EVANĐELJE  ISTINE

 

O EVANĐELJU ISTINE

 

 

Tema evandelja istine biti ce jasno opisana u prologu. Veselo poslanstvo istine prodire u tuzno stanje covjeka, odijeljenog od 11Oca istine11, jedno stanje gubitka spoznaje koje uzrokuje kaoticno vanjsko i unutarnje stanje covjecanstva i prolaznost svijeta prividnosti. Ovo evandelje osobito vrijedi za one koji u ovom opisu ponovo prepoznaju osobno stanje. Onda je, kako kaze evandelje, moguce spasenje iz ovog svijeta neznanja. naime spoznajom, odstranjivanjem zablude. Ova je spoznaja moguca opet samo 11snagom rijeci11, koja dolazi od Oca k ljudima. Time je evandelje istine objavljenje nade za sve one koji se nalaze u stanju gubitka spoznaje. Biti ce im dano da se mogu osloboditi iz ovakvoga stanja.

Kako je moguce oslobodenje spoznajom? Ovo je temeljno pitanje evandelja predoceno uvijek novim prikazima i odlomcima. Uvijek iznova ce se upozoravati na napetost koja postoji izmedu svemira odijeljenog od Boga i samoga Boga - svemir, ukljucujuci covjeka, zivi u jednom nedostatku, nedostatku Boga, Bozje spoznaje, te zato tezi k Bogu kao vakuumu, koji bi se zelio napuniti. Jer, Bog je punoca, punina koja moze napuniti prazninu. Bog dolazi u susret svemiru sa svojim sinom, snagom njegove rijeci.

On ispunjava nedostatak kako bi covjek i svemir mogli opet biti sjedinjeni sa Bogom, kroz spoznaju Oca.

Proucimo pomnije, sto tocno znaci, misljeno kroz ovaj tekst, moci sprovesti oslobodenje spoznajom.

Kako je ono moguce?

Svakako je nemoguce oslobodenje razumom intelektualne vrste, predodzbama velicine i moci, milosrdem Oca, te drugim sposobnostima. Takva vrsta spoznaje ne bi covjeka temeljno promijenila i uzdigla ga u podrucje neprolaznog zivota, vec bi samo povecala arsenal predstava, usprkos tome sto bi mu mozda mogla pokloniti s time u svezi osjecaje utjehe i bolje upravljanje zivotom, ali time i prolazni zivot.

Kako bi korak po korak mogli objasniti o kojoj se vrsti spoznaje, koja je oslobadajuca, radi, uzeti cemo nekoliko primjera. Imamo npr. osjecaj da nesto jako vazno trebamo naciniti, ali smo zaboravili sto je to.

Obuzima nas velika nelagodnost, slutimo da nesto propustamo, da nesto vazno ostaje po strani. Tada nam odjednom opet sine zadatak. Sigurnost, olaksanje,

 

jasnoca su opet u nama.

Ili, potiskujemo iz svijesti jedan dio vlastita bica, npr. jednu zelju koja se ne izvrsava. Ovaj dio vlastita bica je otcjepljen od svjesnog zivota. To osjecamo kao nedefiniranu napetost, obuhvaca nas trajna tuga radi gubitka neceg sto posjedujemo, imamo osjecaj da jedan nas dio lezi iza nas u tami dok zivot vodimo u svijetloj svijesti.

Kakvo je olaksanje kada ovaj potisnuti dio bica ude u svjesni zivot, na svjetlo dana, i kada se moze integrirati! Mi smo opet primili dio unutarnjeg zivota u nas Ja, od kojeg smo bili odijeljeni.

Kada se jedan covjek zaboravi predati, on ostaje neprijazan, agresivan i ponosan. Biti ce tada otopljen od onog drugog koji za to ima snage. Dosadasnja slabasna svojstva se polako razvijaju, grcevitost i strah se razrjesavaju. On se prepoznaje kao sasvim drugaciji nego je bio prije.

Spoznaje ove vrste nisu samo predstave, vec dolaze zadaci, snage i sposobnosti u svijest, koje su prije bile zaboravljene ili potisnute, dijelovi i funkcije vlastita bica. Takve su spoznaje razrjesavajuce i olaksavajuce, nadomjestaju tamu svjetlom, slabost snagom, nedjelovanje djelovanjem, 11smrt11 zivotom.

Uzeli smo primjere iz nase egzistencije izmedu rodenja i smrti. Evandelje istine govori o jednom sasvim drugacijem podrucju, na koje se takove spoznaje odnose. Ono govori o tomu da se covjek jos prije rodenja nalazi u stanju potisnutoga istinskoga bica, zaboravu njegovog stvarnog zadatka i u krutosti svog ponosa. U ovom smislu nije bitno (na njegovu srecu ili nesrecu u ovome zivotu) da li je za vrijeme zivota izmedu rodenja i smrti zgrcen ili ne, slobodan ili ne, predan ili ne.

