Nitko ne voli kada muse govori što da napravi

 

Čini se očitim, a ipak: pogledajte koliko se često naši intimni razgovori svode na ukore i upute. Od roditelja neposluš­ ne djece ponekad zatražim da prate koliki se postotak njihovih razgovora s djecom sastoji od kritika ili nared­ bi (naredbe su samo varijacija kritika). Najčešći je rezul­ tat 80 do 90 posto. Ponekad se i razgovori medu rodite­ ljima svode na slične brojke, što uopće nije čudno.

Kako reagiramo kad nam netko kaže što da radimo? Najčešća reakcija je negodovanje koje prerasta u tvrdog­ lavo odbijanje. Bez obzira na to je li odbijanje otvoreno (»Neću to učiniti«) ili pasivno-agresivno (»Zaboravio sam«), svi postaju frustrirani. Mi nismo poslušni. Veći­ nom smo potomci ljudi koji su se upuštali u opasna pu­ tovanja u potrazi za slobodom i samostalnošću; bili su spremni žrtvovati mnogo toga kako bi obranili te ideje.

No, mi ipak pokušavamo jedni drugima reći što tre­ baju raditi. Želja za kontrolom nad drugima i uvjerenje da znamo kako bi stvari trebale biti jače su od zdravog razuma i svijesti o tome kako ljudi reagiraju na naredbe. To osobito vrijedi za roditelje. Čak i u našem društvu koje se puno bavi djecom (neki bi rekli da je opsjednuto njima)  mislimo  da najbolje znamo  »upravljati«  djecom da ispune svoje natprosječne potencijale kao učenici, spor­ taši i ljudi kojima se ispunio američki san.

Često zatražim od ljudi koji su u sukobu s nekim da suspregnu kritičke primjedbe kako bi vidjeli hoće li to pro­ mijeniti ozračje. Nevjerojatno je koliko je taj prijedlog ra­ dikalan mnogim ljudima. Čini mi se da pomišljaju: »Ako se odreknem kritiziranja i upućivanja, nastat će kaos. Nitko neće obaviti kućanske poslove, nagomilat će se prljavo posude, nitko neće očistiti svoju sobu, kuća će se raspasti, djeca neće pisati zadaću, dobivat će slabe ocjene, nakon toga slijedi droga, trudnoća i život ispunjen kri­ minalom. Ne mogu dopustiti da se to dogodi!« Takvo ne­ gativno razmišljanje svodi se na ideju da je bilo kakvo po­ puštanje ili nadzora prvi korak prema neuspjehu, srozava­ nju i propasti civilizacije kakvu danas poznajemo.

Takav, u osnovi pesimističan, stav o ljudskoj prirodi nalazi se u temelju onoga što uglavnom smatramo odgo­ jem djece. Primjerice, »užasna druga godina« je, navodno, vrijeme kada se jaka samousredotočenost djeteta sukob­ ljava s roditeljskom potrebom da kažu »ne«. Čini se da su napadi bijesa do kojih dolazi  u  takvim  situacijama rani pokazatelji neminovnih adolescentskih sukoba koji­ ma tinejdžeri pokušavaju izboriti samostalnost. Roditelji razgovaraju o razvojnim stupnjevima svoje djece i zabri­ nuto odmahuju glavom; njihovo ponašanje nikome ne po­ maže. Kao i većina drugih stvari u životu, očekivanja im se najčešće ostvaruju.

Na sukobe između roditelja i djece može se gledati kao na okršaje u dugotrajnoj borbi za moć utemeljenoj na pogrešnoj pretpostavci da je najvažniji zadatak rodi­ telja neprestanim uputama, pojačanim primjenom pra­ vila i kaznama, oblikovati ponašanje svoje djece. Iako je takav pristup katkad djelotvoran, češće stvara djecu koja se svemu suprotstavljaju, a takva ostaju i kad odrastu.

