O KOČI POPOVIĆU

Zlatan Gavrilović Kovač

O Koči Popoviću mnogo toga je znano. Ja bih htio tome samo pridodati neka svoje razmišljanja. Nema nikakove sumnje da je kod njega riječ o velikom našem piscu isto tako velike biografije. On je djetinjstvo proveo u Švicarskoj, mladost i studije u Francuskoj, Bio je dobrovoljac u Španjolskoj, pa je onda bio vojskovođa na Balkanu za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, pa onda ministar vanjskih poslova Jugoslavije i još koješta drugoga. I u toj ‘’velikoj’’ biografiji postoji sasvim ‘’malih’’ elemenata koji su uglavnom nepoznati ili su prešućivani kako bi se sačuvala karizma ovoga prosjećnoga poručnika koji je dospio do generallajtanta jugoslavenske vojske. Prvi takav maleni element biografije je događaj iz 1940 godine kada je Koča uhapšen i u zatvoru mučen. U zatvoru na Adi Ciganliji ležao je šest mjeseci a na slobodu je pušten početkom marta 1941 godine. Koča se navodno u zatvoru nedostojno držao pred klasnim neprijateljem zbog čega je isključen iz KPJ februara ili marta 1941 godine. Prema Đilasu Koča je poslije ‘’kraćega batinanja odao Rankovićevo ime’’ a prema samome Koči : ‘’Đilas se slabije držao na robiji. Nepošteno je mene oklevetao iako je znao da nisam odao autora nacrta proglasa ( Đilas je autor) i niko zbog mene nije uhapšen ‘’Tako da danas ne znamo točno tko laže, Đilas ili Popović pa se moramo opredjeljiti između njih prema nekim svojim kriterijima manje ili veće sklonosti ili pak osude.

A drugi mali element je taj da je Koča Popović nakon rata dok je bio jugoslavenski funkcioner pored velebne vile u Beogradu imao i ‘’vikendicu ‘’ u Dubrovniku koju su ‘’dignuli u vazduh’’ pripadnici hrvatskog Vijeća obrane i Zbora narodne garde 1993 godine čini mi se sada. A onda saznajem da je ta kuća bila na atraktivom dubrovačkom predjelu Ploče u Koločepskoj ulici 5.

Kuću u slikovitoj i tihoj ulici što počinje tik iznad poznate gradske plaže Banje, Vukojevići su godinama bespravno koristili, a ovom presudom daleko od očiju javnosti okončana je jedna od najdužih dubrovačkih parnica.

Da stvar bude još interesantnija, spomenuta nekretnina bila je u vlasništvu pokojnoga generala JNA, narodnoga heroja Koče Popovića i njegove supruge Lepe Perović. Nakon Kočine smrti, kuću nasljeđuje supruga, a potom njezina sestra Branislava Nešković. Starica koju mnogi hrvatski znanstvenici još pamte kao direktoricu Instituta za nuklearnu fiziku u Vinči kod Beograda, često je koristila kuću, da bi devedesetih godina zbog rata prestala dolaziti u Dubrovnik. Izolacija Srbije od međunarodne zajednice i teški uvjeti života tjeraju Branislavu Nešković da 2001. godine proda kuću iz koje je Koča u zadnji trenutak 1991. pobjegao, spašavajući se od granata armije kojoj je nekada zapovijedao kao Titova desna ruka.

To čitam u Slobodnoj Dalmaciji iz 2005 godine. Jer su svi ti naši funkcioneri iz bivšega režima imali svoje ‘’vikendice’’ prema uzoru na Tita jer ‘’ako može on što ne bih i ja’’ pa je to onda bila cijela moda vikendica, trošenja, lagodnog i raspuštenog življenja u duhu neodgovornosti, bahatosti, javašluka, nemara, nebrige i raskalašenosti. I to je vladalo cijelom državom od vrha do dna a kod najsiromašnijih ljudi te zemlje bilo tumačeno i razumijevano stanjem: ‘’ nitko mene ne može tako malo platiti kao što ja mogu malo raditi.’’ Vidimo kako je to danas sasvim drugačije!

xxx

Pa Koča Popović je 1931 godine dakle u dobi od 23 godine napisao Nacrt za jednu fenomenologiju iracionalnoga. Ta je knjiga u zadnjem Prosvetinom izdanju u Beogradu bila uz raspravu ‘’Hronika lumbaga ili Slavenska binda’’ ili nekako tome slično, dakle svakako je imala referencije prema balkanskom slučaju. Ali ako i nije, nije važno, bila je svakako najpoznatija knjiga srpskoga nadrealizma koji je i u ovom slučaju, kao što je inače redovito slučaj kod Srba, imao svoje vojno obilježje. Jer je poznato da je Koča potpisivao dokumente, manifeste, proteste bez obzira da li je riječ o literarnoj i umjetničkoj kritici , dakle nadrealizmu ili pak o taktičkom djelovanju neke vojne formacije, divizije ili armije