On principijelno zivi oblik egzistencije koja je odijeljena od drugih, jer na taj nacin njegovo Ja funkcionira, i odvojen je od svog istinskog, besmrtnog Ja, koje je sjedinjeno sa Ocem. Ona je uzrok smrti koja je lomljenje krutog oblika koji je covjek sagradio iz tvrde jezgre svoga ponosa.

Covjek se nalazi u fazi razvoja gusjenice, dok bi u njemu svjetlu tezeci aspekt, leptir, bio stanovnik zraka.

Kada se njegovo istinsko bice manifestira, to znaci slijedece. jedinstvo sa Ocem, sa stvaralackim zakonima koji upravljaju sa svime, biti ce mu razjasnjeni. biti ce svjestan da svoje stvarne sposobnosti prilagodi okvirima ovih zakona, biti ce stimuliran, te ce on opet shvatiti da je njegov stvarni zadatak ostvariti ove zakone. stanje takvoga covjeka ce se potpuno izmijeniti, kako on zivi svjesno u skladu sa vjecnim Ocem, spoznaje ga, spoznaja Oca je u njemu, spoznaja da je neprolazan, a smrt ce imati jos samo moc nad njegovim starim oblikom, ne vise nad novom jezgrom. Time bi on bio spasen i osloboden,

 

slobodan od prolaznog oblika egzistencije, s one strane radanja i smrti, smrti i

rodenja.

Spoznaja je dakle u smislu evandelja istine, osvjescivanje odredene predodredbe covjeka, koju je on zaboravio. ponovno svjesno djelovanje stvarnih snaga covjeka, koje su bile slomljene, razrjesenjem neistinitog Ja i radanjem istinskog Ja, postankom svijesti.

Covjekovo istinsko Ja pripada svojim snagama i sposobnostima jednoj potpuno drugacijoj dimenziji nego prolazni svijet, ono je sjedinjeno sa Ocem, ono je stvaralacka spoznaja i snaga.

Covjek ipak ovu spoznaje ne moze dobiti samo vlastitim naporom. On je potpuno zapleten u zabludu prolaznog svijeta. On ovu mogucnost spoznaje u sebi ima, ali nema snagu za njenu realizaciju. Potreban mu je dotok topline i svjetla iz dimenzije Oca. To je rijec, Isus, Bozje milosrde, milost, koja mu se moze dati preko onih ljudi koji su se opet sjedinili sa Ocem.

Pisac evandelja istine je morao biti jedan takav covjek, koji je sjedinjen sa spoznajom, koji je mogao snagu spoznaje prenijeti drugima preko rijeci, onima koji su za to bili otvoreni, cime je on opet bio sjedinjen s rijecju, Sinom.

U prvom od valova prenosenja snage opisuje kako se je svemir odvojio gubitkom spoznaje jedinstva sa Ocem, kako su ljudi u svojoj zabludi prizvali stvaranje oblika zivota iz materije, koji su bili prolazni kao npr. svoje vlastito tijelo. Usprkos tome ova su stvorenja zadobila odraz pradavne istine kroz zavodnicku ljepotu prolaznog svijeta. Kako zabluda nema duboko korijenje, ona nije niti usidrena u vjecnom porijeklu, te su njena djela nistavna.

Pisac usporeduje Isusa, covjeka koji zivi iz spoznaje i sastavlja ju u rijeci, donosioca prosvjetljenja i onoga koji put istine otvara, sa jedni plodom, jednom hranom iz neprolaznog svijeta Oca.

Plod drva spoznaje dobra i zla, spoznaje po vrsti predstave dijeli i dodjeljuje, donosi smrt sa sobom, dok plod drva zivota spoznaje istine, donosi zivot odnosno spoznaju kao snagu. U ovoj se snazi ponovo pronalaze covjek i Otac, Otac i covjek.

Ovu je snagu Isus proizveo, time sto je visio na drvu 11kriza11, time sto je dobrovoljno prihvatio neistinsko bice koje je u snazi spoznaje umrlo, cime je otvorio put za sve koji ga zele slijediti. Jer, ne zele ga svi slijediti, zabluda, neistinito bice, opire se razrjesenju.

U drugom valu prenosenja snage spoznaje, pisac opisuje napetost izmedu usavrsavanja u Ocu i nedostatka svemira i covjecanstva. Otac ne 11zavidi11 svemiru na savrsenstvu, nego postaje strpljivi ucitelj i otvara u  ljudskim srcima 11zivu knjigu zivota11. opet jednu drugaciju sliku kao snazne smjernice spoznaji, koje imaju stvaralacke misli Oca, koje su stvorile svemir i u ljudima

 

ce se ponovo osvijestiti.

