NEKE RATNE DILEME

 

 

 

Zlatan Gavrilović Kovač

 

 

 

 

 

 

 

Pa ja sam htio reći par riječi o nekim problemima, o nekim dilemama vezanim za suvremeno ratovanje potaknut prije svega našim balkanskim ratovima od 1991 do 1999 godine. Ja naravno nemam pretenzija davati neku teoriji ratovanja ali  bih htio jasno svoje mišljenje  razgraničiti od mišljenja admirala Mamule koji je primjer jednoga vojnoga časnika koji je zahvaljujući lukavstvu, dodvoravanjem, spletkama i intrigama na koncu unaprijeđen u admirala flote, ministra odbrane a bez teoretske i praktične a onda konačno  i ljudske  osnove za tako visoke funkcije u institucijama bivše države. U zadnjem intervjuu kojega je dao televiziji  Crnegore on je tobože pripremao armiju na državni udar kako bi spriječio krvoproliće, ali se istom nekoliko godina prije raspada zemlje povukao sa svih vojnih funkcija , predlažući dakako da netko drugi izvrši vojni udar prema njegovim nacrtima- a on će to sve lijepo promatrati iz sigurne udaljenosti. Da čovjek pukne od smijeha.  Pa onda  nije čudno da je doživio 101 godinu života i to u Tivtu jer je Beograd tobože ‘’ogroman grad’’ koji nije za vojnoga penzionera kojem je potreban sređen, miran udoban i lagodan život. Ja bih htio naravno sebe razgraničiti od Mamule i njemu sličnih u institucijama armije i  jugoslavenske partije  za koje se slobodno može reći da su najviše odgovorni za najnovije balkansko krvoproliće zahvaljujući prije svega svojoj nesposobnosti u rukovođenu državom gdje se sav vojni talenat iscrpljivao namicanjem vikendica, kuća, stanova i zemlje. Pored toga da je  zaslugama tih ljudi opljačkana  čitava NBJ iz koje je opljačkano zlato i devize dospjelo na devizne račune  i sefove  naših ljudi u inozemnim bankama  . Zato se postavlja pitanje koliki su njihovi devizni i zlatni polozi na tajnim računima u  stranim  bankama i državama.

Ali da se vratimo osnovnim pitanjima. Postojao je jedan britanski pukovnih koji je za vrijeme rata u Bosni za vrijeme opsade Sarajeva promatrao jedan srpski top. I taj mu se top činio čudnim i nikako ga sebi nije mogao objasniti. I onda je dao intervju televiziji u kojem je rekao: ‘’ Jest to je čudno ponašanje toga topa jer taj top u jednoj minuti može izbaciti 60  granata  a on izbaci svega 5 ili 6.’’ I to je njemu bilo jako čudno. Zašto je to čudno? Mogli bismo reći ,dakle, da taj top nije djelovao u punom kapacitetu. Zašto? Taj pukovnik kojega ovdje spominjem bi vjerojatno rekao  da tim topom, tom suvremenom vojnom tehnikom,  barataju nesposobni, nespremni  i neinteligentni ljudi. Međutim to nije točno. Zašto? Pa zato jer taj top djeluje u općoj slici vojnoga sukoba između zaraćenih strana koje ne ratuju u punom kapacitetu. Jer da ratuju u punom kapacitetu taj bi broj žrtava, koje su ionako visoke, bio još viši. I tu smo bili srećkovići jer je broj žrtava  u balkanskom krvoproliću mogao biti znatno veći od onoga  koji se danas računa da je  vjerojatan. Ali je iz toga razloga velika unutrašnja i vanjska migracija i pomjeranje stanovništva duž čitavoga Balkana tako da se danas računa  da je riječ o cifri od oko 2 miliona ljudi dok je broj žrtava negdje oko 200 tisuća. Da čovjeku stane pamet, ali smo svejedno bili srećkovići.

Međutim tih tobožnjih nelogičnosti u ratovanju ima i kod Amerikanaca dakle i na strani Pentagona o čemu najvjernije svjedoči slučaj rata u Kuvajtu  jer je na tom prostoru od oko 60 milja bilo koncentrirano sveukupno 13 armija, ni manje ni  više, ali je broj žrtava na savezničkoj strani bio 150. Da čovjek pukne od smijeha!

Postoje naravno i drugi primjeri a ja ću ovom prilikom uzeti slučaj Staroga mosta u Mostaru. Taj je most u ratnim uvjetima služio za prebacivanje vojnoga materijala. Kao takav je bio vojni i strateški cilj. On nije u tom trenutku bio kulturna građevina koja reprezetira cjelokupnu kulturu i staru arhitekturu Hercegovine . I  njegovo rušenje je sa vojne  točke gledišta bilo opravdano. Iako nije bilo sa strane kulturnoga dobra. I to nije sporno u slučaju generala Praljka. Sporno je međutim da je on  nakon  granatiranja Mostara kamerom obilazio porušeni  grad i snimao priloge za zagrebačku televiziju. Jer  se u ovom slučaju ne postavlja pitanje kakav je on general nego kakav je to čovjek, kakve su njegove moralne i ljudske kvalitete.

