EVANĐELJE PO MARIJI

 

O EVANĐELJU PO MARIJI

 

U evandelju istine bile su opisane opcenite zakonitosti razrjesenja spoznajom, u evandelju po Filipu opcenite zakonitosti djelovanja razrjesavajucih snaga, u evandelju po Tomi bile su obuhvacene cinjenice razrjesenja i u praksi puta razrjesavanja upotrebljive formule. U evandelju po Mariji biti ce opisana opcenita zakonitost i ucenje u dozivljavanju jedne duse.

Pri tome ce biti koristena dva oblika opisivanja: Situacija sa vise sugovornika, koji razgovara u obliku pitanja i odgovora, pri cemu je takoder zadat okvir razgovora. Ovakvi primjeri razgovora bijasmo vec sreli u evandelju Tome i u knjizi Tome borca za prvenstvo. Ali sasvim novo, u usporedbi sa svime drugome ovdje prikazanim tekstom, opis je dogadaja duse  u Ja - obliku, cime ce zakonitosti unutarnjeg razvoja biti narocito priblizene citaocu.

Na zalost, evandelje nam je doslo samo u fragmentima. Ali okvir je donekle pristupacan: Neki ucenici Isusa sjede zajedno s njim, mozda na maslinovoj gori, mjestu duha, postavljaj pitanja, dobivaju odgovore, i tada bivaju ostavljeni sa zadacom da ono sto su od njega doznali navjescuju po svijetu. Isus je upravo uskrsnuo, ali nije uzasao na nebo. To znaci, da je on svoj bozanski zadatak, upravo ispunio, snagama duha pobijedio je prolazno, opet probudio neprolazno u zivot da bi i drugim ljudima omogucio isti postupak, ipak jos u svojoj novoj osobi on treba kontaktirati sa svojim ucenicima, tako da im iz svoga novoga stanja moze prenijeti snage i spoznaju.

Glavna osoba je Marija Magdalena, "pratilja" Isusa, koja se oslobodila utjecaja prolaznosti, okrenula se snagama neprolaznosti, novonastala dusa, koja zivi u bliskom jedinstvu sa zarucnikom, duhom, predstavljenim preko Isusa. Ona je radi toga podobna da moze primiti ucenje i impulse duha i dati ih dalje.

Poslije Isusovog nestanka, ona je uvijek ona, koja u krugu ucenika odrzava vezu sa duhom po snazi njenog stanja. Drugi ucenici su prema njoj djelomicno skepticni, cak spremni na napad, djelomicno shvacaju koliko je ona u prednosti. Kako se to treba razumjeti? Zar nije cudno da su Isusovi ucenici jos ispunjeni svadom, mislima konkurencije, sovinizmom? Slicno smo vec bili sreli u evandelju po Tomi.

Ucenistvo znaci otvorenost, okretanje prema ucitelju. Jedna takva prekretnica moze kako tako potpuno biti povucena - Marija- ka o takoder od novih snaga stara svijest, koja je kod procesa razrjesenja pomocnik: volja,

 

razum, osjecaj. Takoder volja razum i osjecaj moraju svjesno tvoriti novu dusu

poduprijeti i ne mogu suprotno tome raditi, jer djelo mora uspjeti. Usprkos tome su oni, kao djelo opstanka starog, u predodzbama zatvorena svijest, samo u polozaju, istinita slika: simboli i osjetilne slike, primiti i na to reagirati, ne istina sama. To je samo novoj svijesti moguce. U krugu ucenika istina moze to dakle neke dati, koji doduse jos iz starog stanja svijesti zive, ali sa njima je ipak istina suputnik, i takoder takvi, koji se novom svijescu sebe primaju. Od strane predstavnika stare svijesti postoji uvijek nesporazumi nasuprot novoj svijesti koji nastupa, reakcija, stanju stare duse odgovarajuca.

Moguce je i raznovrsno, staro i novo, snage svijesti i snage u jednom jedinom covjeku za razumjeti. U njemu se odvija komplicirana igra, 11razgovor11 razlicitih glasova iz starog i novog stanja svijest. U evandelju po Mariji su ti razliciti glasovi personificirani, nova dusa u Mariji Magdaleni, spremna za pomoc, ali ipak prolaznom svijetu pripadajuca volja Petra, razum Andrije i osjecaj kao Levi.

