Rodio se u selu Smiljanu u Lici u Hrvatskoj 1856. godine, a umro je 1943. godine u New Yorku. Školovao se iz Politehnike u Grazu, emigrira u Ameriku gdje se bavi elekticitetom i elektromagnetizmom i postaje jedan od najvećih svjetskih umova ikada. Pisao je na materinjem hrvatskom jeziku, srpskom, njemackom i engleskom. Njegova urna sa pepelom cuva se danas u Muzeju Nikole Tesle u Beogradu dok su njegovi najvazniji izumi u posjedu Tehnickoga muzeja Nikola Tesla u Zagrebu.

PRIČA O ELEKTRICITETU

Tesla nikada nije mnogo govorio niti pisao o povijesti svoje znanosti iako se može reci da je bio posebno dobro upoznat sa povijescu ove grane fizikalne znanosti. Razlozi za to su bili prakticke prirode usljed dnevnih obaveza oko vlastitih izuma tako da su neka čisto teoretska pitanja sa vremenom ostajala po strani. Tako je i ovo pitanje povijesti elektromagnetizma ostalo po strani za dugo vremena.Tek nakon 1895 godine i njegova rada na strujama visoke frekvencije kao i na svome svjetskom telematickom sistemu Tesla je stekao snagu da progovori i o ovim pitanjima mada se može reci da je on sukcesivno iznosio probleme povijesti elektriciteta ali samo u pojedinacnim slučajevima kao što je na primjer slučaj sa Faradeyem, Herzom, Maxwelom, ali nikada u obliku jednog razmisljanja o razvoju i buducnosti ove fizikalne discipline. 

Sve tamo negdje do 1914 godine ili nešto ranije kao što pokazuje i ovaj slučaj njegovih riječi koje su kratko zapisane i u njegovom radu My Inventions a koje su sukcesivno tiskane u Eletrical Experimenter kroz 1919 godinu. On pise:
"Tko želi pravo shvatiti svu veličinu našeg vremena, mora upoznati povijest nauke o elektricitetu. Tu će naći priču kojoj nema ravne ni među bajkama iz tisuću i jedne noći.Priča počinje mnogo prije nove ere, u doba kad su Tales, Teofrast i Plinije govorili omagičnim svojstvima „elektrona“ (jantara), te dragocijene tvari što je nastala iz suza Helijada, sestara nesretnog mladića Faetona koji je pokušao vladati Febovim kolima i gotovo zapalio čitavu Zemlju. Tu je misterioznu pojavu bujna mašta starih Grka, naravno, pripisala nadzemaljskim uzrocima i jantaru udahnula život i dušu. Da li je to bilo stvarno vjerovanje ili više pjesničko tumačenje – otvoreno je pitanje. No još i danas ima obrazovanih ljudi koji misle da je biser živ i da u dodiru s toplim ljudskim tijelom postaje sve ljepši i sjajniji. Mnogi učenjaci misle da je i kristal živo biće. Takvo se mišljenje još više proširilo otkako je Jagodis Chunder Bose nizom eksperimenata pokazao da i tzv. Neživa materija odgovara na vanjske utjecaje posve slično kao što reagira biljno ili životinjsko tkivo.To praznovjerje starih Grka, znači, ako je uopće i postojalo, ne može se uzeti kao dokaz o neznanju, pa se o njihovom poznavanju elektriciteta samo može nagađati. 

Zanimljivo je da su oni ribe drhtulje upotrebljavali za neku vrstu elektroterapije. Na nekim primjercima staroga novca nalazimo dvostruke zvjezdice, nalik na iskre koje proizvodi galvanska baterija, a i neki drugi podaci, mada vrlo oskudni, govore u prilog tomu da su neki „izabrani“ ljudi dublje poznavali prirodu pojave zapažene kod jantara. 
Tako je npr. Mojsije nesumnjivo mnogo vještije koristio elektricitet nego itko u njegovo vrijeme. Biblija na jednome mjestu s velikom preciznošću potanko opisuje uređaj u kome s elektricitet stvarao trenjem zraka o svileni zaštor i gomilao u kutiji izgrađenoj kao kondenzator. Aronove je sinove vrlo vjerojatno usmrtila struja visokog napona i Vestalska vatra kod Rimljana bila je električne prirode. Inžinjerima toga vremena morao je biti poznat pogon s remenjem i može se pretpotaviti da nisu zapazili veliko razvijanje statičkog elektriciteta. Uz pogodne atmosferske uvjete remen može postati pravi dinamički generator koji može izazvati vrlo zanimljiva djelovanja. 

