EVANĐELJE PO FILIPU

 

O EVANĐELJU PO FILIPU

 

Evandelje po Filipu je isto kao i Evandelje istine radosna vijest o razrjesenju ljudi odvojenih od Boga. I u ovom evandelju dogada se razrjesenje preko dva faktora: spoznaje i snage. Spoznaja je svjesno nastajanje Oca, koji jest u latentnim stvaralackim i duhovnim snagama svemira u ljudima, koje su bile svijescu potisnute i vezane na prolazne prikaze u 11skrivenosti11 i nedjelovanju.

Nacin ove spoznaje nema nista zajednicko sa intelektualnim znanjem, to ce biti cudesno izrazeno na jednom mjestu evandelja. Intelektualno opazanje i znanje predstavlja si stvari razlicito od onoga sto one jesu i ostaje jednako samo sebi, bez obzira koje stvari prolaze pred njim. Oslobadajuca spoznaja sastoji se ipak u tome da se unutrasnje bice stvari i njegove snage odrazavaju u ogledalu opazanja, u svojoj novoj svijesti, i to tako da se ovo ogledalo uvijek sjedini sa opazenim. Opazeno je u covjeku, ono je covjek sam. Drugi cinilac razrjesenja je snaga. Ona je energija daleko iznad svih intelektualnih, emocionalnih i snaga po volji prolaznih ljudi, koja kao rijec, Krist, mora k njemu doci od 11Oca11, kada se prikriveno i nedjelotvorno nastalo u njemu treba opet probuditi u zivot.

Kako je u evandelju istine spoznaja u prvom planu, tako je snaga u evandelju po Filipu.  Podastire  se  razlicitim  primjerima  neosporna  vaznost  da  se  zaista nezemaljska       nova     snaga                         mora  asimilirati        od                 ljudi,            ako                         treba uslijediti razrjesenje iz prolaznog svijeta. sve snage prolaznog svijeta i prolaznih ljudi ne mogu osloboditi covjeka prolaznog svijeta, isto kao sto se ni Munchausen nije mogao izvuci iz mocvare za vlastiti cuperak. Kao prolazni covjek podlozan je  skroz  na  skroz  prolaznom  svijetu.  Ako  jos  ne  bi  u  sebi  imao  princip neprolaznosti - koji mu je naravno kao i obicno sakriven, ne bi ga nitko i nista moglo razrijesiti, takoder nikada ne bi razmisljao o ovome svijetu prolaznosti. No kako on u sebi ima ovaj neprolazni princip, sjeme jednog drugog svijeta, moci i morati ce se razrijesiti, poput omotaca gusjenice svuci svoju staru haljinu, svoju vezanost za prolazni svijet, tako da se njegovo stvarno bice, leptir, moze razvijati. Ovaj je razvoj moguc samo onda ako ga dodirne ona snaga koja odgovara neprolaznom sjemenu u njemu, njegovoj novoj svijesti.

Danas bi mi rekli: covjek ima dvije vrste odasiljaca odnosno antene za dvije raznovrsne valne duzine energija. Kada pustimo akusticne, dakle zracne valove, odgovarajuce zemaljskom svijetu, tada bi sve vjerske predstave, intelektualna razmisljanja, religiozna i estetska iskustva pripadala ovoj vrsti

 

valova. Dok bi opticki, elektromagnetski svjetlosni valovi odgovarali dimenziji

neba, dakle Oca. I ako bi covjek uspio tako jako prosiriti u sirinu i u dubinu svoju prijemcivost za polje frekvencije akusticnih valova, prosiriti svoju senzibilnost za zemaljske pojave, svoju svijest za fenomene zemaljskoga svijeta, ipak bi bio ostao u prolaznom. Tek onda kada valovi jedne sasvim druge prirode dotaknu u njemu podrucje koje i samo pripada ovoj drugoj prirodi, moze se u njemu razviti organ za ovaj drugi svijet.

 

Evandelje po Filipu ne daje samo usporedbe razrjesujuce snage i prolazne prirode potpuno razlicitih bica nego i opisuje kako se odigrava razrjesujuci proces u covjeku koji je dodirnut ovom snagom i koji je na nju reagirao. Ono opisuje djelovanje ove vise snage, koja u covjeku stimulira istinsko Ja, koje je do tada bilo prikriveno, dovodi ga rastu i zrelosti dok se opet ne sjedini sa izvorom, Ocem, dok punoca punoce spoznaje ne prodre u novo rodenu svijest covjeka.

Stupnjevi razvoja ove vise snage opisani su kao: 11krstenje11, 11posljednja vecera11, 11pomazanje11, 11kriz11, 11razrjesenje11, 11uskrsnuce11 i 11sveto vjencanje11, ne misli se pri tome samo na vanjske rituale, nego na konkretna djelovanja snaga duhovnog svijeta u covjeku, kroz koja korak po korak ostvaruje svoje razrjesenje.

Simbolicnim djelovanjem u svijetu prikaza moguce je ovaj proces pratiti i pojacati. Ali odlucno i izvorno je djelovanje snaga iz neprolaznog svijeta. Kada ona ne bi bila prisutna, ne bi bila korak po korak asimilirana od covjeka, pa on ne bi mogao biti razrijesen, i tako bi cesto ponavljani vanjski rituali morali ostati sasvim bez uspjeha. Oni ne bi mogli razrijesiti unutarnji proces niti ga cak nadomjestiti, najvise sto mogu je darovati smisleno osjecajni utisak. Djelovanje takovih rituala koja covjek osjeti na sebi jer u njih vjeruje, nisu rezultat oslobadajucih snaga vec pripadaju svijetu prolaznosti i prikaza.