 

Dobiveni tekst pocinje sa dva pitanja ucenika Spasitelju o sudbini materije, dakle prolazni svijet, i o uzroku prolaznosti, 11grijehu11 svijeta. Odgovori Isusa sadrze u najuzoj formi sva neophodna saznanja o bicu prolaznog i neprolaznog svijeta, o sudu prolaznog svijeta, o mogucnosti ljudi, koji pripadaju prolaznom i neprolaznom svijetu, kroz razvitak svog neprolaznog bica usprkos zakonu, da je iznad njega prolazno bice ovisno, i razrjesenje proizlazi i time takoder cijeli svijet osloboden.

Jer prolaznost svijeta i covjeka, njihove patnje izmjena rodenja i smrti, zbunjenost i kaos u svijetu, kao i teznje protiv neprolaznog svijeta, postalo kroz 11grijehe11 ljudi, kroz svoje odstupanje od, svoje ponosne odluke nasuprot prvobitno zakonu svemira: i preko tog pogresnog razvoja iz nedostatka snage i dosljednost samu sebe razoriti.

Ali covjek ima mogucnost spoznaje: on ima 11pred ocima razlicite osobnosti prirode11. On odmah dozivljava prolaznost kao i neprolaznost i ima mogucnost izabrati izmedu ovoga dvoga. Odluci li se hrabro za neprolaznost, tada ce istinsko, neprolazno bice u njemu uskrsnuti, odstraniti greske grijeha, udaljenost od Boga i tako najprije dovesti natrag svoj zivot, postepeno tako i zivot svijeta - naime time da posreduje snage neprolaznog za to pripremljenim ljudima - opet k porijeklu, vlastitom korijenu.

Dobro, snage neprolaznosti, su radi ovog cilja dosle k ljudima. Isus je takav predstavnik dobroga. On posreduje snage dobra, ohrabruje ljude da se odluce za dobro, koje ne razrjesava covjeka izvana, nego u njegovoj unutrasnjosti, protiv svih prepreka prolazne prirode koja je vezana na predodzbe i strasti,

 

morati  ce  se  osloboditi.  To  je  zapovijed  svakom  covjeku  da  se  njegovom

istinskom neprolaznom bicu dozvoli da se u snagama dobroga opet razvije. To je zapovijed, koja ne dolazi izvana preko autoriteta Isusa k njemu, nego je nuznost razvoj unutarnjeg bica, istinskog covjeka, ciji je prototip Isus. Svaka druga zapovijed bila bi izvanjska i pripadala bi carstvu predodzbi, drvu spoznaje dobra i zla i covjeka bi opet povukla i ovo carstvo i pokvarila ga.

 

Polije ovog objasnjenja Isus nestaje, on, predstavnik duha. Ucenici, ostavljeni sami sebi, sada moraju nauciti samostalno zivjeti iz istinskog bica, bez pomoci covjeka, koji im je dovodio spoznaju i snagu (Mi u slijedecem zelimo ucenike shvatiti kao predstavnike snaga svijesti u jednom covjeku a njihovo izrazavanje kao igru ovih snaga u jednom covjeku, tako da mozemo slijediti razvoj nove duse usred starih snaga svijesti.) Razumljivo je da stare snage svijesti, one koje ne mogu poznavati snagu i sigurnost, koja proizlazi iz nove svijesti, u svojoj samoci osjecaju strah, jer zamisljaju sto se sve moze dogoditi s covjekom koji pokusa prenijeti svoja iskustva ovom prolazno, stranom svijetu, njemu opasnom. Ali Marija, snaga nove duse, okrece stare snage svijesti k 11dobrome11, k porijeklu, k neprolaznosti u kojoj nema opasnosti.

Ona jaca sebe i svoje pratioce, volju, razum i osjecaj, tako sto se prisjeca svojih iskustava na putu i povezanosti na snage prolaznosti k slobodi svoga istinskog bica i opisuje ih. Uvjet zahod putem je uvijek predocavanje cilja, slutnja istinskog bica covjeka, koje nije jos svjesno i djelotvorno prisutno, nego ceka priliku za razvoj. Samo u vizionarskom predocavanju ovoga cilja moci ce se naci spasenje. Onaj, 11koji stoji pred ciljem11, morati ce se suociti prije nego ce moci zakoraciti sa njim na put jedinstva.

