EVANĐELJE PO TOMI

 

O EVANĐELJU PO TOMI

 

Evandelje istine nadasve je pokazalo spoznaju Oca kao medija u kojemu se ovija covjekovo razrjesenje: , evandelje po Filipu uzdiglo je snagu istine duha Svetoga, samo u kojemu je moguca ova spoznaja i razrjesenje - evandelje po Tomi naglasava rijeci da Isus sin - kao Krist, koji je istina, nje govorio - kao povijesni Isus. Isusove izreke se poput dragulja nizu u lancu jedna na drugu, svaka izbrusena i svijetli razlicitim bojama.

Cvrste i kristalno jasne poput dragog kamena su formule: uske i precizne, koje koncentrirano sve sadrze i sakupljaju ono sto kao svjetlo spoznaje moze doci ljudima i od njih biti prepoznato. Ovdje je spoznaja i snaga obuhvacena rijecima - primjerena za daljnje prenosenje od usta do usta, primjerena za zadrzavanje u pamcenju, sposobna da poput sjemena u svijesti klija i razvija snage razuma i promjene.

Izreke su djelomicno tematske, djelomicno asocijativne, sastavljene po slicnim motivima, ne tako poredane jedna za drugom da ne bi tijek misli u tekstu mogao biti razumljiv. Svaka je pojedinacno kao mamac u kojem se cijeli svijet vrti: od nepokretnog mira svijet pokreta biti ce osvijetljen i prozren.

 

Kontrastom su oznacene skoro sve poslovice. U prednjem su planu izjave koje opisuju odnos dvaju bica ili stvari, koja principijelno ne odgovaraju jedan drugome, ali su ipak medusobno povezani bilo da zivotinja i covjek u sistemu covjeka stoje nasuprot jedan drugome, bilo da prolazni svijet i neprolazno nebesko carstvo prodire jedan kroz drugog. Nije moguce da oboje mogu stalno postojati jedno s drugim. To je temeljno stanje covjeka i svemira.

Ovo ce doci djelomicno do izrazaja kroz biblijsko evandelje poznatim nam slikama usporedbi, kao npr. da se ne moze ulijevati novo vino u stare mjehove, jer stari mijeh (stari covjek) nije  dorastao snazi vina (Duha) (47) ili da 11mrtvi11, na svijet vezni ljudi, ne 11zive11, oni koji zive u nepromjenjivom carstvu, ne 11umiru11, takoder ako i umru po tijelu (11).

Ali mnogobrojne i raznovrsne su nama nepoznate slike: govoriti ce se o svijetu koji je 11les11, nedostojan zivoga (56); da se onaj koji je prazan puni sa svjetlom, dok se onaj koji je podijeljen u mnostvo puni tamom (61): postoji mjesto gdje oni koji slijede blazene ne mogu naci ni jedno mjesto, jer je to mjesto istine (68, 69a): da nesto neprolazno, koje netko u sebi proizvodi, spasi ga, dok nista ubija covjeka (70); da svetost ne pripada onima, koji po tijelu

 

proizvedu nesto vrijedno, nego onima, koji cuju rijec Oca i sacuvaju ju (79):

da netko, kao Adam, moze posjedovati najvecu moc i najvece bogatstvo svijeta, bez da ipak sudjeluje u zivotu carstva (85).

Nespojive su tako ove obje sfere kraljevstva neba i svijeta, neprolaznog i prolaznog covjeka, koji prije ili kasnije prvi drugoga - ili drugi prvoga - upiju u sebe i moraju se izjednaciti. Tada je dobro ako neprolazno proguta prolaznog covjeka zivotinju, koji je oznacen kao lav. Ali je takoder moguce, da se dogodi ono strasno i da covjek zivotinja proguta covjeka duha (7). Sada je u svijetu prostora i vremena svjetlo Oca od lika ovoga svijeta, od tijela, zatamnjeno i prikriveno. Ali u vjecnosti, svjetlo svijetli, obuzima tijelo sasvim u sebe i cini ga svijetlim. (83). I uvijek opet ce se o tome govoriti, da dvoje - naime jos prikriveni i vidljivi covjek - moraju postati jedno, jer nekoc su bili jedno: dvostrukost je veliko zlo, ona se stvara tako da onaj podredeni, tijelo, vine se u  vis  k  Gospodaru  i  tlaci  duh.  Ali  jedinstvo  moze  nastati  samo,  ako  ovo gospodarenje umre i ako se ponovo utvrdi istinski red stvari u kojemu je tijelo izraz duha. Vanjsko mora postati kao unutarnje, a donje kao gornje (22).