 

Evandelje Istine nije nesto poput isprazne izreke - zbirke aforizama, kako bi se povrsno gledajuci moglo priciniti, nego u sebi povezana kompozicija: slijed slika i misli kroz koje se provlaci jedna razaznavajuca glavna nit, u koju se slijevaju ostale kao sporedne rijeke, koje se granaju i opet sjedinjuju s njom. To bas nije nikakva iscrpna, dobro uredena punoca misli, koje ce u svakom slucaju biti postavljene vecinom formalno, izravno jedna za drugom. Kada danas netko pise jednu knjigu, pocinje tako da npr. u uvodu opise temu, da bi ju tada izlozio. On njeguje nove misli, objasnjava neophodna zastranjenja i ponavljanja: 11Moram jos nesto staviti prije nego sto mogu ovo ili ono u ovome tekstu11, ili:11 moram jos jednom pogledati natrag11. U ovom tekstu nedostaju

 

takve govornicke fraze. Citaoc mora sam zapaziti sto je ono naknadno, sto

privremeno rjesenje, dodatak ili varijacija. Cesto se poucnom izrekom daje uvod teme, tako reci naslov poglavlja, koji ce biti izveden kroz slijedece izreke, ili drugom izrekom sazetak prethodnih. ali u cijelosti su sve izreke i aforizmi povezani i cine, kao sto je receno, veliki rasclanjeni svemir misli.

Tema odnosa snaga prolaznog svijeta za snage neprolaznog svijeta takoder je tocno odredena nacinom poucnih izreka. Prolazno ce biti predstavljeno kao kopija neprolaznog, kao njegova usporedba, u obliku predodzbi zemaljskog dogadaja, iz cega slijedi zakljucak da je isto tako sa neprolaznim, duhovnim odnosom. Jer stvarno su mnogi odnosi u prolaznom svijetu preslike duhovnog. Sa druge pak strane postoji nepremostivost prolaznog i neprolaznog svijeta, od preslike i stvarnosti, vanjskih svojstava i unutarnjeg bica. Tada susrecemo aforizme koji kazu: ovdje je to tako, tamo je sasvim drugacije.

Kako bi nasa predodzba bila sa razlicitih strana obuhvacena: mozemo analogijom prenijeti dogadaje iz svijeta boja i svjetla u svijet buke i zvuka i tako uputiti jedan svijet na drugi. Ipak razlika izmedu ovih dvaju svjetova ostaje nikada nedokinuta. Ako se u covjeku treba razrijesiti njegovo prikriveno, njegovo istinsko, tj. treba biti prepoznato, tada odgovarajuca struja snage istinskom bicu ovog covjeka tece i biva primljena. To je bitan preduvjet razrjesenja. Nedostatno je da se utjecaj od covjeka covjeku vrsi na razini ovozemaljskih osjecaja, misli, volje i vjere. Nego mora teci struja visih snaga reprezentiranih od Isusa Krista.

Evandelje po Filipu zapocinje ovom izjavom i biva ogrnuto razlicitim slikama. Prva se odnosi na odnos pradavnih i obracenih Zidova. Uvijek je u zidovstvu bio problem da li i kako bi trebalo pridobiti od nezidova nove zidovske drugove. Ocito je postojalo uvjerenje da samo jedan Zidov u kojemu pulsira krv Abrahama moze neposredno biti u savezu s Bogom i neposredno zivjeti u svezi s Bogom. Samo takav jedan Zidov je posjedovao sposobnost, karizmu, napraviti zidovskog druga koji bi bio spreman da se dri zakona i koji ce iznutra biti dovoljno snazan da moze prkositi svim progonima koji ga ocekuju. Zidovski drug nije imao neposredan odnos s Bogom i time nije imao niti snagu da bi mogao napraviti jednog zidovskog druga sa unutarnjom cvrstocom.

Izrazava se kao samo po sebi razumljivo da Zidov koji stvara, stvara neposredno jednog novog Zidova, jer je u sjemenu iz kojeg je stvoren novi Zidov prisutna krv Oca. A kroz ovu krv novorodence posjeduje neposredan odnos prema Bogu.

Odnos Zidova prema Zidovu, odnos Zidova prema zidovskom drugu je isti kao i odnos medu krscanima.

Istinski Krist, to znaci istinski covjek, koji je pomazan snagom neprolaznog

 

svijeta, moze stvoriti istinskog covjeka ako je u tom covjeku vec klica, sjeme

ove snage, prisutna. Istinski Krist zivi iz snage istine, neposredno iz struje krvi Krista. On moze stvoriti novoga Krista ako sretne takvog covjeka koji u sebi ima prisutno zariste ove struje snaga. Ova se sposobnost tada moze razviti u snazi istine za istinskog covjeka.

Ako je ova sposobnost u covjeku neosjetljiva za zracenje krvi Krista, takav covjek ne moze postati istinski Krist, niti zivjeti iz snage Krista. No jedan istinski Krist povezan sa krvi Krista moze u drugom podobnom covjeku napraviti Krista isto kao sto Zidov moze napraviti zidovskog druga. To znaci da covjek najmanje sto moze napraviti je usmjeriti svoja promjenjiva svojstva: misli, osjecaje, impulse volje, kao kod zeljeza ka Kristovom magnetskom polju i time ce biti uzdignut iznad utjecaja prolaznog svijeta. On tada zivi u podrucju utjecaja Krista bez da se privremeno razvije u istinskog covjeka ili cak bez da stvara druge Krscane i ne moze ih napraviti. No ovo je stanje povoljan preduvjet kako bi se jednoga dana u njemu mogla aktivirati sposobnost istinskog covjeka.

