SVJETLOST U PRVOM SVJETSKOM RATU

 

Među pionire istraživanja učinaka sunčeve svjetlosti ubraja se i dr. Oskar Bernhard (1861.-1939.),            švicarski liječnik koji je otkrio da sunčeva svjetlost pomaže zacjeljivanju rana. Svojim spoznajama našao je žalosnu širu primjenu na ranjenicima tijekom Prvog svjetskog rata, kad je služio u njemačkim vojnim bolnicama. Na zahtjev Odjela za zdravlje 14. njemačkog armijskog korpusa organizirao je solarnu kliniku u Kindersolbadu. Potom su solarne bolnice organizirane i u Durheimu, za ranjene i bolesne vojnike iz cijele njemačke vojske. Tijekom rata učvrstio je svoju reputaciju helioterapeuta jer je od amputacije uspio sačuvati ozbiljno ozlijeđene udove koje

 

bi drugi kirurzi amputirali i nikad nije izgubio pacijenta zbog tetanusa ili gangrene. Auguste Rollier (1874.-1954.) još je jedno veliko ime u povijesti helioterapije. On je sunčevu svjetlost počeo koristiti 1903. godine, godinu dana nakon Bernharda, na svojim pacijentima u klinici u Leysinu, u Švicarskoj. Rollier je bio pionir liječenja tuberkuloze               sunčanjem. Preferirao je sunčanje cijelog tijela, s namjerom da ojača obrambene moći organizma, dok je Bernhard sunčevu svjetlost primjenjivao lokalno.

 

Dinsah P.Ghadiali je razvio sustav Spektro- Chrome, kojim je tijelo direktno tretirao bojama

 

No, ponekad se događalo da nekim pacijentima nije bilo bolje, tj. slabo su napredovali na suncu u Alpama, ali zato im je napredak bio brz kad se sunčanje kombiniralo s kupanjem u moru i obratno. Sir Henry Gauvin (1878.- 1945.) koristio je kupanje u moru u klinici na južnoj obali Engleske i pomogao organiziranju prvog kana- dskog solarija za bolesnike od tuberkuloze na otoku Vancouver u Britanskoj Kolumbiji. Vjerovao je da je tretman suncem, posebno kod tuberkuloze, učinkovitiji kad se uvjeti stalno mijenjaju,  te da je jug Engleske dobar za to zbog promjenjivog vremena i blizine mora. Ustanovio je da, iako pacijenti izlažući  se suncu u unutrašnjosti tijekom ranog ljeta brzo napreduju, u jednom trenutku stignu do točke kada  više  nema progresa. Tada trebaju otići na morsku obalu, u drukčije uvje-

 

1. Potom je dolazilo do vidljivog i značajnog napretka. Sir Henry Gauvin je primijetio da je svaki od njegovih pacijenata drugačije reagirao na terapiju suncem, te da su, čak i individualno, postojale varijacije unutar godišnjih doba, štoviše i unutar dana. No, kasno proljeće i rano ljeto pokazali su se kao vrijeme najvećeg napretka u ozdra- vljivanju. Kao i drugi heliote- rapeuti, i Gouvin je smatrao da jutarnje sunce ima najveću terapeutsku vrijednost.

Tri su glavna uspjeha helioterapije koju su prakticirali Bernhard, Rollier i Gauvin: liječenje i prevencija rahitisa; liječenje izvanplućne tuberkuloze te dezinfekcija i liječenje rana. Sunce je u tome igralo važnu ulogu, ali nije bilo jedini faktor - ostali su čimbenici bili izlaganje čistom zraku, život bez magle, dima, prašine, vjetra i kiše, u kombinaciji s dobrom pre- hranom i dugim razdobljima odmora.

