DRUGI DIO

 

Napredovanje

 

 

 

 

 

Donesite dobrobit drugima okretanjem kola Dharme

 

 

Naučimo ljubiti druge 

 

Cijelo vrijeme iz dubine svog srca želimo biti sretni, ali obično nismo previše zaokupljeni srećom i slobo- dom drugih. Međutim, naša sreća i patnja su zapravo beznačajne u usporedbi sa srećom i patnjom drugih. Drugi su bezbrojni, dok smo mi sami samo jedna osoba. Shvaćajući to, moramo naučiti ljubiti druge i ostvariti krajnji, vrhunski cilj ljudskog života.

Koji je krajnji, vrhunski cilj ljudskog života? Trebali bismo se zapitati što smatramo najvažnijim – što želimo, čemu težimo ili o čemu sanjarimo? Za neke su ljude to materijalna dobra, poput velike kuće sa svim najnovijim luksuzima, brzog automobila ili dobro pla- ćenog posla. Za druge je to ugled, dobar izgled, moć, uzbuđenje ili pustolovina. Mnogi pokušavaju pronaći smisao svog života u vezama s ljudima koji su objekt njihove vezanosti. Sve nas te stvari mogu nakratko učiniti površno sretnima, ali također mogu uzroko- vati i mnogo brige i patnje. One nam nikad ne mogu pružiti čistu i vječnu sreću za kojom svi mi, u dubini svojih srca, najiskrenije čeznemo. Budući da te stvari ne možemo ponijeti sa sobom kad umremo, ako smo ih učinili glavnim smislom svojih života, one će nas na koncu razočarati. Ako su sama sebi cilj, svjetovna su postignuća isprazna; ona nisu pravi smisao ljudskog života.

Rečeno je da je od svih svjetovnih dobara najdrago- cjeniji legendarni dragulj koji ispunjava želje. U ovim je izopačenim vremenima takav dragulj nemoguće pro- naći, ali u prošlosti, kada su ljudi imali obilje zasluga, bilo je čarobnih dragulja koji su imali moć ispunjava- nja želja. Ti su dragulji, međutim, mogli ispunjavati samo želje za okaljanom srećom – oni nikada nisu mogli podariti čistu sreću koja dolazi iz čistoga uma. Nadalje, dragulj koji ispunjava želje imao je moć ispu- njavanja želja u samo jednom životu – on nije mogao zaštititi svog vlasnika u njegovim ili njenim budućim životima. Tako je, u konačnici, čak i dragulj koji ispu- njava želje varljiv.

Jedino što nas nikada neće iznevjeriti je postignuće potpunog prosvjetljenja. Što je prosvjetljenje? To je unutarnja svjetlost mudrosti slobodna od sve pogrešne pojavnosti, a čije je funkcija da svakodnevno podari mentalni mir svakom živom biću. Ona je izvor sreće svih živih bića. Osoba koja posjeduje ovu mudrost prosvijetljena je osoba. Pojmovi „prosvijetljeno biće” i „Buddha” su istoznačni. S izuzetkom prosvijetljenih bića, sva bića čitavo vrijeme proživljavaju pogrešne pojavnosti, danju i noću, čak i dok spavaju.

Što god nam se pojavljuje mi opažamo kao da postoji sa svoje vlastite strane. To je pogrešna pojavnost. Mi opažamo „ja” i „moje” kao inherentno postojeće i snažno prianjamo, vjerujući da je ta pojavnost istinita. Zbog toga vršimo mnoga neprimjerena djela koja nas dovode do proživljavanja patnje. Ovo je temeljni razlog zbog kojeg doživljavamo patnju. Prosvijetljena su bića potpuno slobodna od pogrešnih pojavnosti i patnji koje one proizvode.

Svoju najdublju želju za čistom i trajnom srećom možemo ostvariti jedino postizanjem prosvjetljenja, zato što ništa na ovom nečistom svijetu nema moć da ispuni tu želju. Tek kada postanemo potpuno prosvijet- ljeni Buddha iskusit ćemo dubok i trajan mir koji dolazi od trajnog prestanka svih zabluda i njihovih otisaka. Bit ćemo slobodni od svih greški i mentalnih zamračenja i posjedovat ćemo kvalitete koje su potrebne da bismo izravno pomogli svim živim bićima. Tada ćemo biti objekt uzdanja za sva živa bića. Kroz ovo razumijeva- nje možemo jasno vidjeti da je postizanje prosvjetljenja krajnji i vrhunski cilj i pravi smisao našeg dragocjenog ljudskog života. Kako nam je glavna želja da budemo sretni cijelo vrijeme i da budemo potpuno slobodni od svih greški i patnje, moramo razviti snažnu namjeru da  postignemo  prosvjetljenje.  Trebali  bismo  misliti:

„Trebam postići prosvjetljenje, zato što nigdje u sam- sari, ciklusu nečistog života nema stvarne sreće.”