Ovo stanje bi se dalo usporediti sa umjetnickim darom. Umjetnikom moze postati samo onaj koji u sebi posjeduje odgovarajuci talent. Takav oze druge ljude potaci k umjetnosti, a stvoriti umjetnikom moze samo onog u kojemu jedan takav talent postoji. i ceka razvoj. Sve druge njegova djela mogu radovati, mogu usmjeriti svoje misli i osjecaje na njih. Ali ako nisu i sami umjetnici, ne mogu stvarati i isto tako ne mogu tako dobro kao sam umjetnik biti odusevljeni za njegova djela. Ali se mozda ipak postepeno razvije u njima umjetnicki talent ako se bave njegovom umjetnoscu.

Postoje dakle dva tipa ljudi: prvi, koji je iz istine, odabrani, koji je sposoban primiti 11zivot11, 11bozju dobrotu11 i drugi koji nije sposoban primiti, niti naslijediti 11dobro od gospodina11. Prvi tip moze se spasiti i biti razrijesen primanjem i asimiliranjem struje Krista. Drugi se tip moze samo 11otkupiti11 moze se osloboditi zapletenosti u svijetu novim uvjerenjem.

Tko na struju snage Oca reagira nasljeduje zivot, biva uzet u svijet neprolaznosti i uzdignut nad svijetom od kojeg jos dodatno nasljeduje prolazno.

Svaki je covjek pri tome potencijalni odabrani, jer je klica istinskog bica sadrzana u njegovom prolaznom obliku. No stvarno je odabran samo onaj u kojemu je ova klica uzela za klijanje, koja se razvila do tog stupnja na kojem je covjek postao djelotvorno svjestan. Stoga u praksi postoje odabrani i oni koji to nisu.

Upravo prije navedena izreka o Zidovima i zidovskim drugovima ne stoji slucajno na pocetku Evandelja po Filipu, ona se odnosi na ondasnje Zidove koji

 

su bili postali Krscani. Tamo gdje je prije bila odlucujuca krv Abrahama i

odnos spram Boga bio odreden zakonom majke, sada se bioloske veze nadomjestaju duhovnim: krv Krista, snaga duha cini covjeka istinskim i vraca ga Ocu, duhu.

Stanja ovih dvaju tipova ljudi biti ce predstavljene kasnije kroz jelo: Krist donosi vlastitu hranu, dok su moci i snage prolaznog svijeta vodici u smrt. Kroz usporedbu stvaranja djece i stvaranja djela, djeca ce biti rodena iz bica: mira: covjeka te ce tako istinski covjek biti roden krvlju Kristovom,: a djela koja ce covjek svojom sposobnoscu i naporom napraviti, ostvariti i tako bi svako prenosenje vanjskih sposobnosti ili prijenos znanja bio samo stvaranje djela koji bi ostao u podrucju prolaznog svijeta.

Isto tako dva bica covjek a mogu se predstaviti staklenim i glinenim posudem, u prakticnom zivotu dva tipa covjeka: istinsko je bice nastalo iz bozjega daha. Ako se njegovo tijelo razbije, svjetlosna haljina, novo tijelo moze se izgraditi iz neprolaznog daha. Prolazno bice covjeka ima jedno tijelo koje je izgradeno iz smrtnog materijala. ako to tijelo umre, nece vise moci biti probudeno u zivot. Ono je smrtno i pri smrti se raspada u svoje smrtne elemente.

U Evandelju se na vise mjesta govori o odnosu odabranih i onih koji to nisu. Snagom odabranih zive i oni koji to nisu, zive u njihovoj sjeni i njihovom Redu, te mogu voditi plodan zivot. Ali ako se udalje iz podrucja utjecaja odabranih, padaju natrag u zivot medusobne rastrganosti. Tako je isto i sa imenom, koje je Otac dao Sinu, to jest novoj svijesti, koja prepoznaje Oca. Tko ovu novu svijest posjeduje, ne izgovara ju, on to cak niti ne moze izgovoriti kroz pojmove prolaznog svijeta. Tko ju ne posjeduje ne moze znati o cemu je rijec. Usprkos tomu,  ova nova svijest: ime: pokusava kroz priblizavanje covjeku vezanom na svijet prividnosti, pojmovima o ovoj novoj svijesti, kako bi se omogucilo prvo priblizavanje, a time mozda i stvaranje.

No upravo ovakav nacin rada pridonosi zbrci.

Tako mogu nastati ideoloski i dogmatski sistemi. Gradevina oznaka i pojmova ce se trebati odnositi kao simboli bozjeg svijeta., a odnositi ce se na zemaljski svijet i time prouzrokovati strasno razocaranje. Upravo rijeci kao sto su Otac, Sin i sl., koje oznacavaju prvobitno duhovni princip snaga, koje ce se moci dozivjeti samo od iznutra odgovarajuce svijesti, odnositi ce se na svijet predodzbi i tako konkretizirati. Tako ce ljudi biti zadrzani ovim sistemima pojmova u podrucju prolaznog svijeta prividnosti, nadvladani sa mocima  u njima, a svijet duha ce im biti zatvoren. Svu svoju energiju ljudi zrtvuju ovim ideologijama i sistemima, dok njihovo istinsko bice zakrzlja u meduvremenu. Samo ako se slobodan od predstava opet neposredno otvori Bogu, moci ce ono u njemu sto je zakrzljalo probuditi u vjecni zivot.