Palio sam električne žarulje, pokretao motore i izvodio druge manje zanimljive eksperimente – sve pomoću elektriciteta dobivenog remenjem i nagomilaog u limene kutije. Sa sigurnošću se može zaključiti da su starim filozofima bile poznate mnoge stvari o ovoj neshvatljivoj sili i začuđujuće je što su morale proći dvije tisuće godina do pojave prve znanstvene rasprave o elektricitetu i magnetizmu, do čuvenog Gilbertova djela, objavljenog 1600. godine. Tako dugo razdoblje neaktivnosti ipak se može objasniti. 

Nauka je bila povlastica izabranih koji su svako novo saznanje ljubomorno čuvali u svome krugu. Komuniciranje je bilo teško pa je teško dolazilo do suradnje između geografski udaljenih istraživača. Uzrok tome bila je donekle i sklonost ljudi tih vremena da zapostavljaju praktične probleme, dok su se živo borili za apstraktne principe – dogme, predanja i ideale. U Gilbertovo se vrijeme čovjećanstvo još mnogo nije promijenilo, no njegova su jasna učenja snažno djelovala na učene duhove. Ubrzo su se, jedan za drugim, počeli pojavljivati različiti strojevi, pa je rastao i broj eksperimenata i promatranja. 

Praznovjeran strah postupno je ustupio mjesto znanstvenoj pronicljivosti te je svijet s uzbuđenjem 1745. primio vijest da su Kleist i Leyden u jednu kutiju uspijeli uhvatiti neku misterioznu supstancu koja je zatim pokazala svoju razornu snagu, oslobodivši se uz snažan prasak. Tako je nastao kondenzator, možda najveći izum u povijesti razvoja nauke o elektricitetu. 

U narednih četrdeset godina čovječanstvo je učinilo dva velika skoka naprijed: Franklin je pokazao identičnost one blage jantarove duše i stravičnog Jupitereva prstena, a Galvani i Volta su pronašli kemijski izvor struje iz koga se magični fluid mogao dobiti u neograničenim količinama. Zatim je u daljih četrdeset godina postignut još krupniji uspjeh: Oersted je električnom strujom uspio utjecati na magnetsku iglu, Arago je izumio elektromagnet, Seebeck termostup, a Faraday je 1831. sve ove izume okrunio izjavom da je iz magneta dobio elektricitet. Time je zapravo otkrio princip čudesnog stroja – dinama – i otvorio novo poglavlje ne samo znanstvenog istraživanja, nego i praktične primjene elektriciteta. Tada su pronalasci neprocjenjive vrijednosti slijedili vrtoglavom brzinom: Telegraf, telefon, fonograf, žarulja, indukcioni motor, oscilografski transformator, rengenske zrake, radij i radio. Sve je to, uz mnoge druge revolucionarne pronalaske, duboko izmijenilo životne uvijete čovječanstva. Za osamdeset četir i godine ona neshvatljiva supstanca iz živog jantara i magnetskog kamena pretvorena je u divovsku snagu koja sve brže i brže okreće kotače napretka. To je ukratko priča o elektricitetu – od Talesa do danas. Dogodilo se nemoguće. Nadmašeni su i najluđi snovi, a začuđeni svijet pita: ŠTO JE SAD NA REDU?" (Nikola Tesla , Moji pronalasci , Skolska knjiga, Zagreb 1990.).

Međutim, kada se malo bolje pogledaju ovi navodi onda možemo zamijetiti da Tesla nigdje ne spominje jedno jako vazno ime a to je ime Titusa Lucretiusa Carusa. Razlozi zašto Tesla ne spominje Carusa koji je također naše gore list leze vjerojatno u tome što je Carus za dugo vremena bio i ostao filozof Epikurove skole koji je toboze pisao svoje rasprave o prirodnoj filozofiji per intervalla insaniae ( u prekidima ludila) kako je to sluzbena Crkva smatrala stoljećima. Stoga ne treba zamjeriti Tesli što je navode oko Carusa drzao svojim tajnama koje ce biti vjerojatno dostupne sirokoj čitalackoj publici tek kada prestanu znanstvena natezanja i rasprave oko obojice znanstvenika i kada konačno covjecanstvo dobije jasnu sliku o znacenju i dosegu filozofije koja se odnosi na elektricitet. 