Tako se takoder musko i zensko ujediniti, a to znaci da podjela spolova postoji u svijetu predodzbi, a ona ce se morati dokinuti (30). Razvija li se opet istinsko bice covjeka i gradi li se jedno novo neprolazno tijelo, to ce ovo novo bice spolno biti autonomno, kod jednog ce jezgra bica biti 11musko11, a neprolazno tijelo 11zensko11, a kod drugoga obrnuto. Svako novo bice ima oba spola u sebi, aktivno i pasivno, i moze stoga proizvoditi novo iz samoga sebe. (22)

Takoder 114 poslovica govori o ovome.

Petar govori o tradicionalnoj predodzbi, kako jedna zena ne moze pripadati 11odabranima11.

U njoj nema 11duha11, naklonost za istinskog covjeka nije djelotvorna, prakticki nije prisutna, jer je prolazni covjek, prolazna dusa kod nje jace vezana na prolazni svijet nego kod muskarca, nadasve radi bioloske uloge zene.

Isus objasnjava problem jednim drugacijim nivoom. U svakom covjeku, bez obzira da li je zena ili muskarac, zivi jedna dusa, jedna 11zena11. On, Isus, probuditi ce istinsko duhovno bice covjeka, time ce se njegova snaga povjeriti dusi i prozeti ju.

Na taj nacin 11zena11, dusa, 11musko11, a zensko i musko postaju jedno, prolazni oblik prividenja, zena ili muskarac, time postaje nevazan.

 

Ne rada li stvar 11kraljevstva11 prednosti i vladanje nad stvarima prolaznog svijeta? Samo podredenost prolaznog neprolaznom moze biti odredba svijeta i ljudi! Zar nebesko kraljevstvo nije velika sveobuhvatna vrijednost u usporedbi

 

sa svime sto je prolazno, malo i relativno?

Kraljevstvo je stvarno velika vrijednost - velika riba i jedinstveni biser, za koji ce sve druge manje vrijednosti biti predane (8, 76): kraljevstvo je kvasac, koji prodire u obicno tijesto i cini ga vrijednim (96): u kraljevstvu je najmanji veci od Ivana Krstitelja, koji je najveci u svijetu (46).

Zar kraljevstvo neba nije jedna dimenzija, koja se radikalno razlikuje od prolaznog svijeta, tako da vrijedi pravilo 11sve ili nista11? Tko zeli zivjeti u ovoj dimenziji mora sve ono sto pripada zemaljskoj dimenziji ostaviti za sobom. Zemaljske su stvari i sposobnosti koje se mogu 11napraviti11, sastavljene, dok se nebesko kraljevstvo koje odgovara istinskom bicu dalje samo rada i stvoreno je od neprolaznog bica.

Tako se dolazi u kraljevstvo do esencije, biti i snaga iz i u kraljevstvu. Nuzno potrebno je napustiti sve pokusaje da se u kraljevstvo dospije radom i vjezbama: 11Sve ili nista11! Sasvim su besmislena pravila ishrane, obrezivanje (53), postivanje Sabbata, dobrotvornost, dokle god covjek bude onaj stari i ne zivi zivotom istine i ljubavi iz snaga kraljevstva. (6, 14). Kakovog bi smisla imalo ako se covjek pere izvana, a unutarnje bice nece biti oprano? Jer covjek je odgovoran za unutarnje od 11pehara11 isto kao i za vanjsko (89), a necistoca ce nastati nadasve iz onoga sto on ima u sebi, ne vanjskom prljavstinom ili 11necistom11 hranom (14).