 

Ovaj tekst pokusava takve pogresne predstave otkloniti. Prva pretpostavka je Marija, zemaljska majka Isusa koja je zatrudnjela po Duhu svetomu, tako da Isus nije imao zemaljskoga Oca. Ovakvo tumacenje proizlazi iz pretpostavke da se pojmovi kojima se tumace duhovna stanja primijene na zemaljske prilike. duhovno gledano, Marija je djevicanska dusa koja se oslobada svakog utjecaja jedne drazi prolaznog svijeta i cijela se obraca Duhu, istini. Iz ove predaje ce se moci roditi Sin, nova svijest koja prepoznaje oca i s njim je sjedinjena.

Potrebno je objasniti i Isusa Krista. Isus je doduse jedinstvena individua. Ali se naviklo Krista povezivati jedino i iskljucivo sa ovim entitetom, kao da Krist samo kroz tu individuu moze postojati. Krist je pak opcenita obuhvacajuca duhovna snaga, visoki princip, koji u sebi sadrzi sve. Ova opcenita snaga moze se takoder povezati sa drugim individuama i biti pojavan, tako da ce individua postati Krist: 11pomazani11 koji sam moze dati pomazanje dalje. To se uvijek opet moze dogoditi u svim vremenima i kod svih naroda, i nije ograniceno na jednu individuu-Isusa- iako, kako su nosioci Kristove snage individue, svaki ima drugaciji zadatak i svoju osobitu kvalitetu.

Konkretizacija takvih pojmova, kao sto su tijelo i krv Kristova dovela je do pogresnog shvacanja uskrsnuca i djelovanja Isusa. Pogresno je shvaceno da nase prolazno tijelo moze uskrsnuti. Ali uskrsnuti moze samo istinsko bice covjeka i to u novom tijelu duhovne supstance: misli, osjecaja i zivota koji su rodeni iz spoznaje i istine, a Kristova hrana, psenica, je upravo snaga istine, snaga duha, koja ce biti proslijedena kroz Isusa Krista ili od nekog drugog covjeka u kojemu Krist zivi opet.

Jer je Isus prototip jednog covjeka koji posjeduje dvostruko bice svjesno: jednom visom svijescu sjedinjen je sa Kristom i sa ocem: sa nizom svijescu njegovo je Ja u prolaznom svijetu. Ovim nacinom on moze prozivjeti i omoguciti proces razrjesenja. Snagom i svijescu Krista razrjesava sve veze zemaljskoga svijeta u sebi, svu ogranicenu svijest i prolazno Ja. Time sto ljudima koji su osjetljivi na njegove vise snage podjeli te snage i omoguci im da sami izvrse proces razrjesenja. Snagom rijeci stvara u za to pripremljenim ljudima embrio savrsenog istinskog covjeka. A covjek koji je rijecju zatrudnio

- jedna Marija, rada tada savrsenog covjeka.

Jer tko je zapravo jedna takva Marija i sto je Duh Sveti od kojega ce ona zatrudnjeti? Evandelje po Filipu ovome posvecuje vise prostora. Sveti Duh je majka, istina, uvijek postojeci zakon, uvijek postojece polje snaga, moglo bi se tako reci, da mu se moraju podrediti svi razvoji u svemiru i covjecanstvu. (Otac je stvaralacka spoznaja, nevidljiva vatra, koje oblikuje i aktivira ovo polje).  Ova  istina  ima  dva  oblika  postojanja:  jedan  u  neprolaznom,  nasoj

 

svijesti prikrivenom svijetu i drugi u prolaznom svijetu, gdje ona npr. poput

prirodne snage brine da snage ovog prolaznog svijeta kao ljudi ostanu u okvirima. Ako oni ipak prijedu granice, biti ce korigirani reakcijom okoline, u ljudskom zivotu poznatoj 11sudbini11. Tako ce i moci zla, divlje zivotinje opisane slikovito u Evandelju, koristiti cjelokupnom razvoju, iako same misle da samo sebi sluze.

U jednoj Mariji, ljudskoj dusi otvorenoj za duha, Duh sveti poprima oblik mudrosti, Sofije. Ona je isto dvostruka u neprolaznom svijetu je snaga koja u dusi prepoznaje neprolazne zakone, u prolaznome svijetu je snaga koja ove zakone ovog prolaznog svijeta razabire: npr. zakon prolaznosti, smrti. Svaka 11zrtva11 svako djelo jednog covjeka za svijet i covjecanstvo mora biti ovom mudroscu ispunjeno, jer drugacije djelo nije plodno. Razum prolaznog svijeta tezi proizvesti djela uspjeha i srece koja su prolazna, ova Sofija nema s njima nista zajednicko. Neplodna je jer rada takvu prolaznu djecu.

Isus je bio primjer covjeka koji je svoja djela soli solju mudrosti i tako ih oplodio za razvoj covjecanstva i prirode kako bi se razvijali u smjeru istinskog odredista. Mudrost 11Marija11 bijase njegova majka: zato sto njegova dusa bijase proizisla iz ove mudrosti, ona bijase i njegova sestra 11jer sve duse koje su slicne proistjecu od iste majke11 a bijase i njegova druzica: jer njegov duh, njegova sposobnost spoznaje bijase uvijek povezana s njegovom dusom. Isus koji je bio savrseni covjek upotrijebio je sve snage svijeta kao pitome zivotinje i proizveo u mudrosti plodna djela. Njegovim se djelima hrane svi ljudi: i dobri, i zli i oni koji jos ne zive iz oslobadajucih snaga.

 

Sada su u nasem tekstu postavljeni temelji za dalje izlaganje. Ustanovljena je dvojna stvarnost: gornja i neprolazna i druga donja, ona prolaznog svijeta gdje je covjek zapleten u donji svijet prividnosti, a po svom istinskom bicu pripada gornjem svijetu. Njegovo je istinsko bice postalo latentno i svojom vlastitom snagom nece moci vise ozivjeti Stoga je potreban dotok i primanje novih snaga iz neprolaznog svijeta, iz Kristove rijeci. Utvrdene su i zakonitosti ovih djelovanja snaga.