Ali organ, koji predvida unaprijed, ne moze biti stara svijest- koja je vezana na predodzbe, koje nisu primjerene istinskom bicu covjeka, nego vec mora biti dio istinskog covjeka, same nove sposobnosti spoznaje. Samo tko e iz istine, cuje glas istine. Poput tracka svjetlosti istine jos zakrzljala nova svijest dozivi prvi impuls duha, istinskog bica: tamo gdje dusa primi duha - 11izmedu duha i duse11 - oblikuje se novi organ opazanja duse: nova svijest, 11cud11.

Vecina ljudi, koji ce biti zahvaceni pojmom ove nove mogucnosti egzistencije, instinktivno ju odbacuju, iz straha od opasnosti za uobicajeni zivot, koja bi bila povezana sa ovom mogucnoscu. Oni ne podnose ovaj pogled i 11kolebaju11. Ali ako dusa ne koleba jasno prihvatiti cilj i uci, ona takoder jasno vidi unaprijed posljedice, koje takav put zahtjeva. Ovo nepokolebljivo stanje, sigurnost, da egzistira cilj, i odlucnost da se k njemu krece, jest vjera, preduvjet puta k istinskom bicu.

 

Dusa na ovom puta susrece, nepokolebljivo hrabra u vjeri, nasilja prolaznog

svijeta koja ju uvijek iznova zele zadrzati. Put se sastoji u tome da se shvati ova sila u snazi neprolazne istine i radi toga je nedopusteno (zahtijevati od duse). Dusa se okrece u snazi pokore, krstenjem vodom, od svih 11Brakolomaca11, s kojima se je do tada bila upustila u iluziju, da bi s njima mogla naci ispunjenje. Ona to moze, jer se sjeca istovremeno svoje istinske domovine, carstva svojega Oca, iz kojega potjece. Bilo bi bez smisla, kada bi se sa starim snagama intelekta, volje i osjecaja htjeli distancirati od nasilja prolaznosti - jer same ove snage pripadaju prolaznosti. Ulaz u mir neprolaznog je moguc samo ako ce se ovaj neprolazni sam probuditi opet u covjeku i u ovom novom stanju biti se onaj stari razotkrije u svoj svojoj sumnjicavosti, kao jedan kemijski preparat koji u odredenoj otopini pokazuje svoja svojstva.

Dusu susrece nasilje prolaznosti istovremeno metodicno i sistematski. To su sva temeljna nasilja prolaznog svijeta i svako se priblizava dusi na svoj karakteristican nacin. Prvo nasilje - ovdje je tekst rasparan - mora, dobiva se iz slijedeceg, tamna materija 11zemlje11 u suprotnosti je sa svjetlom duha. Kako se dusa priblizava i kako se oslobada od njega, nije isto tako predano. Ali analogno slijedecim mjestima, trebalo bi biti tako da prvo nasilje, kao i ostala nasilja, apeliraju na prividnu slicnost duse sa njima. Ti si duso, ipak takoder supstanca, ipak si materija, dakle moras kod mene ostati i ne smijes se usuditi da se rastavis od mene. Tvoje misljenje, da si iz supstance, iluzija je.

Dusa ce mu odgovoriti: Ti si taman, to mojim svjetlom prepoznajem, koje ti kao tama ne mozes vidjeti.

Sa ovom spoznajom i odlukom o svom istinskom stanju Dusa bi bila slobodna od ovog prvog nasilja.

Drugo nasilje 11pozuda11, element 11vode11, koja leluja kao strast i ceznja, priblizava se Dusi na svoj nacin: Ti se varas i varas samu sebe. Ti slicis meni. Jer ti si takoder ipak pozuda, ceznja, i sve sto cinis, potjece iz ove ceznje. Ti mislis da si dosla odozgo, tvoja ceznja se usmjerava na nesto neprolazno. Ali to je iluzija: tvoja ceznja za neprolaznim je samo kompenzacija neispunjenih zelja.

Drugo nasilje je veoma rafinirano i u stanju je lako strovaliti dusu u sumnju. Jer vrlo cesto je tako, da u stvari ceznja za savrsenstvom postane razocaranje zbog neispunjenih zelja. Tu je potrebna jasna sposobnost rasudivanja duse, da bi shvatila, da postoji jos jedna druga ceznja za savrsenstvom, koja potjece iz istinskog bica covjeka.