11Sve ili nista11: Covjek, koji zeli uci u kraljevstvo, mora prema prolaznim stvarima imati stav opustenog putnika koji sve uzima na znanje, ali preko toga prolazi kao netko tko je usmjeren pogledom i korakom na veliki cilj (42). On je kao prostodusno dijete, nezainteresiran za moc i velicinu, odan cudima 11kraljevstva11. Kao takvome ne pripada mu 11polje11, svijet. A ako dodu 11Gospodari polja11, on im prepusta bogatstvo, moc i ugled, jer je on sam 11gol11, sto znaci, da je svukao svoju prolaznu haljinu, zelju za bogatstvom, moci i ugledom (21,  1. dio). On nece privezati svoje srce  svojim bogatstvo, bilo materijalnim, bilo idejnim, jer to bogatstvo je prolazno kao i on sam (63). On se nece stalno brinuti za svoju materijalnu i idejnu dobrobit, jer  je  ona prolazna kao i on sam (36). Najbolje je da pokloni svoj rad i darove, bez da se nada priznanju i nagradi: jedino tako ostaje slobodan od spekulacija za dobitak, koji je ipak prolazan, i slobodan je od razocaranja, koja moraju nuzno nastupiti - a samo tako mogu teci snage kraljevstva u njemu i siriti se od njega prema drugima (95). Nikad a nece roditi plodom, onaj koji nije ukorijenjen - kao cokot loze u cvrstom tlu - u spoznaji i snazi Oca. Zivi li iz snaga, osjeta, nada, briga i vrijednosti prolaznog svijeta, to ce s njima proci (40).

Iskustvo nam pokazuje, da unatoc svoj prenesenoj vrijednosti kraljevstva i njegovoj  vrijednosti  vecoj  od  svih  drugih  vrijednosti,  ipak  ljudi  razlicito

 

reagiraju na poslanstvo iz kraljevstva. To ce biti objasnjeno putem evandelja

iz biblije poznatom usporedbom sa sijacem, cije sjeme pada na razlicita tla (9), i o domacinu ciji poziv nailazi na gluhe ili otvorene usi (64).

Kako se tumace ove razlicite reakcije? Ako se netko zeli otvoriti za poslanstvo iz kraljevstva i zeli uci unutra, moraju biti ispunjena dva uslova: uslov spoznaje carstva i uslov kriza.

Odlucujuca je, za spoznaju, otvorenost covjeka za poslanstvo iz kraljevstva, njegovo trazenje, njegovo - priznato - siromastvo duha, sto znaci, u spoznaji Oca (54): jedna nesvjesna ili svjesna ceznja, jedan nemir, vjera u istinsko odrediste covjeka i mogucnost, naci i ispuniti ga. Bude li covjek uporan u ovome trazenju, to ce naci (94), da duh odgovara njegovoj najdubljoj ceznji: biti ce od duha dodirnut i time spoznati nistavnost svoje sadasnje biti - i stanje svijesti u - usporedbi sa njemu predodredenim shvatiti bezvrijednost. Iskustvo jedne druge dimenzije dozvoljava dozivljaj kontrasta u usporedbi sa sadasnjom dimenzijom i njegov dosadasnji zivot predodzba svijeta biti ce uzdrmana. Sve ce mu se pokazati u jednom novom svjetlu, stare vrijednosti apsolutno smatrane vrijednostima, otkrivaju se relativnima. Otvara se novi svijet pred njim, nastaje novo stanje biti - i svijesti: on se divi. I tada ce mu biti dodijeljena punoca punoce, biti ce svjestan svih snaga svemira i one ce mu sluziti. (2), i samo 11ovo kamenje ce mu sluziti11 (19). U njemu ce zivjeti neprolazni zakoni i snage Oca - on nece okusiti smrt (1).

Preduvjet za takvo neprekidno trazenje, takvo je zarko vjerovanje, jest da je covjek 11postariji11, zasicen iskustvima prolaznog svijeta, prezasicen zivotom u vremenu i prostoru. Netko samo u ovome smislu moze biti postariji, bez obzira na godine. On se bez oklijevanja opet moze vratiti pocetku, pocetku vremena, koje je obuhvaceno vjecnoscu: carstvu neba, u kojemu je takoder kraj vremenskog (18). 11Malo dijete od sedam dana11, prikriva se kao klica istinskog covjeka, koji u sebi sadrzi sedam misterija, u 11starijem11, prolaznom covjeku (4). Jer 11kraljevstvo je u vama11, u vama je temelj za svijest i bit iz kraljevstva. Ali je takoder i izvan nas: Otac, sama vjecnost, koja sve obuhvaca i sve prozima (3). Hoce li 11dijete od sedam dana11 poslije dozivljaja sedam misterija opet postati odraslo, tako da 11snaga i spoznaja Oca budu u vama11: vi ga prepoznajete - biti cete spoznajom njega prozeti. Ali kraljevstvo nema nista zajednicko sa vanjskim predodzbama i prividenjima, nista sa vidljivim nebom, nista sa vidljivi morem (3).