Evandelje po Filipu opisuje sada tocnije tijek podjele gornjeg i donjeg svijeta, da bi se paralelno skicirao veliki proces pobjede ove podjele, djelovanjem razlicitih aspekata visih snaga, od krstenja do svetog vjencanja- svadbene odaje. Pri tome se ne ide jednostrano nego sveobuhvatno kako bi se obuhvatila sva dubina, ovisnost podjele i puta k sjedinjenju u uvijek novim zahvatima. Iznad svega ce se objasniti kako proces od podjele k jedinstvu: krstenje s vodom, krstenje s vatrom odnosno pomazanje i posljednja vecera, kriz, razrjesenje i uskrsnuce, i konacno sveto vjencanje - nisu vanjski misteriji,

 

nego konkretno djelovanje novih snaga u covjek, kroz koje ce njegovo istinsko

bice biti opet postepeno probudeno u samostalan zivot. Kristova snaga se dijeli kao svjetlo u boje i razlicitim valnim duzinama djeluje u covjeku, zavisno od stupnja njegova razvoja na putu k svetom vjencanju. Onaj koji  samo vjeruje u djelovanje ovih snaga, bez da ih stvarno asimilira, nista nece primiti. On je Kristovo ime, bice snaga Krista posudio., primio na dar, i nece biti stvoren kao Krist.

U krstenju vodom snaga Krista djeluje prociscavajuce. Covjek dodirnut ovom vodom otkriva u ovoj snazi, koja ga uzdize iznad njegovog starog bica, kako je on u svom sadasnjem bicu potpuno odijeljen od gornjeg svijeta i nesposoban uci u ovaj gornji svijet, cak i kada bi svoje 11bice gusjenice11 razvio do najviseg savrsenstva. to je snaga pokore.

U krstenju vatrom djeluje snaga Krista kao hrana, zadnja vecera za istinskog covjeka koji sakriven lezi u gusjenici, kao dodatak leptiru. To je ulje pomazanja, snaga novog zivota, u kojem ce se istinski covjek roditi ponovo. Istina se ostvaruje u covjeku.

Time je povezano trece, postepeno propadanje stare svijesti, koja bijase vezana na svijet prividnosti i vezanosti na ovaj svijet: staro bice umire na krizu. U novoj snazi niti ne moze opstati staro bice, zabluda i iluzija ce biti rastocene vatrom istine Kristova snaga djeluje kao goruca vatra.

To znaci cetvrto  razrjesenje iz zapletenosti prolaznog svijeta,  uskrsnuce istinskog covjeka: on postaje sam sebe svjestan, istina u covjeku postaje nepokolebljiva i samostalna, on je postao neovisan od svih utjecaja iz prolaznog svijeta i zivi samo iz novih snaga, koje su sada u njemu cvrsto usidrene. Kristova snaga djeluje kao osnova zivota.

Peto ce se sveto vjencanje slaviti u 11vjencanici11: Istina s prosirila u dusi covjeka, dusa je oslobodena prolaznih prividenja, postala je sama neprolazna, uzdigla se u polje snage, u strukturu istine. Stoga je sada sposobna primiti zarucnika, stvaralacku spoznaju, kojoj sada odgovara. Ona ce se sjediniti sa spoznajom, koju svijet nosi, i prima svjesno punocu punoce, postaje svjesno zariste snaga svijeta. Kristova snaga djeluje kao ispunjenje.

Ono sto je pocelo u brakolomstvu, razdvajanju, biti ce u svetom vjencanju vraceno natrag.

Kako se treba razumjeti ovo brakolomstvo?

Tumacenje Evandelja po Filipu govori: covjek je prvobitno stvoren od Oca, spoznaje i majke, istine: od Oca ima duh, od majke dusu. Dusa je osim toga bila oblikovana iz Djevicanske zemlje, iz 11duha11, koji je proizisao od Oca. U Adamu bijahu dusa i duh sjedinjeni, Adam i Eva, aktivni i pasivni princip, povezani u jednom bicu. Vanjstina i osoba ovoga bica bijase Rijec, koju je ono izgovaralo,

 

njegovim  svjesnim  stvorenjima.  Tako  pradavni  covjek  bijase  slika  bozjeg

trojedinstva: Otac, Sveti Duh i sin, i zivio je u: raju: - jedinstvu s Bogom. Ovo bice bijase duhovno-dusevno, ali je imalo vidljivu osobu, po vrsti ne smrtnoga tijela.

U ovom se bicu nalazila mogucnost udaljavanja od pradavnoga Reda i oblikovanja vlasti, ne u spoznaji Oca pocivajuce spoznaje: ova se mogucnost imenuje kao zmija. Dusa se priklonila ovoj mogucnosti, primala je hranu od zmije, jela je plod sa stabla tvrdoglavosti, te se time odvojila od neprolaznih zakona i stvorila prolazni svijet predstava, u kojemu se kao osobnost ogradila od okoline. Dobro e sto njoj koristi, zlo sto joj steti. Time je sama postala smrtna: njena svijest, oslonjena na prolazne predstave, otisla je sa ovim predstavama. Adam, duh, ju je otrgnuo, dala mu je takoder jesti od ploda, tako da je utonuo u nedjelovanje. Zmijom ce se takoder oznaciti moci koje su pradavnim duhovnim bicima uzele besmrtne duse i na njihovo mjesto postavile smrtni otisak.