Glavni je uzrok prosvjetljenja bodhichitta, spon- tana želja za postizanjem prosvjetljenja, koja je moti- virana suosjećanjem prema svim živim bićima. Osoba koja posjeduje taj dragocjeni um bodhichitte naziva se „Bodhisattva”. Korijen bodhichitte je suosjećanje. Kako razvoj suosjećanja ovisi o ljubljenju drugih, prvi korak do oplemenjene sreće prosvjetljenja je naučiti ljubiti druge. Majka ljubi svoju djecu, a mi možda, u određenoj mjeri, ljubimo svoje prijatelje, ali ova ljubav nije nepristrana i obično je pomiješana s vezanošću. Trebamo razviti čisti um koji ljubi sva živa bića bez predrasuda ili pristranosti.

Svako pojedino živo biće u sebi ima sjeme ili poten- cijal da postane Buddha – ovo je naša priroda Buddhe. U Buddhinim učenjima smo pronašli najbolji način za ostvarenje tog potencijala. Sada trebamo primijeniti ta učenja u praksi. To mogu samo ljudska bića. Životinje mogu sakupiti zalihe, poraziti svoje neprijatelje i zašti- titi svoje obitelji, ali one ne mogu razumjeti duhovni put, niti se u njega upustiti. Bila bi velika šteta kada bismo koristili svoj ljudski život za ono što mogu postići i životinje, te time potratili ovu jedinstvenu priliku da postanemo izvor dobrobiti za sva živa bića.

Suočeni smo s izborom: možemo nastaviti rasipati svoj život u potrazi za svjetovnim užicima koji ne pru- žaju pravo zadovoljstvo i koji nestaju kad umremo, ili možemo posvetiti svoj život ostvarenju svog punog duhovnog potencijala. Ako uložimo znatan trud u prakticiranje uputa sadržanih u ovoj knjizi, zasigurno ćemo postići prosvjetljenje, ali ako u to ne uložimo nikakav trud, prosvjetljenje se nikad neće prirodno dogoditi, koliko god na njega čekali. Da bismo slijedili budistički put do prosvjetljenja, nema potrebe mijenjati vanjski način života. Ne trebamo odbaciti obitelj, pri- jatelje ili užitke i povući se u planinsku špilju. Sve što trebamo učiniti je promijeniti objekt kojeg ljubimo.

Do sada smo sebe ljubili iznad svih drugih ljubili, a sve dok to i dalje činimo, naša patnja neće prestati. Međutim, ako naučimo ljubiti sva bića više nego sebe, uskoro ćemo uživati blaženstvo prosvjetljenja. Put do prosvjetljenja zapravo je vrlo jednostavan – sve što trebamo učiniti je prestati ljubiti sebe i naučiti ljubiti druge.. Sve će druge duhovne spoznaje prirodno proi- zaći iz ovoga.

Naš je instinktivni nazor da smo puno važniji od bilo koga drugog, dok je stajalište svih prosvijetljenih bića da su drugi ti koji su puno važniji. Koji je od ova dva nazora korisniji? Iz života u život, od vremena bez početka, bili smo robovi svog samoljubivog uma. Slijepo smo mu vjerovali i pokoravali se svakoj njego- voj zapovijedi, vjerujući da je način za rješavanje naših problema i nalaženje sreće staviti sebe prije bilo koga drugoga. Tako smo naporno i dugo radili za same sebe, ali što imamo od svega toga? Jesmo li riješili sve svoje probleme i pronašli dugotrajnu sreću koju toliko želimo? Ne. Jasno je da nas je ganjanje vlastitih sebičnih interesa prevarilo. Nakon što smo tolike živote ugađali svome samoljublju, sad je vrijeme da shvatimo kako to jednostavno ne ide. Sada je vrijeme da promijenimo objekt svog ljubljenja, sa sebe na sva živa bića.

Sva prosvijetljena bića otkrila su da su odbacivanjem samoljublja i ljubljenjem jedino drugih došla do isku- stva istinskog mira i sreće. Ako budemo prakticirali metode koje su oni naučavali, nema razloga da i mi ne budemo u stanju učiniti isto. Ne možemo očekivati da ćemo preko noći promijeniti svoj um, ali strpljivim i ustrajnim prakticiranjem uputa o ljubljenju drugih, istovremeno sakupljajući zasluge, pročišćavajući nega- tivnosti i primajući blagoslove, možemo postupno zamijeniti svoj običan stav samoljublja s plemenitim stavom ljubljenja svih živih bića.