Covjek ipak treba pomocno mjesta, da bi svoje istinsko bice prepoznao i propustio kroz sebe. Postoje ljudi, koji ostvare ovo istinsko bice, jedinstveno s Ocem, i predstave ga traziocima, kao npr. Isus. Spozna li covjek onoga, 11koji stoji pred njegovim licem11, primjerak istinskog covjeka, time ce biti probuden

 

i prepoznat istinski covjek u njegovoj unutrasnjosti. (5)

 

Drugi uslov za ulazak u kraljevstvo je uslov kriza: mora se postepeno napustiti svako apsolutno usidrenje u prolaznom svijet (27). Jer vjerovanje u apsolutno odrzavanje zakona i uredenja prolaznog svijeta prijeci povjerenje u vjecnost. Covjek  u  kojemu  raste  povjerenje  u  vjecnost,  osjetiti  ce  ovo  apsolutno povjerenje u                 prolazna        uredenja                       kao                 okove         -        i            mrziti            ce                       ovo                 pogresno povjerenje: ne samo okruzje, bilo da je to obitelj, bilo socijalno ili nacionalno (55). Prolaznom covjeku je razrjesenje od meduljudskih odnosa, socijalnih ili politickih  bolno,  jer  time  gubi  svoje  oslonce. Ali  za covjeka,  koji  pocinje zivjeti iz snaga vjecnosti, nadasve je bolno iskustvo da je sa svim nitima svoga staroga bica vezan na prolazni svijet i trazi unutar toga oslonac. On na svijetu pati i zapleten je tako dugo, dok se ne slome sve iluzije o postojanosti dok ne nade postojano usidrenje u kraljevstvu neba. Na ovu vrstu patnje odnosi se izreka: Blazen je covjek koji je patio. On je nasao zivot (58). Stari covjek osjeca bol koja se ponovo ne razvija, napusta sve svoje nade i iluzije, sebe samoga: on se boji svoje golotinje, spoznaje svoje prolaznosti i bijede. Tek kada covjek stvarno odlozi 11kao dijete11, s novim povjerenjem u vjecnost, svoje 11stare haljine11, i stavi ih 11pod noge i zgnjeci11, ako dakle unisti staro bice na kriz u, spoznati ce istinskog covjeka i Oca (37).

Koji covjek moze ispuniti ovu odredbu? Odabrani, onaj koji potjece iz kraljevstva (49), koji bijase, prije nego je bio (19) koji je radi toga dostojan Isusovih tajni (62) i moze se vratiti u kraljevstvo. Tko je odabrani? Onaj koji je prikriven u svakom prolaznom covjeku, nerazvijen, zakrzljao, istinski covjek. Prolazni covjek potice iz prolaznog svijeta, sastavljen iz njega i radi toga prolazan, neodgovarajuca odora za istinskog covjeka (29). Prolazni covjek se suprotstavlja poslanstvu iz kraljevstva nerazumijevanjem, nije u stanju primiti snage carstva. To moze samo istinski covjek. On moze ispuniti uslove spoznaje i kriznog puta.