Tu lezi razlog podjele: besmrtna dusa se odstranila od besmrtno djelujuce spoznaje i osobne djelatnosti misljenja, koja stvara samo predstave. Time je postala smrtna i ogrnula se jednim materijalnim smrtnim tijelom. Duh  na kojega je bila vezana ostao je kod nje, ali kao pali, oslabljeni andeo. U ovom se stanju nalazi zivi covjek u prolaznom svijetu: on je po tijelu i dusi smrtan. Smrt se ispoljila brakolomstvom duse, koja je napustila duh radi razuma.

Ovo stanje se komplicira jos i time sto se u pradavnim vremenima Jedinstvo duha i duse savrsenog ljudskog bica moglo manifestirati u dva razlicita oblika: jednom dusa bijase zensko, vise okrenuta prema unutra, drugi put bijase musko, okrenuta prema van. Tekst govori o muskim i zenskim dusama Prvobitno bijahu pod pojmom andela misljeni muski i zenski andeli, tako da su muske duse bile sjedinjene sa zenskim andelima, a zenske duse sa muskim andelima, tako da su pradavna bica bila po sebi dvospolna, ali su ipak egzistirala dva razlicita oblika ove dvospolnosti. To se je moglo predociti tako da je nesto u jednom atomu jezgre pozitivno, a elektronska ljuska je negativno nabijena: dok je to u drugom atomu obrnuto.

Takoder je i zmija, necisti duh, tvrdoglavi razum predstavljena bipolarno: ona moze nastupiti u zenskom i muskom obliku. Tako se smrtni ljudi sastoje od 11zenske11 odnosno 11muske11 smrtne duse, ciji izraz je muska odnosno zenska osoba, kakvu poznajemo. duse ce biti vodene necistim duhovima, aktivnim odnosno pasivnim razumom. A u svakome drijema jedan andeo, jedna pasivna ili aktivna cista snaga duha. Svaki smrtni covjek trazi svog partnera u nekom drugom, suprotno napunjenom covjeku i tezi k sjedinjenju s njim. Jer covjek je izgubio svoju spolnu nezavisnost podjelom od andela, istinskog partnera

 

duse. ovaj gubitak spolne nezavisnosti je najjaci izrazaj gubitka jedinstva s

duhom.

Kada bi se dusa otklonila od tvrdoglavog razuma i time od svijeta prolaznih predstava i pojava i opet se okrenula svome andelu, cistome duhu, opet bi postala besmrtna i mogla bi slaviti sveto vjencanje, sjedinjenje sa duhom, i time takoder zadobiti spolnu nezavisnost. Bilo bi ovo nesto sasvim drugo nego sto je sjedinjenje Anime i Animusa kod C. G. Junga. Animus i Anima su kod njega dijelovi duse, koji su vezani na svijet prolaznosti. Njihovo sjedinjenje u jednom covjeku osvjescivanjem svakog prikrivenog djela moze prouzrokovati doduse samostalnost covjeka prema drugome spolu. Ali Evandelje po Filipu misli na dokidanje odijeljenosti spolnih oblika uopce, a to je moguce samo ako se zenska odnosno muska dusa odvoji od svijeta prolaznosti i time postane prijemciva za prikriveni i nedjelotvorno nastali duh,  svetu musku odnosno zensku snagu.

Na ovim osnovama pocivaju opisi slika i usporedbi nasega teksta u odnosu na misterij vjencanja koji je na putu covjeku za razrjesenje iz materije.

Nakon sto se je tema brakolomstva opet nacela, nuznost za covjeka krstenjem razrjesujucom bozjom snagom postala neprolaznom, nakon sto je jos jednom nepremostiva razlika prolaznog i neprolaznog covjeka prikazana razlicitim slikama (nacionalni i socijalni oblik covjeka nasuprot bicu Krista, staklo nasuprot posudama od gline, oni koji vide nasuprot slijepcima) tekst se obraca misteriju vjencanja. Zemaljsko je vjencanje kopija svetoga vjencanja, isto kao sto su smrtne duse kopije besmrtnih. Tako dugo koliko jedna dusa zivi odijeljena od andela, cistoga duha, predana tvrdoglavom razumu, necistom duhu, stalno ce gorjeti od zudnje za drugim partnerom, ali nikada nece biti zadovoljena. Usprkos tomu u prolaznom svijetu postoji brak kao institucija preko koje se jasno dodjeljuju zena muzu - inace bi bilo stanje stalne nezasticenosti i kaosa posljedica. Ovom zastitom koju nudi institucija biti ce usporedeno sjedinjenje duse sa njenim istinskim andelom, sa svetom snagom, zarucnikom odnosno zarucnicom. jer ce time covjek opet biti neovisan, dvospolno bice, a ne necisti duh, i nikakva zmija nece moci njegov duh vise posvojiti.

Moze se svetim vjencanjem, kako to pisac Evandelja po Filipu podrazumijeva, na primjeru objasniti. Svatko poznaje sto znaci stajati pred nerijesenim problemom. Moguce je napornim razmisljanjem traziti rjesenje, od koje metode cemo odustati, ili da se mirno ceka tako da se cijelo bice i njegova dusa usmjeri mirno na problem i istovremeno tezi za rjesenjem. Ovo se stanje cak nece trebati svjesno odrzavati, cak moze duze vrijeme postojati ispod normalnih svakodnevnih poslova, koji traze odredenu paznju.

 

Odjednom iskrsne pomisao, iz dubina ili visina, ne zna se otkuda, spoznaja,

misao koja prodire u stanje cekanja duse i nastaje svjesno u razumu. Spoznaja, misao, proizlazeci iz tamnog nevidljivog podrucja je Otac, stanje cekanja duse majka, a svjesni razum koji ce se moci formulirati kao rijec je sin. Slijed prodora spoznaje u dusu je sveto vjencanje.