Prvo jako je vazno shvatiti da Titus Lucretius Carus potječe po svome porijeklu sa Balkana dakle da je iz Ilirskih provincija kako svjedoce napisi na nadgrobnim spomenicima buduci da takozvani keltski elemenat nikada nije naseljavao Apenine nego se uglavnom odnosio na Balkansko podrucje. 

Odatle kod nas na Balkanu toliko prica o munjama koje se odnose i na slavensko naše porijeklo. U našoj narodnoj poeziji, pričama, pripovijetkama, anegdotama, basnama, doskočicama, zagonetkama, poslovicama i sentecijama može se nači posve analognih primjera s ovim gore navedenima – što je I inače posve razumljivo kada uzmemo na um da je komparativna literarna povijest i etnografija otkrila neke temeljne analognosti u duševnim tvorevinama gotovo u sviju a napose takozvanih indoeuropskih narodnih skupina. Stari istok pokazuje analognih crta u tome pogledu sa produktima narodnog duha u Juznih Slavena bez obzira na one momente za koje se uzimlje da su iz orijentalnoga blaga. 

Koliko puta nalazimo u toj našoj narodnoj poeziji raznih pričanja o tome kako se nešto zarodilo, kako je nešto nastalo, postalo, mijenjalo se kroz vrijeme ili se pretvaralo. Nalazimo tu pričanja o postanku svijeta i raznih prirodnih pojava i u narodnoj poeziji nalazimo tragova i spomenika te narodne filozofije. U Ribanju i ribarskom prigovaranju Petra Hektorovića pripovijeda se kako prosti ribari u čamcu raspravljaju o kosmološkim pitanjima, u Nodilovoj Vjeri Vidovoj našlo bi se analognih momenata s mitologijom antičkih I ostalih naroda a sve u ovome smjeru. 

"Zbog toga nam je kazati da bogat dosadanji pribrani materijal naročito u izdanjima naših akademija nije u vanjskome kao niti u unutrasnjemu pogledu toliko upotpunjen i povezan da bi se bez velike muke mogao s ovoga našega gledišta upotrijebiti za studije naše nacionalne duše i to upravo u smijeru njenih filozofijskih dispozicija. Kraj nedostatne građe i nepripravljene sinteze počekat će po svemu sudeći ovakovi zadaci još neko vrijeme na svoje obrađivače." (Zlatan Gavrilovic Kovac , O Titusu Lucretiusu Carusu, Magicus, Zagreb)

O munjama Titus Lucretius Carus raspravlja u seštom pjevanju svoga epa De rerum natura i to se pjevanje odnosi na prirodne pojave. U tom smislu Lucretius govori o gromu, munji, biti i djelovanju munje, postanku munje, brzini munje, o tome kako nastaju oblaci, odakle kisa, o pojmu i nazivu magnetizma, o tumačenju magnetizma, o naročitim magnetskim pojavama. Munja je tako "goruća strijela" koja skače sa oblaka na oblak (6, 145). Grom je "mjehuric napunjen zrakom često kad pukne ovako nenadano priličan zvuk da" (6,130) Munja djeluje tako da "pokazuje udar, kojim udara, pozar, prouzročen njome"(6,220) Munje nastaju iz gustijeh oblaka (6,245). "Munje brzina je silna i strasan njezin je udar" (6,320)

Međutim jako je vazno da je Titus Lucretius u svom epu De rerum natura neposredno upozorio na to da je magnetizmom moguće liječiti ljude. I to je prvi zapis koji se odnosi na primjenu magnetizma u medicini. Međutim, to je bilo jedno područje znanstvenoga rada kojim se Tesla nije direktno bavio, nego je čitavu tu problematiku ostavio buducim naraštajima.


iz moje knjige VELIKA IMENA HRVATSKE ZNANOSTI I FILOZOFIJE

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic24.php