Nema ničega besmislenijeg, a tako uobičajenog, nego raditi istu stvar očekujući drugačije rezultate

 

Pogreške su posljedica ljudskoga stanja i  predstavljaju suštinski element učenja putem pokušaja i pogreške. Neke su pogreške ozbiljnije od drugih; neke nije moguće ispraviti. Najviše nezadovoljstva izaziva ponavljanje iste pogreške. To se osobito vidi u biranju intimnih partnera. Netko je rekao da drugi brak predstavlja pobjedu nade nad iskustvom. Očekivali biste da pouke prvoga olakša­ vaju proces biranja za drugi brak. Nažalost, stopa neus­ pjeha drugoga braka prelazi 50 posto, kolika je u prvom, mladenačkom braku.

Iza tih se brojeva krije činjenica da smo i u četrdesetoj i u dvadesetoj godini isti ljudi, i u filozofskom smislu i po svome ponašanju. To ne znači da u međuvremenu ništa nismo naučili. Zapravo, u tome razdoblju većina ljudi završi škole i pronalazi uspješno zanimanje. Ali, nismo stekli dovoljno uvida u vlastitu osobnost i nismo odgovo­ rili na pitanje zašto biramo upravo određene ljude.

 

• 2 PRERAN O STARI, PREKASN O MUDR I

 

 

Proces učenja ne sastoji se toliko u gomilanju odgo­ vora, nego u smišljanju pravih pitanja. Zato se psihote­ rapija i provodi u obliku pitanja i odgovora. Mnogi misle da je riječ o varci kojom terapeut vodi klijenta u određe­ nom smjeru, ali nije tako. Psihoterapija je zajedničko ist­ raživanje, ispitivanje motiva i obrazaca razmišljanja i ponašanja, pokušaj povezivanja utjecaja iz prošlosti sa sadašnjim idejama o onome što želimo i kako bismo to mogli ostvariti.

Velikim dijelom ljudskoga ponašanja upravljaju nam­ jere koje se nalaze ispod razine svijesti. Budući da o sebi volimo misliti kao o razumnim ljudima, čiji svaki postu­ pak ima razumno objašnjenje, uznemirujuće je priznati da veliki dio našega uobičajenog ponašanja određuju potre­ be, želje i iskustva kojih smo samo nejasno svjesni i koji su povezani s iskustvima iz prošlosti, često iz djetinjstva.

Primjerice, »zaboravljanje« možemo shvatiti kao ko­ mentar nesvjesnog dijela osobnosti o onome što smo za­ boravili.  Zašto  stomatološke  ambulante  redovito nazi­ vaju svoje pacijente kako bi ih podsjetile na dogovore? Zato što je za većinu ljudi odlazak stomatologu neugod­ no iskustvo.  Zato je uobičajeno da ljudi  »zaboravljaju« takve sastanke. Zaboravljamo li i druge stvari - rođen­ dane, obljetnice, imena, obećanja - moguće je otkriti nes­ vjesne stavove koje bismo teško mogli otvoreno priznati.

Na isti način biramo društvo. Gotovo je svaki postupak izraz našega mišljenja o sebi. Malo je postupaka koji su u smislu samopoštovanja »neutralni«. Pacijentima često govorim da se to mjerilo može primijeniti na svaku važ­ nu živomu odluku: određenije govoreći, kako  se  osje­ ćam dok sam s tom osobom? Možemo li reći, kao Jack Nicholson u filmu Što više to bolje (As Good as It Gets):

»Zbog tebe želim biti bolji čovjek«?