Kako se u prolaznom svijetu razuma odvijaju raznovrsne misli, stanja i razumijevanje koji su prolazni, tako se mogu odvijati i u neprolaznom svijetu duha.

Moze se naslutiti takvo stanje duse daleko viseg intenziteta nego sto je opisano stanje cekanja i neprolaznost: snaga istine, prijemcivost za duh, ziva voda. Takoder se moze naslutiti jedna spoznaja koja nije bljedih misli po vrsti nasih misli vec je stvaralacka volja koja poziva stvorenja u zivot, kao individualnog covjeka. Takva je misao neprolazna, djeluje kao zapaljujuca vatra. Iz ovog obojeg nastao razum bilo bi svjetlo, svjetleca svijest.

Covjek je nastupio po zakonu vatre, duha i zakon u kojem zivi, dusa, je voda, snaga. svijest u kojoj se manifestiraju spoznaja i snaga je svjetlo. Covjekovo duhovno bice nastaje i sastoji se od suradnje neprolaznog duha i snage. A sve ovo ne ovisi od opazanja organskih osjetila i aparata razuma vrstom naseg mozga.

11Svetim vjencanjem11 covjek novom svijescu izvrsava svjesno ovaj stvaralacki razvoj, to znaci neprolazne zakone svemira - Otac i neprolazna istina - Majka postaju svojom djelatnoscu osvijesteni u covjeku, u njegovom vlastitom bicu. A on sam ce postati svjestan sebe samoga kao rezultat ove aktivnosti.

Tako se mozda moze razumjeti kako dijete koje nastaje sjedinjenjem muskarca i zene moze sluziti kao preslika sjedinjenja stvaralackog duha i primajuce istine sa rezultatom svjesnog razuma.

Kako smo vezani na vidljivi svijet, njegujemo shvacanje da je tjelesno sjedinjenje daleko stvarnije od koncepcije razumijevanja u kraljevstvu duha. To je stoga sto su nase misli i razumijevanje slabi, prolazne sheme, u usporedbi sa stvaralackim mislima Boga.

Piscu evandelja po Filipu bijase vjerojatno objavljeno sveto vjencanje kao snazno duhovno iskustvo, mnogo stvarnije nego sjedinjenje muskarca i zene. ovo sjedinjenje je mogao oznaciti kao slabi odraz, kopiju svetoga vjencanja.

On cak shvaca tjelesno sjedinjenje kao manifestaciju stvaralackih duhovnih snaga covjeka u jednom podrucju i na nacin koji vama nije primjeren. Stoga se kod sjedinjenja stalno govori o vjencanju 11oskvrnjenju11.

Biblijski nacin govora pokazuje da su pri tjelesnom sjedinjenju, nama nesvjesno, zaista djelotvorne duhovne stvaralacke energije, kao Adam je 11prepoznao11 svoju zenu.

 

Covjek vlastitom snagom ne moze uci u ovaj misterij svetoga  vjencanja, bracne odaje.  potrebno mu  je  dvostruko bice  koje je  svjesno neprolazne prirode i ima udjela u neprolaznom svijetu i tom sposobnoscu izvrsi podjelu covjeka od duha, da bi prozivio sveto vjencanje i omogucio ljudima da ga slijede. Isus je takvo jedno dvostruko bice koji je u snazi Krista roden kao Adam iz duha i djevicanske zemlje i na krizu je svjesno  izvrsio  podjelu covjeka od Boga.

Kod njegovog krstenja na Jordanu vec se objavilo njegovo bice i njegov zadatak, u njemu je Otac ponovo sa Majkom izvrsio sveto vjencanje, iz kojega je proizisao Isus, Sin, rijec. Time je bila polozena klica za uskrsnuce. Ono se je odvilo poslije smrti staroga bica na krizu, ono je postalo vidljivo, svjetlosna haljina, tijelo uskrsnuca, duhovna ljuska svijesti, bijase se potpuno razvila i mogla se je ugledati.

Kao sto je Isus u snazi Krista razapeo staro bice podjele, tako da je istinsko bice opet uskrsnulo, a novo nastala dusa i besmrtni duh se opet mogli ujediniti, tako svaki covjek od tada moze izvesti ovaj proces.

Jos jednom slikovito prikazuje Evandelje po Filipu razvoj 11brakolomstva11 covjeka i njegovo ponovno sjedinjenje s duhom kroz genezu poznatog stabla spoznaje. Pradavno sjedinjena s duhom ljudska se dusa (Eva) odvojila od (Adama) i jela sa stabla spoznaje dobra i zla, koje ce biti imenovano kao stablo (vanjskog) zakona. Jer tko se je tvrdoglavim razumom otrgnuo od identiteta sa unutarnjim stvarima, za toga stvari postaju vanjske predodzbe, kojima se on suprotstavlja. kao ogradeno bice. Time stupa vanjski zakon na snagu, koji poput socijalne i moralne norme predocava covjeku njegovo brakolomstvo i bratoubilacko stanje i kao zakon prirode korigira po njegovom otklanjajucem stanju jedinstva s Bogom, tako sto njegovu svijest i tijelo zivotinje u dano vrijeme razrjesava smrcu. ista snaga s kojom je covjek bio prije jedinstven prilazi mu sada neprijateljski, jer se on postavio nasuprot njoj.