 

Možemo naravno uzeti i slučaj žena koje su angažirane u vojnim operacijama bez obzira da li je riječ o obavještajnim aktivnostima ili je riječ o ženama na borbenim linijama . I tu mi možemo reči da su one izuzetni generali ili časnici  ali je problem ukoliko ona zlostavlja mornaričkoga poručnika  samo  zato što je muškarac jer se onda postavlja pitanje kakva je ona žena, kakav je ona čovjek i kakve su njene ljudske i moralne karakteristike.

Slični slučaj vrijedi i kod Koče Popovića jer on ne samo da se borio protiv stranoga zavojevača i na taj način vodio plemenitu borbu za slobodu svoje zemlje nego je također zbog poštovanja vlastitog moralnog  koda ratovanja ubijao vlastite partizane ukoliko su se ogriješili o taj kod: Jer to nije stvar discipline nego samovolje. A to i u ratu držimo nedostatkom komandanata. Možemo uzeti također i slučaj Einsenhauera koji je 1944 godine za vrijeme invazije na Normandiju dao da se pogubi jedan nevini američki mladić-vojnik jer nije htio uzeti oružje u svoje ruke jer mu to nije dozvoljavala njegova savjest kao i njegova religija. On je pogubljen sa objašnjenjem da zapravo demoralizira armiju u trenucima kada je potrebno da se bude najviše spremnim za borbu sa neprijateljem. A danas nam se čini da bi američka armija podjednako dobro djelovala u Normandiji kao što već i jest i bez toga nemiloga događaja, da je kojim slučajem taj nesretni mladić sklonjen u pozadinu kao osoba koja priprema vojnički pasulj.

 

Znači mogli bismo reći da su svi oni jako dobri, štoviše izuzetni maršali,generallajtanti , generali i  časnici  ali da se postavlja  pitanje kakvi su oni kao ljudi, kakve su im ljudske osobine i karakteristike. I mi općenito živimo ,kao i  Tostoj, to dvojstvo moralne osobe moralnoga zakonodavstva i osoba koje  iz ovih ili onih povijesnih i socijalnih razloga pristaju da se posluže silom ili bolje rečeno nasiljem u rješavanju složenih životnih situacija. Međutim mi smo osuđeni na to dvojstvo.

 

Kako izgleda jedno takvo dvojsvo primjereno uvjetima suvremenoga ratovanja  najbolje nam pokazuje slučaj pandemije covida 19 koja traje evo već više od godine dana. Pretpostavimo da je taj virus nastao u laboratoriju i onda vidimo da se u suvremenome dobu javlja jedan fenomen velikoga biološkoga i kemijskoga  rata koji isto tako otpočinje virusom AIDSa ali je za njega specifično da  djeluje na marginalne dijelove  i grupe društva za razliku od pandemije svjetskih razmjera koja dohvaća veliki broj stanovnika. Ta je pandemija ipak UMNO rješenje  za razliku od bezumnog u općem holokaustu nuklearnoga razaranja potaknutim ratom socijalističkoga i kapitalističkoga bloka koji traje već  gotovo jedno stoljeće. Jer nuklearno razaranje u sukobu blokova i tabora znači beznadežno okončavanje svega živoga na zemlji , podjednako biljaka, životinja i  ljudi. Međutim ukoliko priznamo ISTI ONTOLOŠKI STATUS svim živim bićima kako su to na primjer radili australijski realisti, onda umno rješenje pandemija znači okončanje života ljudske vrste ali ne i cijeloga života na Zemlji. Zato je to umno rješnje. A ono je umno ukoliko imamo u vidu Biblijsku priču o božjem razorenju Sodome i Gomore jer je  Bog svejedno razorio Grad mada je Abraham posredovao za nevine u tom  Gradu pa čak dobio obećanje od Boga da će Grad poštedjeti. Međutim nije! Zašto nije? Zato jer jedan nevini ne može iskupiti zlo i bezbožništvo onoga koji ne djeluje prema zakonodavstvu  razuma i uma. Ali je to Božja odluka, nije ljudska.

 

Dakle  vidimo da je u svim ovim primjerima riječ o ljudskoj odluci, i utoliko je svagda riječ o tom dvojstvu zakonodavstva Sile i zakonodavstva Uma dočim odluku treba prepustiti Bogu kao najvišem Dobru koji otkriva čovječnost čovjeka i prema njemu samome i prema drugim ljudima na način da  otkriva   čovjeku samo  Sveto.