Ali ako je dusa sigurna u svojoj svijesti, da pripada neprolaznome, i odluci li se, shvatiti ce, da strast i zelje za prolaznim nisu njeno istinsko bice, nego, tako dugo dok je u prolaznom tijelu, sluze joj samo kao omot. I on a ce

 

razumjeti, da su sve tvrdnje o njenoj ceznji za vjecnoscu samo kompenzacija

tvrdnje, koje proizlaze iz stare svijesti, koja stvarno nista ne znaju o egzistenciji jednog viseg zivota i da to istinsko bice covjeka ne mogu shvatiti. Ona odbacuje ove tvrdnje.

Ovom spoznajom i odlukom za njeno istinsko bice, dusa je slobodna i ide dalje puna veselja radi novodobivene slobode.

Susrece ju trece nasilje prolaznosti: neznanje, ono predstavlja zemaljski element 11zrak11, mentalnu sferu. Ona je znanje o svijetu prividnosti, koji je u usporedbi sa spoznajom istine, neznanje. Po vrsti ovog znanja, koje je takoder u prolaznom samo jedan otok u moru neznanja, radoznalo se priblizava dusa: mozda se moze nesto novo doznati. Nasilje neznanja govori dusi: Ti si, kao i ja, neznalica, zivis u grijehu, u odvojenosti od bozje spoznaje. Kako dakle mozes mene oznaciti kao neznalicu, kada i sama zivis u neznanju? Nemas pravo na takvu osudu. Ovo nasilje polaze svoja prava takoder na dusu, time sto upucuje na staru svijest, koja je takoder u dusi i radi cega se ona sama moze strovaliti u sumnju.

Ali nova je svijest sigurna da zivi u unutarnjoj spoznaji svemira, ne moze biti osuden a od neznanja i takoder sama po vrsti vanjskih predodzbi vezane svijesti. Ovako sigurna, postati ce slobodna od neznanja, od stare svijesti.

I opet dusa produzava dalje i susrece cetvrto nasilje prolaznosti, 11bijes11, koje predstavlja samopotvrdivanje, volju za moc, zivotni nagon, element 11vatre11, energiju, u kojoj gori svako zivo stvorenje i sa kojom se, ako je potrebno, bezobzirno probija. U njemu je, kao u principu jezgre prolazne prirode, sadrzano svih sedam principa snaga, sedam osoba, koje vladaju ovom prirodom. Jos jednom dusa susrece u njemu tamu, pozudu i neznanje, a kao cetvrtu osobu, koja po svom bicu narocito odgovara cetvrtom nasilju 11prouzrocitelj smrti11. Jer tvrdoglavo samopotvrdivanje vodi k dijeljenju od Boga i time je donijelo smrt u svijet i jos ju uvijek donosi.

 

Peta, sesta i sedma osoba odgovaraju cetirima elementima koji sve grade vodecem principu u covjeku i u svijetu, Ja, koje je trostruko: oblikuje se po principu samopotvrdivanja i oblikuje tako 11carstvo tijela11, cuva se po principu samopotvrdivanja i dobiva time Maja, - iluzija apsolutne stvarnosti prolaznog svijeta, koja ispravlja 11ludo ludilo tijela11 i koncipira njegove planove po principu samopotvrdivanja i ureduje tako prolazni svijet po 11znanosti bjesnila11. Cetvrto nasilje takoder poseze u svojih sedam osoba, za dusom, tako da upucuje na njenu slicnost sa ovim nasiljem. Zar dusa nije 11ubojica ljudi11 kao i sam bijes? Zar ne unistava staro covjekovo bice i carstvo predstava vezanih na njegov prostor i vrijeme? Time ipak pripada carstvu bijesa i nema pravo

 

odatle se udaljiti! I opet je zamisljeno ovo profinjeno odvijanje nasilja. Jer

dusa bi mogla, koja bi mozda stvarno pokusala, askezom unistiti svoje nagone i predstave, prema sebi samoj primijeniti nasilje i biti nesigurna u svoje istinsko bice.

Ali, dusa se ne da prevariti i po redu se oslobada od svih sedam segrta bijesa. Struja tamne materije biti ce unistena i pobijedena obracanjem duse njenoj domovini., duhu. Pozuda ce biti zamijenjena ceznjom za istinom, neznanje razrijeseno spoznajom, zakon smrti koji vlada u svijetu, nadomjesten zakonom zivota neprolaznog svijeta. Osoba prolaznog tijela cini osobu neprolaznog tijela, svjetlosnog ruha, mjesto, okovi iluzija nad karakterom prolaznog svijeta biti ce oslobodeni, potvrdeni istinom, biti ce ocisceni. A sav nemir, koji nastaje bijesom, neobuzdani nagon zivota, volja za moc, uzmicati ce pred mirom po volji Oca.