Ako covjek opet jede sa stabla zivota, znaci vrati li se natrag bozjem jedinstvu, dobiva svijest i svjetlosnu haljinu koja je besmrtna. on postaje istinski covjek, prima puninu punoce, siroku svijest o unutarnjem bicu svijeta, 11promatranje11. On se vise ne dozvoljava voditi izvana pri svojim djelatnostima, vec jede, potpuno u skladu sa svojom zeljom, cini ono sto iz njegove nutrine izvire, sto odgovara njegovom istinskom bicu. A kako ovo istinsko bice miruje u Bogu, on cini ono sto Bogu odgovara.

U cemu se sastoji takav odnos? U ljubavi, davanja dalje pomazanja i snaga koje je primio, drugima: pri tome je voden sposobnoscu razlikovanja, kako bi znao tko je za te snage spreman a tko nije. Pri tome stalno izvrsava ne

 

vlastitu, nego volju Oca, u kojemu pociva. Nikoga nece razalostiti jer to cak

niti nije u stanju, kako radi iz Oca, Majke i Sina, koji nikada nikoga nije rastuzio, jer je njegovo bice postalo inteligentna ljubav.

 

Kako ce covjek doci u ovo  stanje, po krstenju vodom, krstenju svjetlom, uskrsnucu i razrjesenju uci u puninu punoce? On pocinje time da 11tijelo11, staro bice i svijest, bivaju raspadani u njemu kroz neposrednu snagu Krista koji unistava zlo. To se ne moze izvesti tako da se njegovo korijenje potisne duboko u tlo ili se kopa iznad tla. niti ce zlo biti nedjelatno time sto ce se potlaciti, niti time da se silom odstrani. Covjek mora izdici korijenje zla mnogo vise na svjetlo nove svijesti, spoznaje: unutra ce ono postepeno odumrijeti.

Svjetlo, snaga nove svijesti je prisutna: zavjesa koja je visjela pred svetistem bozje punine, rastrgana je djelom Isusa, odozgo na dolje, tako da i ljudi koji su sasvim u prolaznom svijetu mogu postati sudionici punine, ako samo svoje zakrzljalo bice otvore snazi svjetla, koje prodire kroz zavjese, kroz  veo iluzija. Vrijeme za to je zapocelo. Od pojave Isusa zlo sve vise i vise dolazi do izrazaja i mora se razrijesiti u svjetlu i snazi jedne nove svijesti ljudi. Paralelno s time nastaje kraljevstvo duha, Krista, sve se vise objavljuje ono sto je u vidljivom svijetu bilo prikriveno, jer ga se u osobnosti nije kao Kristu odgovarajuca svijest ljudi prepoznalo. staro covjekovo bice pri ovome procesu mora i moze suradivati: kopija ima funkciju ponovnog rodenja. Ovo se jedinstvenim aforizmom vrlo lijepo izrazava, apostol Filip koncentrirano jos jednu izjavu daje u ovom Evandelju. Apostol Filip je rekao: 11Josip, tesar, posadio je vrt, jer mu je trebalo drvo za njegov zanat. Tesao je drva iz stabala koja je posadio. A njegovo je sjeme visilo (na krizu), koje je posadio. Njegovo sjeme bijase Isus, a posadio je kriz.11

Tko bi drugo mogao biti tesar Josip nego zemaljski covjek, koji neprestano stvara i radi. Izvrsava djela, 11sadi vrt11 jer treba drvo za svoj zanat: cilj mu je stvarati kulturne vrijednosti, samoga sebe dalje razvijati, razvijati i drustvo i prirodu. Utoliko je on zemaljski covjek koji samo stvara a ne ostvaruje, koji stvara prolazno a ne vjecno. On je svakako takoder tjelesni otac covjecjeg sina, u njemu je sakriveno sjeme Isusa, koji je istovremeno i Bozji sin, dakle ima isto i duhovnog oca: u njemu je sakriven istinski covjek. A njega moze ostvariti, ostvari li ga to vise nije prolazno djelo, vec neprolazni proizvod.

Najprije se tesar Josip bavi sasvim svojom zemaljskom aktivnoscu. No odjednom spozna, jer je tim aktivnostima dosegao granice, granice njegove osobne sposobnosti djelovanja i snage: sam on je prolazan, njegova su djela prolazna. Ovom spoznajom opaza istinsko bice u sebi: budi se sjeme. Istovremeno postaje ovom spoznajom sve do sad ucinjeno jednim krizem,

 

jedan kriz naime, koji stoji u suprotnosti sa potrebama istinskog zivota, koje

su se probudile u svijesti. time je sjeme, nova svijest, Isus, pricvrscen na kriz stare stvarnosti. A sada se smrtno na Isusu oslobada, ono sto je ljudsko i zemaljsko u njegovu novu svijest, zemaljsko umire na krizu iskustva koje se ne moze saciniti iz prolaznog i neprolaznog. istovremeno je nova svijest postala slobodna, ovom svjesnom smrcu svojih okova, staroga ruha, moze se rasiriti i zrtvovati. ono sto je na Isusu bozje, njegove snage Krista, sire se smrcu zemaljskog Isusa na krizu, snage pomazanja za covjecanstvo se oslobadaju.

Dakle, neophodan je rad zemaljskog covjeka, tesara Josipa, jer on samo kroz ovaj rad dolazi do granica i u ovom se iskustvu budi nova svijest, kojoj ce djela tesara postati kriz. Najprije ce se napraviti stablo spoznaje dobra i zla, svijet prolaznih predstava i pojava. Nakon toga ce ovo stablo postati kriz i time stablo zive spoznaje, stablo zivota, maslinovo stablo, iz kojega nastaje ulje pomazanja. Jer kroz propast prolaznosti i zla oslobodit ce se spoznaja Oca, dolaze snage zivota. Istinski covjek, obnovljena dusa, Isus, ustaje i slavi sveto vjencanje u duhu: on ulazi u puninu punoce.