I taj Nacrt otpočinje ovim riječima : ‘’ Misao je proizvod materije’’, ‘’Dijalektika je način na koji naša misao može najtačnije da tumači materiju’’ ‘’ Materija i podsvest stvarne su jedino kao proces’’ a one su ‘’oruđe i gradivo praktične misli’’ ‘’ One su neizbežno subverzivne’’ A taj ‘’izopačeni normativni moral’’i njegovo ’’ filozofsko usvajanje od kategoričkog imperativa Kanta u Kritici praktičkog uma do Sigmunda Freuda ‘’tipičaj je primer tog društveno misaonog, samoodbrambenog a paradno slobodoumnog mehanizma gdje je sadržina stvarnosti izneverena konvencionalnim apstrakcijama’’ S druge strane moral uvijek mora biti aktivan, preobražavalači i to je onda moderan moral protiv ‘’reakcionarne misli’’. Pa onda o izvorima ljudskoga stvaralaštva:

‘’Opozicija, dakle, između re

zultata dadaizma i rezultata uobičajenih

misaonih postupaka, otkrila se kao opo

zicija između data podsvesti i data

svesti. To iskustvo imalo je prirodno

kao prvu posledicu zaključak, još mu

tan, da se ti podaci podsvesti mogu ne

samo iskoristiti u njihovom negativnom

značaju, to jest kao princip dezagre

gacije i zabune, već da oni sami, u svom

ulančavanju, mogu značiti jednu aktiv

nost koja vredi kao takva, mogu biti

jedan pozitivan princip stvaralaštva.’’

Pa onda o filozofiji kao znanosti o znanosti:

‘’Time što je, od trenutka kada je

podsvest ostvarena kao psihološka, to

jest naučna kategorija, iracionalno

dobilo sadržinu, time, dakle što se

došlo do jedne konkretno-filozofske

upotrebe iracionalnog, filozofija, kao

nauka o naukama, sada je u moguć

nosti, ne opredeljujući se unapred, da

stvarno vodi računa i o racionalnom i o

iracionalnom.’’

I konačno o Bogu:

‘’Cela ta staklarsko-zidarska rad

nja najbolje je oličena u ideji boga,

koja je, na najvišem vrhu krova, is

tovremeno vetrokaz, barjačić, i gromo

bran (a groma ni od korova!). Kao

filozofska ideja, kao lažno iracionalna

konstrukcija racionalne svesti, ideja

boga u svakom slučaju otpada, a sa

njom zajedno nestaje i celoga krova.’’

Pa onda slijedi rasprava o paranoji, psihoanalizi i ideji Boga u duhu Freuda i Adlera, i završava zalaganjem za jednu fenomenologiju iracionalnoga koja je shvaćena ovdje otprilike ovako:

‘’I jedna fenomenologija iracional

nog postajanja materije i želje ima iste

konkretne posledice kao i sama ljubav,

koja je, u svojoj nezadržanoj subver

zivnosti, neshvatljiva van te ovaplo-

ćene sadašnjosti.22 Takva fenomenolo

gija je, i sa stanovišta aktivne praktične

misli, ako je ova zaista moderna, ne

samo opravdana no i neophodna, jer

ona jedina omogućava pravo saznanje

o onoj imanentnoj slobodi i iracional

noj istini čiji je dijalektički momenat.

Bez te fenomenologije, ni aktivna prak

tična misao ne bi imala dovoljno široku

skalu efikasnosti, pošto je, kao dija-

lektička negacija reakcionarne misli....

. Što

oštrije uskoriti prosuđivanje, što odre

đenije aktivirati partikularizovan život

znači shvatiti pravi smisao ravnoduš

nosti univerzalnog fenomenološkog

trajanja.’’