Iskustvo nam pokazuje, da samo mali broj ljudi - jedan od tisucu, dva od deset tisuca (23) - primjene takoder u praksi mogucnosti koje su u njima prisutne. Kod vecine dominira neistiniti covjek -odabrani je potpuno sakriven: nema teznje za duhom, nema trazenja istine koja bi u njima zivjela. Njima dati sveto, biserje, bilo bi ludo i tragicno razbacivanje (93). Oni jos nisu 11dozreli11, siti prolaznosti, i biti ce puno kasnije dostojni tajni, u najboljem slucaju tek onda, kada se je njihovo neprolazno jos nekoliko puta reinkarniralo, dok ne bude shvaceno od jednog novog 11posjeda11 (109). Tamo gdje pocinje zivjeti istinski covjek, razviti ce se u snagama kraljevstva time sto raste u spoznaji i razara  sve  iluzije.  Tu  se  ne  moze  drugacije,  nego  reagirati  na  zov  iz

 

kraljevstva. Tu ce se sjediniti sa svim odabranima - vec objavljenima i jos

prikrivenima (23) - i znati, sto je 11znak njegovog Oca11 na njemu: i on je kao i Otac mir, nepokretljivost, nepromjenjivi zakon. A kao Otac i on je pokretljivost: razvoj ovoga zakona, tako da se objavljuje i postaje svjestan sebe samoga (50). Ali morati ce se cuvati, da ono sto je na njemu prolazno - 11sto radi ljevica11 - ne pomijesa sa neprolaznim - 11 sto radi desnica11- (62). On ce dati caru sto je carevo, a Bogu sto je bozje (100).

Naime ima puno opasnosti na putu u kraljevstvo. One izviru upravo iz covjekovog stanja, jer je odabrani istinski covjek povezan sa prolaznim covjekom, te prolazni hoce stalno voditi stvari neprolaznoga. Tada se moze nepredvideno dogoditi da prolazni covjek zavlada i kraljevstvo je izgubljeno, kao u poredbi sa zenom sa vrcem brasna (97). Jer kako samo lako si prolazni covjek umislja da je on onaj odabrani i nadmocniji o drugih. Kako ce lako zapravo biti obrnuto - slab, orijentirati se na druge, prolazne ljude i time sebe samoga gurnuti u pokvarenost, kao u usporedbi o dvojici slijepaca (34).

Naprotiv, moci svijeta su brzo spremne za sebe pridobiti plodove rada covjeka s novom svijescu i podrediti sluzbu svojim ciljevima. To  jednako vrijedi u okvirima drustva kao i u odnosu na pojedine ljude, ciji prolazni razum rado pridobiva spoznaje novoga covjeka, da bi se time razmetao (21, 2. dio). Ali kakvu bi korist imao covjek k ako bi razumom zadobio svo znanje o vanjskom i unutarnjem svijetu i vladao nad cijelim svemirom izvana - a ne bi prodro u unutrasnjost spoznaje i snage, koja je Otac (67).

Dakle, potrebno je da je covjek na putu stalno budan, kako ne bi postao plijen vlastitog starog bica zemaljskog svijeta, koje ga kao janje kolje i razdire (60) ili ga kao razbojnici zeli orobiti (103). Potrebna je velika upornost i odlucnost da bi se 11jake11 zemaljske snage, koje su zaposjele covjeka kao kucu, i bile vezane, i da bi se 11kuca11 mogla osloboditi njegovih sposobnosti (35). Potrebno je neprestano  ponavljati odlucnost za interese istinskog covjeka, sve dok hrabrost ne bude tako velika, mjera tako sigurna i snaga tako narasla da se mocno, zemaljsko bice konacno moze ubiti (98).

Za sve to vrijeme razvija se i pupa dalje istinsko bice covjeka, doduse osamljen u svijetu,  ali sjedinjen  s Ocem i sa svima odabranima,  sve vise djelotvoran, kao svjetlo u tami, kao cvrsti grad na gori (33). Kako se neprolazni covjek hrani (raste) hranom koju je primio od 11andela11 i 11proroka11, tako on dalje daje ovu hranu svima koji za tim ceznu (88).

