U ovom svijetu je vrlo teško izbjeći sve vrste patnje. Patimo iz raznih razloga a najčešće zbog vlastitog uma i tijela. Brojne neispunjene želje bockaju i nagrizaju našu dušu. Bolesti fizičkog tijela su prisutne kod svakog bića, a apsurd je što to prolazno i propadajuće pokušavamo spasiti naustrb duše. Ono što hrani dušu i čime je zadovoljna nikada ne zahtijeva ništa nemoguće. Dušu vesele sitne i besplatne stvari kao što je npr. ljepota krajolika, sve ono što je ostavi u tišini, da začuje svoj vlastiti žubor i izvor mira. Drugi uzrok najcesce patnje su druga živa bica. Hotimično ili nesvjesno nam bar jednom u životu neko nanese bol, a čak i da smo neosjetljivi na tuđa raspoloženja, patimo kada nama drage osobe pate. Lakše je nekada sam snositi patnju nego gledati voljeno biće kako se muči. Danas je sve češće prisutna patnja uzrokovana prirodnim katastrofama. Nju ne samo da čovjek ne može spriječiti, već je sve više podstiče. Jednom sam sanjala san u kome me neko, nazvaću ga biće, odvelo u neku drugu dimenziju. Kako sam se divila ljepoti boja i mirisa, reklo mi je, da tu cvijeće miriše dok raste, dok kod nas većina i ne miriše više... Sjetim se tog sna i osjećaja... iskustva tokom sna i cuvam ga sto vise mogu. Pokušavam zamisliti taj bolji svijet ovdje na Zemlji, tu čistoću i harmoniju, predivne boje i mirise... Možda je nekada postojalo tako nešto na ovom istom tlu. Možda će nekada postojati u budućnosti. Možda se jedno jutro probudimo i shvatimo da tehnološki napredak (koliko god praktičnih strana imao) nije onaj najveći i najbolji izbor za našu planetu. Možda se svi probudimo iz hipnotičkog sna i vidimo, da smo povezani sa svakim i sa svime oko nas.... Nekada je tako malo potrebno, tek jedna sitnica da popravi raspoloženje i podigne moral. I sve vise uviđam kako su sitnice ono što je bitno. Uvijek su tu, ali ih nekako zbog krupnih stvari kojima smo zakrčili naše kuće, dvorišta i gradove, ne vidimo. Kao mala razasuta zrna bisera svjetlucaju, da olaksaju patnju svuda oko nas.