijali, puno ćete toga saznati. Još je korisnije od članova obitelji zatražiti da se prisjete kada se paci­ jent posljednji put zabavljao. Najčešći odgovori obuhva­ ćaju razdoblja od nekoliko mjeseci do nekoliko godina.

I što onda? Zašto je smijeh tako važan u našem živo­ tu? Duhovitost neki  smatraju  manjom  smetnjom  u  okvi­ ru ozbiljnog života, a ne važnim sastojkom i pokazate­ ljem sreće. Ako pitate ljude, čak i depresivne, imaju li smisla za šalu, gotovo će svi odgovoriti potvrdno. (Osim toga, svi o sebi mislimo da smo dobri vozači, usprkos broj­ nim dokazima koji pokazuju da to i nije istina.) Učini li mi se da je neki pacijent osobito tmuran, iako tvrdi da ima smisla za šalu, ponekad ga zamolim da mi ispriča vic. Svjestan sam da to nije osobito fer, budući da neki moji pacijenti nisu sposobni usredotočiti se i pamtiti ono što ih je nekada zabavljalo. Mnogi se zbune. Zato ja njima ispričam vic, kao što je ovaj, trenutačno »najbolji vic na svijetu« prema glasovanju posjetilaca jedne britanske web stranice:

Dva lovca iz New }erseya lutaju šumom. Iznenada jedan od njih prestane disati i sruši se. Drugi izvadi mobitel i nazove hitnu. »Prijatelj mi je umro!« kaže dežurnoj liječnici. »Samo polako, pomoći ću vam. Najprije morate biti sigurni je li mr­ tav«. Nastupi tišina. Zatim se začuje pucanj. Muškarac se po­ novno javi: »OK. A što sada?«

Reakcije su različite. Mnogi su ljudi zaboravili da pos­ toje smiješne stvari i ne mogu osjetiti iznenađenje, koje je suština duhovitosti. Drugi jednostavno ne mogu prih­ vatiti ideju da bi ih psihijatar mogao zabavljati. Onima koji su smrtno ozbiljni ponekad zadam domaći rad: slje­ deći put moraju mi ispričati vic.

To se može činiti beznačajnim u odnosu na tegobna pitanja očajanja i tjeskobe zbog kojih ljudi dolaze na te­ rapiju. No, duhovitost ima veliku moć u našem životu, jer je smijeh jedna od dvije karakteristike koje nas razli­ kuju od drugih životinja. Druga je, koliko znamo, spo­ sobnost razmišljanja  o  vlastitoj  smrti.  Između  te  dvije isključivo ljudske karakteristike postoji povezanost koja vodi u samu srž najvećeg životnog paradoksa: suočeni s vlastitom smrtnošću, ipak možemo biti sretni. To nam ne omo­ gućuje samo ono što nazivamo  »zdravim nijekanjem«. Sveukupan je humor na neki način usmjeren na ljudsko stanje. Smijemo li se sebi, priznajemo krajnju uzaludnost svih svojih napora da zaustavimo razaranje koje donosi vrijeme. Poput lovca iz New Jerseva, nad nama vladaju sile koje ne uspijevamo kontrolirati, a jedna je od njih i naša vlastita glupost. Ali, ipak ne odustajemo.

 

Potpuno proživljavati tugu i besmislenost, koji se u životu često pojavljuju, a istodobno pronalaziti razloge zbog kojih i dalje živimo, čin je hrabrosti koju potiče naša sposobnost za ljubav i smijeh. Kako bismo mogli podno­ siti nesigurnost koju osjećamo suočeni s ozbiljnim egzis­ tencijalnim pitanjima, nadasve moramo njegovati spo­ sobnost uživanja u lijepim trenucima. Zato je sveukupni humor zapravo »izrugivanje pod vješalima«, smijeh licem u lice sa smrću.

Mnogo je dokaza o ljekovitosti smijeha. Norman Co- usins je opisao vlastito iskustvo iscjeljenja od teške, ne­ dijagnosticirane bolesti: to je postigao gotovo isključivo filmovima braće Marx. Logično je što unutarnje kemij­ ske promjene izazvane smijehom imaju ljekovit učinak. Smijeh spada u kategoriju optimističkog, iscjeljujućeg sta­ va koji dokazano liječi. Međuodnos uma i tijela nalazi se u jezgri svake teorije o utjecaju razmišljanja i osjećaja na oporavak. Puno prije nastanka moderne medicine, vjer­ ski su iscjelitelji različitih pripadnosti poticali ljude da se protiv bolesti bore stavovima. Nema nikakve dvojbe u učinkovitost takvoga pristupa. Ljudi i danas putuju u Lo- urdes, a hrpa štaka i invalidskih kolica na ulazu u pećinu svjedoči o moći vjere.

No, ondje ipak nema umjetnih udova. I »čudo« ima granica. Čini se da dolazi do svojevrsnog ubrzanog iscje­ ljenja koje se temelji na uvjerenju oboljelih da će ih Bog ozdraviti. Rezultati su najčešće čudesni.

I humor je oblik zajedništva i međuljudskog odnosa. Zajednički smijeh potvrđuje da smo svi zajedno u istom čamcu. Okruženi smo morem, nije sigurno hoće li nas net­ ko spasiti, a iluzorna je svaka pomisao o kontroli nad vlas­ titim stanjem. Zato zajedno plovimo dalje.

Nedavno su me posjetili pacijent i njegova supruga.

»Više se uopće ne smije«, požalila se žena. Muškarac se složio: »Izgubio sam smisao za šalu«. Nedavno su bili na izletu i žena je izgubila novčanik i kreditne kartice. »To se dogodilo i mojoj supruzi«, rekao sam. »Netko joj je ukrao kartice. No, još nismo prijavili kradu, jer lopov vjerojatno troši manje od nje«. Muškarac se nasmijao. No, moja se supruga nije nasmijala kad sam joj ispričao tu priču.

Pesimisti su, poput hipohondara, u dugoročnom smi­ slu potpuno u pravu. Odavde se nitko ne može izvući živ. No pesimizam, kao i svaki drugi ljudski stav, sadrži i mno­ štvo samoispunjavajućih proročanstava. Ako se drugim ljudima približimo sa sumnjom ili neprijateljskim namje­ rama, vjerojatno će i oni reagirati na sličan način, ispunja­ vajući naša očekivanja. Na  svu sreću,  vrijedi i obrnuto. Kao i u svakom drugom pravilu, i ovo ima iznimaka, a ljudi koje susrećemo ne dijele uvijek naše stavove. Ako nas vječni optimizam ne može zaštititi od povremenih razo­ čaranja, trajni je pesimizam bliski rođak očajanja.

Upoznajući nekoga, najčešće se osmjehnemo. Osmi­ jehom ne prenosimo samo prijateljske osjećaje, nego po­ kazujemo da smo dobro raspoloženi i da se u suštini ljud­ skoga stanja krije šala: stvari su možda katastrofalno loše, ali zato ne moraju biti ozbiljne.