 

Sve ove sposobnosti i procesi pri rastu istinskog i propasti staroga covjeka, kod rasta novog i propasti staroga svijeta, ocituju se, jer ih je prozivio, u Isusu.  Time sto  ih  je  prozivio  i  posredovao  drugima,  moci  ce  uopce  biti

 

izvrseni. U Isusu se Ocituje snaga ovih zbivanja, kako su radikalno definirani

ovi uslovi po kojima mora nastati nova svijest i novi svijet, kako su nadmocne sve predodzbe o sposobnostima, snagama i spoznaji u kojima nastaje novi covjek. 11Sto nikada nije uslo u srce jednoga covjeka11 (17), to je sakriveno u prolaznom covjeku poput sjemena koje ce se moci rasplamsati u vatru. Bice Isusa i njegovo djelovanje, bice istinskog covjeka, pokazuje se u najostrije zamislivim suprotnostima. On je covjek svjetla (24), koncentracija svijesti svemira i snaga svemira, mocna istina (77). Tu nema nicega od slatke blagosti (78), brzog oprostaja i udobnog balzama za rane prolaznog covjeka, koji bi zelio, ako je to moguce, nesmetano dalje vodio svoj stari zivot.

Naprotiv: u covjeku plamti vatra prema gore kao istina i ljubav, i zeli sve staro i slabo zapaliti (10, 820, jedan mac koji rasijeca sve zemaljske kompromise mira, da bi u spoznaji i istini nastao osnovani mir (16): razaranje stare kuce svijeta, da bi se nova kuca mogla sagraditi (71). I usprkos tomu, jaram istinskog covjeka je lagan: jer je sporazuman sa Ocem i Majkom, sa spoznajom i istinom, i zato odstranjuje svu muku i sve nezadovoljstvo, koje proizlazi iz zadrzavanja prolaznog u sebi). Isus je jedinstvo, ne 11djelitelj11 po zakonu moje i tvoje (72). Ako covjek bude dodirnut njegovim snagama i odluci reagirati na to, biti ce mu dana pomoc: najprije ce ono sto jos nedostaje biti privremeno nadoknadeno, a hrana u obliku spoznaje i snaga dolazi k njemu, sve dok ne postane jednak uzoru (108).

 

Kako su temelji i posljedice izgradnje jednog novog covjeka i novoga svijeta, ciji su korijeni u neprolaznome tako nevjerojatne, Isusovo iskustvo ili iskustvo isto tako nastalog covjeka su razumljiva, kada prenosi svoje spoznaje i snage, ako zeli probuditi istinskog covjeka u drugome covjeku i zeli ga unaprijediti. On mora dozivjeti iskustvo covjeka koji je omamljen i pijan od svojih iluzija i kratkotrajnih zivotnih ciljeva, tako da je nemoguce prodrijeti kroz ovu maglu (28). Ima li ipak netko, tko je dostizan poslanstvu, pojavljuju se mnogobrojne barijere da se ne odreagira na to: Neki ne zele priznati da je prorok izvana jednak kao i svi smrtnici, da u ovom omotu zivi nesto nepobitno, nadmasujuce, sto donosi svetost (31). Drugi su zbunjeni svojim bogatim ucenjem i znanoscu, tako da njihovo srce ne zeli vise primiti struje zivota: da, ako se radi o duhovnim autoritetima, sprjecavaju ih u prihvacanju takvog poklona slobode (39, 102).

Mnogi od vas bili bi sposobni za novi zivot po svojim predispozicijama. Mozda shvacate potajno povezanost zahtjeva iz kraljevstva, ali ne zelite napraviti onako kako iz toga proizlazi. Ili ste se mozda spremni zrtvovati, ali ne zelite akceptirati duh, u kojemu bi ovo sve imalo smisla (43). Moguce je da osjecate opasnost za vas prestiz, vasu udobnost, vasu poziciju moci, koji proizlaze iz poslanstva, i stoga odbacujete  poslanika (65, 66).  Takoder  i klevete, kao sredstvo odbijanja nece biti omalovazene, isto kao sto je i Isus vec bio prezren kao nezakonito dijete jednog rimskog legionara. Jednako kategoriziramo pokusaje njegovog svrstavanja u iluzionistickog revolucionara ili cak ludaka. Upravo su sinovi 11babilonske bludnice11, ljudi iz svijeta prolaznosti, Isusu, koji je od istinskog Oca i istinske Majke roden, predbacivali su mu upravo ovu teznju za prolaznim i proglasili ga 11Sinom bludnice11 (105). Najteze je kada neki covjek bude dodirnut poslanstvom i dozvoli uci snagama kraljevstva, a tada usprkos tome svjesno radi suprotno njima: to je 11huljenje protiv Duha Svetoga11 i posljedice su ludacke koje slijede za unutarnji zivot za tog covjeka. (44).

