Čitateljstvu portala www.magicus.info je poznato od ranije, da sam u svojoj životnoj karijeri pored ostalog bio i politički ''komesar'' Hrvatske i iz toga vremena poznato je, također, da sam lamentirao po Hrvatskoj kako se mi mladi ljudi na socijalističkoj fronti razlikujemo od stare generacije, jer nam ništa nije sveto i da sve podvrgavamo radikalnoj kritici, za razliku od obranaštva postojećeg.
Često sam govorio o konzervativizmu i karakterističnom provincijalizmu onoga što je sebe nazivalo lijevom kritikom društva. Pa ako bez ikakvih iluzija i lažnog stida pogledamo sve te tobožnje marksologe, kreatore lijeve kritike u nas nećemo moći osporiti, da je među njima bilo dosta cinika i ljudi koji prodaju svoje pero i svoj mozak onome tko bolje plaća ili koji su neprimjetno mogli promijeniti usmjerenost svojih misli čim ona zasmeta njihovoj karjeri.
Ta je kritika optuživala Marxa za pozitivizam Kapitala, u Marxu vidjela inauguratora staljnizma, ona je raspravljala o Lenjinu kao nasilniku nad umjetnošću i kulturom, raspravljala je o tome kako pojave revolucionarnog terora treba podvesti pod teoriju državnog razloga, raspravljala je o opasnosti restaljnizacije u nas kao što je dolazila i do pitanja političkog makijavelizma partije na vlasti.
Pri tome se dakako smetnulo sa uma, da je baš ta kritika bila oficijelno stajalište koje je suvereno vladalo našom idejnom frontom za koju je suvremeno društvo bilo društvo opće prostitucije i nehumanih odnosa, koje stvara roba i kapital čineći čitave generacije mladih ljudi potpuno nesposobne, da shvate uvjete za društeve promjene i potpuno nesposobne da prihvate odgovornost socijalnoga razvoja (ili stagnacije), a zapravo, se radilo o vrlo banalnoj, površnoj i otrcanoj kritici, koja je sebi umišljala da napada nešto više od apstraktnog odsjaja stvarnih socijalnih proturječnosti. Radilo se, dakle, o kritici koja je sama sebi bila svrhom, točnije kojoj je svrha bila visokoparna promocija njezinih autora čineći čitave genaracije studenata potpuno nesposobnima, da vide išta više od onoga što su imali prilike usvojiti na našim katedrama i predavaonicama.
Odatle je sama pojava autentične marksističke kritike izazivala ljutnju i užasavanje, jer se ni prema čemu nije odnosila sa strahopoštovanjem i jer je u svojoj biti bila kritička i revolucionarna. Međutim, nositelji te nove, mladalačke energije, koja je htjela promjenu cijelog jednog učmalog svijeta u cjelini u nas bili su kvalificirani u javnosti kao staljinisti ili kao ustaše, a pokatkada su se imenovali kao agenti ovog ili onog političara ili kao što je moj slučaj bio, špijunima Centralnog komiteta, odnosno, ljudima kojima je istinito samo ono što donosi uspjeh i otvara put prema položajima.
Tako je Žarko Puhovski, koji je danas najpoznatiji politički analitičar Hrvatske, za mene tvrdio kako sam ''špijun'', iako je smetnuo s uma, da sam na studiju filozofije baš kod njega morao položiti nekoliko ispita, da nam je partijska organizacija na filozofiji ista i njemu i meni i da nam je ''kockica'' podjednako u blizini, meni kao političkom funkcioneru, a njemu kao jednom od najtalentiranijih partijskih ideologa i teoretičara i da oboje objavljujemo u istim novinama i teoretskim časopisima.
Kod književnog kritičara Igora Mandića ta je teza preinačena u doušništvo pa sam ja tako kvalificiran u javnosti bio kao ''doušnik'', koji poteže Igora Mandića za rukav, da se izjasni o ovome ili onome. I, konačno, dospijem ropstva u svojoj ''borbi protiv Polovaca'' u kojem ropstvu sam bio ravno 27 godina na način, da se moj cjelokupni život odvijao od kreveta do psihijatrijske klinike i to podjednako u Hrvatskoj kao i u Australiji. Međutim, ono što je meni danas interesantno jest to, kako je ta teza o hrvatskom špijunu, hrvatskom doušniku i cinkarošu dospjela 15.000 milja dalje do obala Australije, da sam dospio i ovdje u Adelaideu do soft jaila kao ''ruski špijun'' i ''ruski agent''.
Jako interesantno, zar ne?!!!! Odatle mi se čini da bi tim bolesnicima bilo jako važno znati mjeriti svoje riječi, jer kao što se čitateljstvo uvjerilo to je podjednako bilo opasno i za mene kao i za filozofiju - da nam se ne dogodi, da nam stranci govore o našim predavačima kao sumanutim profesorima, koji su lažljivim jezikom protjerali svoje studente na drugi kraj svijeta.
iz moje knjige "RAZGLEDNICA IZ AUSTRALIJE"
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic25.php
bglavac
irida
edin.kecanovic