 

Pasivni otpor posljednje je utočište nemoćnih. Rad­ nici na pomičnoj vrpci ne mogu štrajkati, ali ipak mogu sporije raditi. Djeca, koja se zbog svog malog tijela i ne- doraslosti ne mogu otvoreno suprotstaviti roditeljima, mogu pokazati da su nesretna tako što ne naprave ono što im se kaže. Loše napisane zadaće, neobavljeni kućan­ ski zadaci, krajnja sporost, sklonost ignoriranju uputa - to su uobičajeni primjeri pasivno-agresivnog ponašanja koje izluđuje roditelje. Roditelji na to, najčešće, uporno nastavljaju s prodikama, uputama i kažnjavanjem kako bi »natjerali dijete na poslušnost«.

Često pitam roditelje misle li uistinu da je problem u tome što dijete nešto ne može shvatiti. Vjeruju li da će djetetu pomoći još jedna prodika? Ili se problem krije u tome što je roditeljski odnos s djecom ispunjen trajnim prisilama, kritiziranjem i naredbama?

Prilično se često događa da ljudi zaokupljeni pitanjima kontrole nad djecom imaju slične poteškoće i u odnosima sa supružnikom. Bračno ozračje ispunjeno je prepirkama i borbom za moć, a oba supružnika imaju osjećaj da ih nitko ne sluša. Tražim od pacijenata da zamisle situaciju u kojoj ne bi bilo kritiziranja ni naredbi. Ljudi koji su supružnici­ ma običavali davati popise zadataka teško mogu zamisli­ ti alternative (»On sve zaboravi napraviti!«)

Budući da su ljudi koji osuđuju druge najčešće odrasli okruženi osudama, teško im je zamisliti nekakav drugi način odnošenja prema ljudima s kojima žive. Zatražite li od njih da to ipak pokušaju, očekujete da će promi­ jeniti duboko ukorijenjene i dugotrajne navike. Prijeko je potrebna dobra volja i svjesni napor. U odnosima koji su već dugo ispunjeni negodovanjem i neprijateljskim, obram­ benim stavom teško je  pronaći dobru volju. Uvijek je lakše nastaviti istim putem, na koji smo navikli, čak i ako očito nije funkcionalan.

 

Mnogim je ljudima pomisao da je moguće živjeti bez kritiziranja i naređivanja posve nova. Ako nekoga uspi­ jemo nagovoriti da to ne radi, makar i nakratko, uvijek uslijedi olakšanje. Vjera u disciplinu slična je katoličkoj ideji o prvobitnom grijehu koja smatra da smo svi rođeni s grijehom na duši kojega moramo okajati - uz pomoć roditelja i crkve. Netko nas mora spasiti od naših najos- novnijih nagona. Glavni motiv pokoravanja takvim au­ toritetima je strah: »Cijena grijeha je smrt«. Zato funda- mentalističke vjere imaju najstroži odnos prema odgoju djece. Na kocki nije samo ovozemaljski uspjeh, nego i besmrtna  duša.

Bili mi religiozni ili ne, svi snio više-manje podlegli izmišljotini da su djeca prazna ploča na koju roditelji upi­ suju pravila. Naš je zadatak da ih naučimo svemu što im je potrebno kako bi uspjeli, bez obzira na unutarnje nago­ ne i vanjske utjecaje koji ih pokušavaju uništiti. Mnogi se roditelji pribojavaju da nisu dorasli takvom zadatku, da neće uspjeti i da će im djeca biti izgubljena. Pokušavajući biti što boljim učiteljima, prečesto djeci prenosimo samo vlastitu tjeskobu, nesigurnost i strah od neuspjeha.

Osim što djeci trebaju pružiti sigurnost i ljubav, naj­ važniji je cilj roditeljstva prenijeti im osjećaj da i u nesig­ urnome svijetu mogu biti sretni - pružiti im nadu. To, dakako, možemo učiniti samo primjerom, a ne riječima. Ako im svojim životom možemo pokazati važnost preda­ nosti, odlučnosti i optimizma tada smo obavili svoj posao, a knjigama o odgoju djece možemo podbočiti vrata ili na­ ložiti vatru. Ne možemo očekivati da će dijete koje nep­ restano kritiziramo, maltretiramo i držimo mu predavanja imati pozitivno mišljenje o sebi i o svojoj budućnosti.