Ja ne mogu naravno ovdje referirati o Kantu iz njegove Kritike praktičkog uma ili iz njegovoga rada Vječni mir ali mogu reći da je jako teško Kantovu moralnu misao shvatiti ‘’izopačenim normativnim moralom’’ Jer kod Kanra moralni je zakon objektivan on znači univerzalni princip, važeći za svako umno i ograničeno biće to jest načelo prema kojem ono treba da djeluje dakle imperativ ili zapovijed. A ono je kod Kanta kao što je poznato izvedeno iz Evanđelja u Novom zavjetu koji glasi ‘’ Ne čini drugome ono što ne želiš da drugi tebi učini’’ Dakle djelovati prema moralnome zakonodavstvu uma znači djelovati prema nekoj svrsi, cilju, ideji, idealu, zadatku jer je ovdje riječ o umskome postavljanju svrhe za svaku moguću djelatnost . To, dragi Koča Popoviću, nije da li imam vikendicu ili ne, da li su mi jutros papuče mokre ili nisu ili da li mi je svrha biti na planeti Zemlji da bih bio govornik u UN nego je taj imperativ mišljen kao uvjet slobode čovjeka. Upravo ovaj zakon ,kaže Kant, mora voditi i do mogućnosti drugog elementa najvišega dobra tj do blaženstva koje je primjereno ćudorednosti tj on mora postulirati egzistenciju Boga kao nužno pripadnu mogućnost najvišega dobra I on piše na str 177, 178 svoje Kritike praktičkog uma : ‘’Na takav način moralni zakon pomoću pojma najvišega dobra kao objekta i krajnje svrhe čistog praktičkog uma vodi do religije tj do spoznaje svih dužnosti kao božanskih zapovjesti dakle ne kao sankcija tj samovoljnih, samih iz sebe slučajnih odredaba neke tuđe volje nego kao bitnih zakona svake slobodne volje same za sebe’’.

I što je tu sada kod Kanta’’ izopačeno’’? Jer stvaralaštvo je djelovati prema svrhama. I Kant govori o ‘’posljednjoj svrsi Božjoj u pogledu STVARANJA svijeta’’- najviše dobro - kojem dodaje uvjet da se bude dostojan blaženstva tj ćudorednosti upravo tih istih umskih bića. Znači umjetnost i stvaranje se ne bi razvijalo mimo ili sa druge strane ćudorednosti nego je primjerenost volje najvišem dobru dakle da čovještvo u našoj osobi nama samima mora biti sveto . To malo veze ima sa cjelokupnim djelom Koče Popovića.

xxx

Kao dokaz te porazne činjenice neka posluži drugo djelo Koče Popovića a to je Dnevnik kojega je vodio kao komandant partizanskih jedinica za vrijeme Drugoga svjetskoga rata na Balkanu . I tu mi saznajemo koješta, gledamo kako izgleda borba protiv ‘’reakcionarnih snaga’’, kako izgleda taj autentični moral za razliku od’’ izopačenoga normativnoga morala’’ :

Tu čitamo o tome kako su njegove jedinice vodile borbe sa ustaškim postrojbama i kako su palili četnička sela. Kao što je poznato Popović je bio također Komandant glavnog štaba NOV i POJ Srbije:

‘’ Kada smo prešli most na Limu zaustavila nas je četnička straža. Odveli su nas u jednu kuću koja je tu pored samoga mosta. U njoj je bilo 30-tak četnika , prljavih, većinom pijanih, u sobi jedva osvjetljenoj . Dočekali su nas dvosmisleno , dali nam nešto da jedemo , a oni su stalno pili . Bezobrazno su tražili da im damo metke: treba im da love ribu! Neke su naše grlili, pipali im oružje. Čitava atmosfera bila je nekako zapeta, pijana , ljuljala se od odvratnog mešanja do divlje ozlojođenosti . Onaj komandir je nešto razgovarao telefonom sa nekim izmišljenim doktorom, možda ni skim nije razgovarao , nego nas je hteo da teroriše i onda pijan rešavao da li da nas pusti ili sve pokolje ‘’ (14)

Ili na stranici 27 čitamo: ‘’25 maja stigli sa 4 bataljonom u selo Šipačno . Iz tog sela 30 bivših partizana pošli sa četnicima na čelu sa komandirom i političkim komesarom. Spalili kuće komandira i političkog komesara i streljali četri uhvaćena bivša partizana . Seljaci bili veoma zaplašeni od četnika i Italijana koji su dan pre odstupili iz sela’’