 

Tijekom 1880-tih i 1890-tih otkriveno je da je velik broj bakterija osjetljiv na ultraljubičasto zračenje, pa se taj antibakterijski učinak počeo primjenjivati za dezinfekciju bolnica i operacijskih dvorana, kao i za liječenje rana, opekotina i infekcija respiratornog sustava. A jedno od najvažnijih fototeraputskih otkrića, do kojeg je došlo 1890-tih, jest ono da se rahitis, bolest koju su karakterizirale  deformacije u razvoju kostiju male djece, može liječiti sunčevom svjetlošću. Isprva se nije znalo zašto, ali kasnije je otkriveno da sunce     potiče     stvaranje

 

vitamina D, sastojka koji je neophodan za apsorpciju kalcija i drugih minerala iz prehrane.

 

SPEKTRO-CHROME

 

Temelje današnje znanosti fototerapije udarili su Dinsah R Ghadiali i dr. Harry Riley Spitler, inspirirani radovima svojih prethodnika. Oni su razvili znanost korištenja boja za dobrobit ljudskog tijela. Dinsah je razvio sustav Spektro-Chrome kojim  je tijelo izravno tretirao bojama. Dinsah, koji je rođen u Indiji, 1873. prvi se put susreo s teorijama o bojama svojih prethodnika. 23 godine je istraživao taj sustav liječenja i 1920. utemeljio Institut Spectro-Chrome u kojem je počeo primjenjivati i podučavati druge svojim spoznajama. Godine 1933. izdao je trotomnu enciklo- pediju     «Spectro-Chrome Metry Encyclopedia». Sma- trao je da se znanost o liječenju ne bi trebala temeljiti na principu pogodaka i promašaja već na određenosti i ponovljivosti matematike. Stoga je pažnju usmjerio na temeljne kemijske elemente koji čine sva živa bića.

Poput Babbita, primijetio je da svaki kemijski element u pobuđenom stanju i pod spektroskopom daje drugačije, točno određene pojaseve svjetla, koji se zovu linijama spektralne emisije ili Fraunhoferovim linijama. One su svojevrsni  otisak prsta svakog elementa. Dinsah je otkrio da će element u pobuđenom stanju i izložen bijeloj svjetlosti iz svjetla apsorbirati sve frekvencije koje  je  prethodno  emitirao.

 

Zaključio je da bi onda i ljudsko tijelo, koje se sastoji od tih elemenata i zrači svjetlo putem aure, također apsorbiralo svjetlost. Stoga je proučavao    Fraunhoferov spektar za svaki element u tijelu kako bi odredio boju koja u njemu dominira i potom tu boju povezao s određenom                       fiziološkom funkcijom. Tako bi određena boja mogla pomoći  u aktivaciji određenog elementa u tijelu. Dinsah je razvio matematički precizan set od dvanaest liltara u bojama za sustav liječenja Spectro- Chrome. Tih se  dvanaest liltara pomoću projektora usmjeravalo na željeni dio tijela.

 

SINTONIKA

 

Nekako u isto vrijeme dr. Harry Riley Spitler krenuo je svojim putem. Doktorirao je 1909. i počeo proučavati rad Babbita i drugih, te je počeo istraživati i klinički koristiti terapiju svjetlošću u sanatoriju kojim je upravljao do 1919. Tada je počeo razmišljati da bi sve te tehnike trebalo koristiti kroz oči. Postigao je dosta pozitivnih rezultata pa je odlučio i detaljnije istražiti efekte energije svjetlosti na žive organizme. Tijekom 1923. i 1924. započeo je s velikim nizom eksperimenata sa zečevima. Stavljao ili je da žive pod različitim svjetlosnim uvjetima koje je stvarao pomoću filtara ispred njihovih kaveza. Svi ostali parametri, poput hrane i vode, bili su isti za sve grupe. Unutar 3 do 8 mjeseci pokazali su se zapanjujući rezultati.