 

Sada bi u jednom covjeku mogla nova svijest u spoznaji i snazi mogla biti oslobodena od svih utjecaja nasilja prolaznog svijeta - ali su i njegove stare snage svijesti u njemu jos prisutne. On ih koristi da bi odaslao dalje svoje spoznaje i snage u obliku simbola i predodzbi drugim ljudima. One trebaju sluziti novoj svijesti. Ali odgovarajuci svojoj vrsti, uvijek su u iskusenju voditi novu svijest na svoj nacin.

Odnos izmedu starih snaga svijesti i nove duse prikazuju se u posljednjoj sceni evandelja po Mariji. 11Andrej11, razum, sumnja u to da su autenticni utisci nove svijesti iz duha. A 11Petar11, volja, vjeruje da je on sam dostojniji do nove svijesti koju on snagom svog starog bica ne moze razumjeti. Snage staroga bica uvijek hoce biti aktivne, sa najboljom voljom i u najboljoj namjeri., spoznati nastajanjem i naporom, zalaganjem svih energija, svim metodama i vjezbama. One ne mogu shvatiti da potjecu iz principa samopotvrdivanja, da savrseni mir, smjerno drzanje, treba biti jedno drzanje tihe paznje i primanja, koje ce vec ceznjom istinskog bica covjeka biti stvoreno, treba biti jedan stav, u kojemu se ocituje istinsko bice covjeka. Gdje je aktivnost i planiranje tako vaznih pretpostavki kod svake teznje za bilo kojim ciljem! Njima se ipak mora dati prednost!

U Petrovom pitanju se ocituje ovaj stav u nasem tekstu, da li bi jedna zena trebala biti preferirana od Spasitelja u odnosu na muskarce! Moramo se prisjetiti, da su ucenici i Marija personifikacija snaga duse, koje su prisutne u svakom covjeku.

U svakom se covjeku, koji pokusa razviti istinsko bice u prolaznom bicu, bez obzira da li je to muskarac ili zena, odigrava borba za prednost snaga duse, nove duse, Marije sa jedne strane i stare snage svijesti sa druge strane. U

 

svakom takvom covjeku je dusa 11Marija11, oznacena kao zena zbog svoje

prijemcljivosti za duh, i da li su snage volje, razuma i osjecaja, personificirane kao muskarci, jer pripadaju prolaznoj osobi covjeka, nosiocu djelovanja, aktivnosti.

 

Dakle u nasem se tekstu ne radi principijelno o pitanju, da li jedna zena ili muskarac imaju laksi pristup razrjesenju, nego o stvarnom stanju, da samo oni

- predstavljeni kao zena - nova dusa u svakom covjeku ima prilaz k razrjesenju, dok stara - predstavljena kao musko - snaga svijesti nema ovaj prilaz i mora nauciti kako ce moci sluziti novoj svijesti. Posredujuci preko 11Levis11, osjecaja, stare se snage svijesti zadovolje i podrede novoj svijesti.

Nije slucajno osjecaj, koji posreduje. Medu tri sposobnosti 11muski11 aktivnog covjeka, 11zenski11 je radi toga najslicniji novoj dusi. Takoder se moze u svijetu prolaznosti tumaciti da je zenama lakse razviti novu dusu, nego muskarcima. Osobiti zadatak muskaraca bio bi sirenje nove spoznaje i snage prema van, cim se u njemu razvila nova dusa. Moguce je da jednom rodena nova dusa bide plod potpuno ravnopravnog zajednickog rada spolova za cilj razvoja nove duse i za daljnje odasiljanje novih snaga i spoznaja svima, koji za to imaju otvorenost. Zakljuckom ucenika, da se sve dobiveno dade dalje, zavrsava evandelje po Mariji.

Ono opisuje djelovanje snaga iz novoga svijeta, prikazano od Isusa, tako konkretno u jednoj dusi, da ju se moze promatrati kod unutarnjeg rada. Tekstom se veselo poslanstvo, evandelje, ne moze vise pribliziti jednom covjeku, bolje od toga ne moze jedan tekst pridonijeti samom citaocu izvrsenje opisanih dogadaja. Jer jedan tekst moze rastumaciti, pobuditi, ohrabriti, pomoci opisnim slikam a i opisati.

Citaocu samo preostaje izvrsavanje.