Ljudi svojom vlastitom snagom ne bi mogli uzeti ovu knjigu i citati ju, iako su sami u nju upisani od postanka vremena. po svom su istinskom bicu sami misao Oca. Isus je, kao Sin bozji, uzeo knjigu i objavio ju u srcima ljudi, tako da im je osvijesteno njihovo istinsko bice i time, spoznaja Oca.

Sada se moze odloziti smrtno tijelo koje je rezultat neznanja, kao ruho i obuci nova haljinu neprolaznog razuma.

Pisac po treci put opisuje odnos Oca i covjecanstva. Ovaj puta Otac zove ljude po 11imenu11. U njihovim je srcima prisutna klica istinskog bica. No neki su jos previse zapleteni u zabludu i nemaju stoga ime, to znaci da nemaju djelotvornu naklonost, koja bi mogla odgovoriti pozivu iz neprolaznosti. Samo onaj koji je iz istine, cuje glas istine. On prima snagu rijeci, svoje istinsko bice razvija u ovoj snazi i 11dovodi svoje prilike u red11. rjesava se zablude i njenih rezultata. I tada ce se opet sjediniti s Ocem, biti ce mu dano ime Jednoga.

Slijedi iscrpno objasnjenje, cak trostruko, procesa odijeljenosti ljudi od Oca. Ljudi su prvobitno bili sjedinjeni s Ocem, jos neodijeljeni od njega, ali kako nisu bili svjesni svoga Ja, niti Oca, tko nisu mogli djelovati svjesno po zakonima Oca. Zadatak je ljudima bio da proizidu iz Oca da bi od njega dobili svijest i svijest samoga sebe i tako djelovalo svjesno po njegovim zakonima.

Ovaj razvoj je  bio moguc  bez opasnosti da se  ikada padne  u zabludu i neznanje i da se ne izgubi veza s Ocem i njegovim zakonima. Covjek je korak po korak trebao bivati samostalniji, korak po korak shvacati nove bozje sposobnosti i ostvarivati ih. Jer onoliko koliko bi covjek korak po korak bio uvoden u samostalnost, zadobivao bi bozje sposobnosti snage svemira koje bi oblikovale njegovu okolinu i na ovaj nacin ga pratile. Evandelje istine ih oznacava kao slova istine, koja bi covjek na svom putu samostalnosti trebao prepoznavati kao bozji zakon. Bio bi stalno pracen snagom bozje rijeci.

U jednom dijelu naseg teksta biti ce govora o prastaroj tradiciji deset Sephirota, deset bozjih odraza, kako ce kasnije biti iznijeto u Kabali. Snaga spoznaje tj. rijec, vezana je uz i nosena od deset velikih bozjih sposobnosti, koje se izlijevaju od Boga paralelno sa postankom samostalnosti covjeka i objavljuju se covjeku: stvaralacka mudrost, oblikujuca nauka, svjesnonastajuci razum, volja, radost, slava, slika, mir, ljubav i vjernost.

Kada je covjek postao samostalan izgubio je vezu sa Bogom i njegovim sposobnostima. Tako je izgubio uvid, spoznaju, da sve proistjece iz bozjeg jedinstva. Ova iz jedinstva ovisna svojstva Oca, postadose mu mnostvo prividenja, od kojih je napravio prikaze. Izgubio je bozju spoznaju, bio je bez orijentacije i u svijet prividnosti donio je kaos, nejednakost, zavist i svadu.

 

Potom se je na planu pojavio Isus, covjek, koji nikada nije izgubio bozje

sinovstvo i  stoga je bio sposoban nauciti ponovo ljude citati  bozja  slova, razrijesiti ih svih prividnosti i predodzbi i ponovo iz mnostva uvesti u jedinstvo. Svatko tko dozvoli da u njemu vatra spoznaje razara vezu s materijom, pronalazi opet jedinstvo s Ocem, spoznaje sebe samog i spoznaje sposobnosti Oca, koje je on kao slova zapisao u svemiru.

Covjek je procesno postao samostalan tako da je Bog covjeku dao oblik i ime, oblik i vlastito bice, samosvijest. Prije je covjek bio u Ocu, nije nista spoznao i nije mogao samostalno djelovati. Osamostaljivanje covjeka oblikom i imenom nije neminovno moralo znaciti gubitak veze s Ocem.