 

Nema  ničeg a  besmislenijeg ,  a  tak o  uobičajenog.. .                                           93

 

 

Ponovljene pogreške najuočljivije su u obiteljskim sukobima koji se odigravaju uvijek iznova; kao da smo ih dugo uvježbavali. Kada mi netko opiše obiteljsku sva­ đu ili bračni sukob, upitam: »Što ste mislili, kako će se razgovor odvijati nakon takvih vaših riječi?« Ako ispitu­ jete čitav sukob, u gotovo svakome možete pronaći primjedbu, kritiku ili izravnu uvredu na koju je druga osoba reagirala predvidljivim neprijateljstvom. Primje­ rice, nedavno mi je pacijent rekao da je, kada mu se supruga rano ujutro na nešto požalila, viknuo: »Prestani cendrati!« Naravno, nakon toga im je dan bio upropaš­ ten. Kad ih upitam zašto moraju reći nešto što  vodi svađi, često odgovaraju obrambeno ili osvetnički: »Ne­ mam li pravo obraniti se?«

Iznenađuje što i najbliskiji odnosi u našem životu s vremenom postaju borba za moć - pretvaramo se u intim­ ne neprijatelje. Nestaje osjećaj zajedničke sudbine; zam­ jenjuje ga svakodnevna borba u kojoj je ulog, čini se, opstanak samopoštovanja, a ugrožava ga osoba koja nas najbolje poznaje. Tko bi želio živjeti takvim životom, u stanju neprestane napetosti i natjecanja za nešto čega ni sami sudionici nisu svjesni?

Pa ipak, kad od ljudi zatražim da prestanu iznositi omalovažavajuće primjedbe koje su u korijenu većine brač­ nih sukoba, odgovornost za promjenu prebacuju na dru­ gog partnera; to me podsjeća na međunarodne sukobe u kojima svi žele mir, ali nitko ne želi prvi prekinuti s od­ mazdom, plašeći se da će biti izloženiji napadu.

U srži takvoga skepticizma krije se nepovjerenje. Tako je u mnogim odnosima. »Što možete izgubiti poku­ šate li prvi uvesti promjene?« pitam u sličnim situacija­ ma. Često dobijem ovakav odgovor: »Koliko bih se dugo trebala truditi?« Bolji bi glasio: »Zašto bih živjela s oso­ bom kojoj ne vjerujem?« No, takvo se pitanja rijetko kad

 

9 4                                        PRERAN O    STARI ,    PREKASN O    MUDR I

 

 

postavlja, budući da bi na površinu iznijelo razloge zbog kojih ljudi godinama žive u nesretnim odnosima: novac, briga o djeci, strah od osamljenosti i, jednostavno, ne- pokretnost.

Tužna je činjenica da većina ljudi gotovo i ne očeku­ je sreću. Kao da su tu zamisao prebacili u carstvo mita koje im je, poput vjere u Djeda Mraza i Zubić-vilu, uniš­ tilo  životno  iskustvo.  Svaki  tračak  radosti  smatraju  ro­ mantičnim  idealom  koji  potiče  zabavna  industrija,  koji nema  nikakve  veze  s  njihovim  životom,  kao  ni  kuće  od milijun  dolara  ili  privatni  zrakoplovi.  Takva je  obeshrab- renost  najveća  prepreka  promjenama,  budući  da  se  od ljudi ne može očekivati  da će prihvatiti emocionalni rizik pokušavajući ostvariti ciljeve koje smatraju neostvarivim. Poticanje ljudi na promjene potiče nadu i kod tera­ peuta.  Koliko god  ljudi bili cinični u pogledu pobolj­ šanja vlastitoga života, za djecu žele bolje uvjete. Kako bih naveo ljude da iskušaju nešto novo, često se pozi­ vam na tu želju. Poticaj predstavlja uobičajeno vjerova­ nje  da  većinu  onoga  što znaju  o  životu  djeca nauče pro­ matrajući roditelje.  Tom se idejom koristim pokušava­ jući uvjeriti ljude da djeci primjerom pokažu što je bla­

gost i tolerancija te kako se mogu rješavati sukobi.

Važno je načelo ponovljenog ponašanja koje dovodi do predvidljivih rezultata. Većina je ljudi dovoljno upoz­ nata s eksperimentalnom metodom i načelom uzroka i posljedice; ako njihovi postupci u prošlosti nisu donijeli zadovoljavajuće posljedice, možda je vrijedno razmisliti o novom pristupu. Obraćam im se na pragmatičan, a ne teoretski način: »Nemam odgovore koji bi vrijedili za svaki odnos; vjerujem u ono što funkcionira. Ono što vi sada radite nije funkcionalno. Zašto ne biste iskušali nešto drugo?«