Na zečevima su se počele događati svakojake anomalije

 

- počeli su gubiti dlaku (potpuno ili djelomično), po- kazivati simptome trovanja, imali su nenormalnu težinu tijela, probavne probleme, bili su sterilni, došlo je do anomalija u razvoju kostiju i sl. Uzrok tim promjenama bila je neravnoteža u autonomnom živčanom i endokrinom sustavu, pa je Spitler nastavio istraživati na koji način svjetlost utječe na te sustave. Došao je do zaključka da su dijelovi mozga koji kontroliraju te sustave ujedno povezani s očima, i to najkraćim, direktnim i izuze- tno organiziranim živčanim putovima. To znači da se već samom promjenom boje koja ulazi u oči može narušiti ili uspostaviti ravnoteža živčanog sustava. Godine 1927. Spitler je počeo razvijati prvi instrument za  emitiranje svjetla u oči. Na temelju svojih sedmogodišnjih istra- živanja Spitler je postavio temelje znanosti koju je nazvao sintonika (syntonics - od riječi syntony - "dovesti u ravnotežu"). Za razliku od svojih prethodnika, Spitler je primjenjivao liječenje svje- tlošću kroz oči, a sustav je temeljio na premisi da ljudi na različite načine procesiraju i koriste svjetla. Nisu ga toliko zanimale boje koje je koristio, već faktor snage tj. energetski sadržaj frekvencija koje određeni filtar emitira. Tako je razvio 31 kombinaciju filtara, mada je samo 22 stalno koristio. Nakon opsežnih istraživanja i kliničke prakse, koji su potvrdili učinkovitost sintonike kao terapeutskog oruđa, Spitler je 1933. utemeljio Koledž sintonične optometrije, kao istraživački i obrazovni centar za svoj rad. Svoje je teze 1941. godine objavio u knjizi "The Syntonic

 

Principle" Sintonika je defi- nirana kao grana okularne znanosti koja se bavi odabranim količinama vidlji- vog spektra. Tako su istraživanja dr. Harryja Rileya Spitlera znanstveno dokazala đa su oči zaista "prozori duše" Zajedno sa svojim prethodn- icima opet nas je podsjetio na zaboravljenu činjenicu – da smo svi zapravo bića svjetla. Pa, neka bude svjetlost.::

 

NOBELOVCI FOTOTERAPIJE

1890. godine njemački znanstvenik i bakteriolog Robert Koch pokazao je da je sunčeva svjetlost smrtonosna za bakterije- uzročnike tuberkuloze, a 1905. dobio je i Nobelovu nagradu za medicinu. Dvije godine ranije dobio ju je i dr. Niels Finsen, Danac koji je također istraživao djelovanje sunca na liječenje tuberkuloze. On je najslavniji pionir terapije svjetlošću iz posljednjeg desetljeća 19. stoljeća. Primijetio je da su tuberkulozne ozljede kože vrlo česte tijekom duge norveške zime, ali vrlo rijetke tijekom  ljeta. Pretpostavivši da bi nedostatak sunčeva svjetla mogao biti uzrok ranama, 1892. je počeo koristiti ugljično-električne izvore svjetla kako bi liječio kožu ozlijeđenu tuberkulozom i koristio crvenu svjetlost kako  bi  spriječio  stvaranje

 

ožiljaka	od  malih	boginja.
Godinu	dana	kasnije

napisao je knjigu "Fototerapija" u kojoj je opisao   fotokemijske osobine sunca te je utemeljio Institut za lije- čenje   tuberkuloze   svjetlo-

 

šću. Zbog efikasnosti i inovativnosti svoga  rada 1903. je dobio Nobelovu nagradu kao prvi čovjek koji je   ultraljubičastim zračenjem uspješno liječio rane od tuberkuloze kože. Zato ga se danas naziva "ocem fotobiologije" Niels Finsen bio je prvi znanstvenik koji je sunčevu svjetlost koristio kao lijek te znanstveno                           istraživao njegove efekte na ljudsko zdravlje. Napravio je prva istraživanja o utjecaju UV- zraka na žive organizme što mu je omogućilo da liječi dvije do tada neizlječive bolesti: velike boginje i tuberkulozu kože. Njegovu terapiju "crvene sobe" kojom je liječio boginje, prihvatili su liječnici diljem Skandinavije i Europe. Niels Finsen je bio svjestan da je riječ tek o ponovnom otkriću, te da su se slične metode koristile u Japanu i Rumunjskoj, i da su ih opisali čak i neki srednjovjekovni znanstve- nici.

 

 

Uzeto iz: Vizionar, magazin na rubu znanosti, br.3 svibanj 2006.