 

Ipak ima nebrojeno puno trazioca koji se guraju oko zdenca zive vode i ispred odaje svetoga vjencanja. Samo ne mogu jos ili jos ne zele uci unutra da ne bi pili, da ne bi slavili sa zarucnikom (74, 75). To poslanika ispunjava bolom. Jer sad bi bio pravi trenutak za postaviti pitanja (92). Ondje gdje snaga i spoznaja stoje u svoj svojoj punoci na raspolaganju i gdje je mogucnost kontakta optimalna izmedu snaga i organa primanja, bio bi najpovoljniji trenutak za reakciju i odluku (51). U tipu istinsko g covjeka utjelovljen je mir, tisina, kraljevstvo neba, uvijek su bili takvi ljudi prisutni, svejedno je da li se zovu Isus ili Jakov (12). Istinski covjek ce se u vama morati samo prepoznati, to znaci shvatiti i prihvatiti.

Ludi se bave tradicijama, umjesto da u sadasnjosti prihvate zive snage i njima djeluju (52). Oni ispituju nebo i zemlju prolaznog svijeta i razjedaju proslost: jer im je njeno ruho poznato. Aktualno zivi ne nastupa nikada u ruhu toga vremena, pojavljuje se kao stranac i budi nepovjerenje i radi toga nece biti prepoznat. Tako ce pravi trenutak biti propusten, jer onoga 11koji stoji pred vama11 se ne postuje (91).

 

Toma, Isusov ucenik, nazvan 11blizanac11, bio je jedan od veoma rijetkih, koji je spoznao tko je pred njim stajao. (On ce, kao uostalom na drugim mjestima i drugi ucenici, ne biti poput povijesne figure, nego kao tip koji odgovara odredenom ponasanju ili bicu.) Drugi ucenici su u Isusu prepoznali ono sto su sami imali: bijahu 11mudri ljudi11 ili 11pravedni andeli11, ljudi koji su zeljeli sluziti Isusu sa snagama svoje stare prolazne svijesti i po tim mjerilima ga prosudivali. Nasuprot tome, Tomo 11blizanac11 Isusa, bijase onaj koji mu je bio postao jednak. Jer i on je pio iz neprestano izviruceg vrela zivota, koje je spoznaja Oca i istine (13).

 

On bijase i u drugom pogledu 11blizanac11, jednak Isusu u tome kada je dozivio

napetost izmedu neprolaznog i prolaznog, izmedu istine i neistine, izmedu dva medusobno povezana, ipak nespojiva bica, izmedu uzora i kopije, u samome sebi u svoj svojoj ostrini. Evandelje po Tomi vrvi ogromnim suprotnostima, koji dolaze do izrazaja u svakoj pojedinoj izreci, jedno dobro ogledalo ovoga bica blizanca Tome. Tomo mora u sebi razrijesiti ovu napetost, time da istinski covjek proguta neistinitog: i na taj nacin bude jedan poput Isusa, koji drugima omogucava isti put. Koje je tri rijeci uistinu Isus rekao Tomi? Moraju se odnositi na savrsenstvo, u kojem je istinski covjek u Tomi bio vec na putu. Ono sto je drugima bilo samo obecano, za njega je bilo vec jedan dio stvarnosti. Da je o ovoj stvarnosti svjedocio, bio bi poput Isusa, poliven kritikom i mrznjom, i ako bi bio i Isusov ucenik, ne bi mogao podnijeti veliki izazov, da se u jednom savrsenom sakriva jos nesavrseno. I upravo bi ova mrznja mogla zapaliti one koji mrze. Koje mu je dakle, tri rijeci rekao?

11Ako vas se pita: Odakle ste dosli? Odgovorite: Dosli smo iz svjetla, od tamo, gdje je svjetlo nastalo od sebe samo. Bilo je neprolazno, i doslo je u svoj lik (u dusu sinova svjetla) u postojanje.

Ako vam se kaze: Tko ste vi? Recite: Mi smo njegovi sinovi i odabrani smo od zivoga Oca.

Ako vas se pita: Sto je na vama znak vasega Oca? Odgovorite: Kretanje i nepokretnost11 (50)