Kao da ti nesretni ‘’seljaci’’ nisu bili zaplašeni i od partizana za koje se nikako ne bi moglo reći da su bili janjad ili manje okrutni od neprijatelja. Ali to nema veze u Popovićevoj borbi protiv snaga reakcije, divljaštva i primitivizma o čemu također svjedoče i dokumenti iz jula i augusta 1944 kada je zahtijevao i tražio od Saveznika bombardiranje Leskovca gdje je poginulo preko 2 tisuće stanovnika toga grada. Gledamo kako izgleda ‘’stvaralaštvo’’ Koče Popoviće i njemu sklonih ‘’filozofa’’ koji su vedrili i oblačili jugoslavenskom kulturnom scenom

xxx

I konačno ja bih rekao par riječi o onome vremenu dok je Koča Popović bio Načelnih Generalštaba jugoslavenske vojske s obzirom na jednu knjigu koju je napisao 1949 godine koja u prevodu ima ime Revizija marksizma-lenjinizma u pitanjima oslobodilačkoga rata u Jugoslaviji. Ta je knjiga zapravo bila naš odgovor na optužbe ruske strane u pogledu partizanskoga ratovanja uopće ne samo na Balkanu a bila je potaknuta sukobom sa Informbiroom 1948 godine. Ruska strana je prigovorila:

‘’The immodesty of the Yugoslav leaders goes

so far that they e ve n attribute to themselves such

m erits as can by no means b e ascribed to them.

Let us

take; for example, the question of the

science

of warfare. The Yugoslav leaders a ssert

that they have e n r iched the

Marxist sci ence of

warfare with the n ew theory

according to which

warfare is viewed as a combin ation of operations

of r egular troops. partizan d etachments and

p eople's uprisings. However. this alleged theory

is as old a s

the world, and. therefore , is nothing

n ew to the

Marxist science of warfare. A s is

known, the

bolshe viks applied combined oper

ations of regular troops, partizan d etachmentsand p eople's uprrsrngs throughout

the p eriod

cf" the civil

war in Russia (1917 -.:.-

1921), they

applied it in

much greater

proportions than was

d one

in Yu goslavia . Still,

the bolsheviks .n ever

sa id

thai by applying th is m ethod of military

opera tions, they h ad contributed

something n ew

to the science of

w a r fa re. They

said nothing of

the kind; b ecause

this same m ethod was success

fully applied much b efore the

bolsheviks in the

war against N a p oleon's troops

in Russia in 1812

by . Field-marshal Kutuzov,

Still, n either did

Field-marshal Kutuzov, by applying this m ethod,

profess to innov ation, because the Spaniards,

before F iel d -marsh a l

Kutuzov, in 1808, bega n to

apply t h is m ethod in

the

war

against

Napoleon's

troops (the .gu err-illas') .

follows,

therefore,

that what the

Yugosla v leaders con sider n ew

t he sci ence of

warfare is

actu a lly old, that it

140 yea rs old,

and what they attribute to them

selves

as their own merit is a ctu a lly the m erit

of the

Spaniards

A Koča Popović je ‘’ razmatrao’’ problem kako je znao i umio citirajući Tita i Lenjina. Pa sada ja mislim da obe strane nisu sasvim u pravu jer je prvi nacrt partizanskoga ratovanja dao zapravo Tolstoj u svom monumentalnom djelu Rat i mir a na fundamentu Ruskih iskustava u borbama sa Napoleonom početkom 19 stoljeća. Ja sam o tome već pisao u jednoj od svojih svezaka Kozmologije zlatnoga prstena a ovdje ću ukratko ponoviti: Tolstoj opisuje ratna stradanja Rusa za vrijeme toga Napoleonovog pohoda i način obrane pa onda opisuje kako izgleda ta borba:

Ovakav nacin sagledavanja rata I ovakva filozofija posebno je eksplicirana u zakljucnim poglavljima Tolstojevog romana "Rat I mir". Tolstoj je razmisljao o ratu kao o rezultanti djelovanja nepoznatih historijskih sila I smatrao je da su odluke princeva koji su komandirali armijama I odluke njihovih generala posve irelevantne bez obzira da li je rijec o pozitivnim ili negativnim ishodima:

Partizanski nacin ratovanja pripada vjerojatno politickoj filozofiji rata za koju filozofiju vrijedi razumijevaje rata kao produzetka politicke borbe samo drugim sredstvima ili razumijevanje da je rat akt nasilja u kojem se oponentu namece volja pobjednika. Pri tome svagda treba imati u vidu da je partizanski nacin ratovanja zapravo vodenje jednog specijalnog vida obrambenog rata za razliku od ofanzivnog. Prve opise partizanskog nacina ratovanja, koliko je nama poznato, takoder mozemo naci u Tolstojevom romanu "Rat I mir" I to kroz opise borbe ruskih Kozaka sa postrojbama Napoleonove armije. Nekako danas zacudno djeluje da je bas Tolstoj dao prve navode o partizanskom nacinu ratovanja ali I o drugim nacinima s obzirom da velika vecina smatra Tolstoja upravo velikim mirotvorcem I pjesnikom krscanske ljubavi kao sto se to nadaje iz njegovih razmisljanja "Religija I moralitet" iz 1893 godine koja su zamisljena kao odgovor na pitanja sto ga je velikom piscu uputilo Njemacko eticko kulturno Drustvo I rada "Zakon ljubavi I zakon nasilja" koji je nastao negdje pri kraju njegova zivota gdje je zakon krscanske ljubavi jedna manifestacija bozanskog zivota I velicanstva Istine I svakako ispred zakona nasilja kao jedne manifestacije sila zla I tame kao stanja permanentne nepravde. Mi ,medutim, smatramo Tolstoja uglavnom pjesnikom krscanske ljubavi, kao sto ranije rekosmo, I taj pogresni utisak proslijeden je vjerojatno zahvaljujuci Ghandijevoj predrasudi o Tolstoju upravo kao zacetniku doktrine nenasilja I opcenito iskrivljenom pogledu da je upravo Tolstoj onaj kojem pripada primat u formuliranju aktivne politike nenasilja. Medutim, istina je sasvim drugacija. Mogli bismo reci da nikada I kod nikoga ruski historijski roman , koji je za svoju temu imao zivot ruskog naroda u doba velikih I dramaticnih dogadaja u Europi, nije imao toliku snagu osvijetljavanja historijske situacije kao upravo kod Tolstoja. Jer ovdje nije bila rijec samo o tome da se napise jedan veliki roman o zivotu ruskog naroda u doba Napoleonovih ratova vec takoder da se dadu I temeljne filozofske smjernice I ocjene historijskih prilika koje su toliko sudbonosno odredile zivot ruskog naroda do dana danasnjeg oblikujuci ,konacno, na jedan izvjestan nacin I njegov karakter I karakter njegovih buducih nastojanja.

O partizanskom nacinu ratovanja Tolstoj nam prica ponajvise u Dijelu 14 koji obuhvaca jedan dio dogadaja iz 1812 godine I to kroz opis komande partizanskog lidera Denisofa I njegovih kozackih I husarskih bandi. Istom Tolstoj nam na samom pocetku ovog dijela romana daje I jednu "definiciju" partizanskog nacina ratovanja sa kratkim ali neobicno znacajnim razmisljanjem o karakteru tadanje vojne znanosti I svim njenim zabludama jer , naposljetku, smatra Tolstoj, vojna znanost niposto nije znanost mehanike. On pise: " One of the most obvious and advantageous infractions of so-called rules of war is the action of isolated individuals against troops crowded together into a mass. This sort of activity ia always seen in wars which assume a popular character. In this form of warfare, instead of one compact body meeting another compact body, men disperse, attack separately, instantly retire when threatened by superior forces, and then reappear at the first favorable opportunity. Thus did the guerrillas in Spain, thus did the mountaineers in the Caucaus, thus did the Russians in 1812. Warfare of this sort is called "partisan" warfare, and people suppose that when it is thus named its meaning is explained. Such warfare, however, not only fails to come under any rules, but is directly opposed to a well-known law of tactics regarded as infallible. This law demands that the assailant shall concentrate his troops so as to be, at the moment of combat, stronger than his enemy. Partisan warfare ( always successful, as history proves) is directly opposed to that law. This contradiction arises from the fact that military science takes the strenght of armies to be identical with their numbers. Military science says: The more troops, the greater the strenght. Great battalions are always right: "God is on the side of the heavier battalions". In making this assertion, military science is like the science of mechanics, which, considering the momenta of moving bodies only in relation to their masses, affirms that these forces will be equal or unequal as their masses are equal or unequal. Momentum ( quantity of movement) is the product of the mass and the velocity…" ( War and peace, 1992, pg.603)

War and peace, pg 603-628.

Za ovu godinu 1812 vazno je spomenuti da Tolstoj obraduje stradanje francuskih postrojbi zahvaljujuci velikoj zimi. Velika Napoleonova armija bila je tada u povlacenju konstantno napadana od ruskih armija I okrutne ruske gerile u pozadini I na bokovima. Moral Francuza je bio prilicno slab dok su internacionalne snage koje su se odupirale Napoleonu neprestance jacale. Pod ovim uvjetima jedina nada koja bijase preostala bilo je, naravno, povlacenje Napoleonove armije iz Rusije.

To međutim sa Kočom Popovićem nema nikakve veze. Ali je istina ono što je sam za sebe rekao u godinama neposredno pred raspad Jugoslavije i pred doba našega općega klanja i krvoprolića : ‘’ Da Papa nije Papa, ja bih bio Papa!’’ Kada banalnost stane da mašta!