Naprotiv, oblik i ime su se uvijek mogli razvijati u rastucoj spoznaji Oca. Ipak je u ovom poduhvatu oblikovanja samostalnosti i svijesti slijedio gubitak povezanosti s Ocem i time iskustvo beskorjenitosti. Covjek je osjecao zapletenost u paukovu mrezu od predstava i vidio se nistavnim, jer se odvojio od zivota u spoznaji. Ova se strasna iskustva mogu susresti pri sanjanju, ako se ponovo probudi pravo bice covjeka i spozna jedinstvenost samog sebe sa neprolaznim Ocem.

Po treci puta opisuje evandelje istine odijeljenost covjeka od Boga, opet jednim novi prizorom. covjek je kao fini dah proizisao, kao bozji miris iz Oca. Kako je ovom diobom i daljinom Oca nastala hladnoca, ovaj se bozji miris ukocio, onako kako se voda pretvori u led. Bozji je sin donio topli dah ljubavi iz kraljevstva neprolaznosti, u kojemu se je led otopio. To je pokora, razrjesenje ukocenosti, zrtva ponosa.

I tako ce bozji miris ili spoznaja, koja je istinski covjek, biti opet uzeta u veliki miris, veliku spoznaju koja je Otac. U ovoj spoznaji covjek prima punocu punoce, svijest o bozjem jedinstvu i njegovim sposobnostima, sveprozimajuceg, mocnom prozimanju svega postojeceg, neovisno o prostoru i vremenu.

Snaga rijeci koja je pomast kojom Isus pomazuje, ucvrscuje i zapecacuje ovo stanje.

 

Evandelje istine zavrsava kruzeci zadnjom velikom spiralom temom o padu i razrjesenju covjecanstva, ovaj puta na osnovi razjasnjenja odnosa Oca, Sina i imena Oca i Sina.

Iza ovog razjasnjenja skriva se pitanje koje je vec sva filozofija iznijela pitanje samosvjesnog postajanja Bogom. Od davnina 11Ime11 oznacava formulu jednog bica ili jedne stvari, kroz koje se zrcali bit u kojoj ce bice ili stvar biti svjesno 11imenovani11. Imenom ce, kao jednom formulom, biti izrazena bitna misao IesencaI bica ili stvari. Sin je rijec, najunutarnjije bice Oca, 11srce11

 

Oca, njegovo 11prikriveno11, 11Ime11 Oca. Otac si stvara Sina, Rijec, Ime, Bit si

stvara svijest. Ali oboje su istovremeni, jedno nije stvoreno ranije od drugog. Jedno je drugom ogledalo, a vjecni su oboje. Njihov odnos je takove vrste da Otac 11izgovori ime11 sinu, da bit stvara svijest. Obrnuto je sin ime oca, tj. u njemu se otac imenuje, bit se imenuje kroz sina, koji je svijest, koja postaje same sebe svjesna.

Kako bi se sve sto je Otac, predstavilo i cijenilo, biti ce od Oca kao rijec, svijest, Sin izvedeno na vidjelo. I tako kao sto je sin jedinstvena rijec, tako su i ljudi proizisli 11misljenjem11 kao svjesna bica iz Oca, kao jedinstvene rijeci, kao jedinstvena imena koja su posvijestila jedinstvene misli Oca. Njihova je namjera objaviti kroz spoznaju svjesno nastajanje punoce biti. Covjecanstvo je trebalo provesti samorazvoj bozanske svijesti u sinu, Kristu, jedinstvenoj rijeci, ka jedinstvu sa bozanskom svijescu.

Medutim je covjecanstvo izgubilo ovu odredbu. Ono je razvilo svijest koja ni u kojem slucaju ne odrazava bozju bit, vec odvojenost od bozje biti. Tako povijest covjecanstva ni u kojem slucaju nije povijest bozje samosvijesti, kako misljase Hegel, vec njenog gubitka. Sada mora kao pokretacko sredstvo nastupiti Krist, bozje ime, svijest vjecite biti, jedinstvena rijec, i ispuniti snagom rijeci svijest onih ljudi koji to zele, kako bi stvarno mogli postati ogledala bozanskih bica.

Kada nekom covjeku postane jasna njegova 11osobita granica11, najvisa tocka razvoja u prolaznom svijetu, tada mu moze biti dano da u snazi jedinstvene rijeci, nove svijesti, postane svjestan svog istinskog bica i stvarnog odredista. Tada svoje misli salje k praizvoru i biti ce uzdignut u 11najvise visine k Ocu11. Njegova je svijest ogledalo biti Oca, ispunjava svoj nalog da suraduje na postanku svijesti biti, samosvjesnom postanku Boga.

Takovi ljudi vise nisu u opasnosti da ce opet biti odijeljeni od Boga i da ce se strovaliti u provaliju lazne svijesti. Upoznali su zabludu i njene posljedice i sami su postali istinom.