Da bismo to postigli, nema potrebe za mijenjanjem svog načina života, ali moramo promijeniti svoje nazore i namjere. Naš uobičajeni nazor je da smo mi središte svijeta, a da drugi ljudi i stvari polučuju svoje značenje prvenstveno iz načina na koji utječu na nas. Naš je automobil, na primjer, važan samo zato što je naš, a prijatelji su važni jer nas čine sretnima. Neznanci nam se, s druge strane, ne čine toliko važnima jer ne utječu izravno na našu sreću, pa ukoliko neznančev automobil bude oštećen ili ukraden, to nas mnogo ne pogađa. Kao što ćemo vidjeti u kasnijim poglavljima, ovaj se samoživi svjetonazor zasniva na neznanju i ne odgovara stvarnosti. Taj je nazor izvor svih naših obič- nih, sebičnih namjera. Upravo zbog toga što mislimo:

„Ja sam važan, ja trebam ovo, ja zaslužujem ono”, upu- štamo se u negativna djela, koja rezultiraju beskrajnim nizom problema i za nas i za druge.

Prakticiranjem ovih uputa možemo razviti realisti- čan pogled na svijet, zasnovan na razumijevanju jed- nakosti i međuovisnosti svih živih bića. Jednom kad budemo svako pojedino živo biće smatrali važnim, prirodno ćemo razviti i dobre namjere prema njima. Dok je um koji voli samo sebe osnova za sva nečista, samsarička iskustva, um koji ljubi druge je osnova za sve dobre kvalitete prosvjetljenja.

Ljubiti druge nije toliko teško – sve što trebamo ura- diti jest shvatiti razloge iz kojih bismo trebali ljubiti druge i potom donijeti čvrstu odluku da tako i činimo. Kroz meditiranje na tu odluku razvit ćemo dubok i moćan osjećaj ljubljenja prema svim živim bićima. Zatim prenosimo taj posebni osjećaj u svoj svakod- nevni život.

Postoje dva glavna razloga zbog kojih trebamo lju- biti sva živa bića. Prvi je taj što su nam ona iskazala ogromnu dobrotu, a drugi je da to što ih ljubimo ima ogromne dobrobiti. Ovo će sada biti objašnjeno.

 

 

DOBROTA DRUGIH

 

Trebali bismo kontemplirati o velikoj dobroti svih živih bića. Možemo započeti prisjećajući se dobrote svoje majke iz ovog života; zatim se, proširivanjem, možemo prisjetiti dobrote svih drugih živih bića koja su, kao što ćemo kasnije vidjeti, bila naše majke u proš- lim životima. Ako ne možemo cijeniti dobrotu svoje sadašnje majke, kako ćemo ikada moći cijeniti dobrotu svih naših prijašnjih majki?

Vrlo je lako zaboraviti na dobrotu svoje majke, ili ju uzeti zdravo za gotovo i prisjećati se samo onih vre- mena kada mislimo da nam je naštetila; stoga se tre- bamo detaljno prisjećati kako je naša majka bila dobra prema nama od samog početka ovoga života.

U početku nam je naša majka ukazala dobrotu ponu- divši nam mjesto ponovnog rođenja. Prije nego što smo bili začeti u njenoj utrobi, lutali smo s mjesta na mjesto kao bića prijelaznog stanja – bića između smrti i ponovnog rođenja – bez mjesta za odmor. Bili smo nošeni vjetrovima svoje karme, bez slobode da iza- beremo gdje ćemo ići, a sva su naša poznanstva bila nestalna. Proživljavali smo veliku bol i strah, ali smo iz ovog stanja mogli ući u sigurnost majčine utrobe. Iako smo bili nezvani gost, kad je saznala da smo ušli u njenu utrobu, dopustila nam je da tu i ostanemo. Da nas je željela izbaciti mogla je to i učiniti, a mi danas ne bismo bili živi i uživali u svim svojim sadašnjim prilikama. Mi sada možemo razviti težnju za posti- zanjem vrhunske sreće prosvjetljenja samo zbog toga što je naša majka bila dovoljno dobra da nam dopu- sti da ostanemo u njenoj utrobi. Ako nas zimi, kad je vani hladno i olujno vrijeme, netko pozove u svoj topli dom i dobro nas ugosti, smatramo tu osobu izuzetno ljubaznom. Koliko je ljubaznija naša majka, koja nam je dopustila da uđemo u njeno tijelo i tamo nam ponudila tako velikodušno gostoprimstvo!

Dok smo boravili u utrobi svoje majke, ona nas je pažljivo štitila, pažljivije nego što bi čuvala najdrago- cjeniji dragulj. U svakoj je prilici mislila o našoj sigur- nosti. Savjetovala se s liječnicima, vježbala, jela posebnu hranu i hranila nas i danju i noću devet mjeseci; a tako- đer je pazila da ne napravi nešto što bi štetilo razvoju naših tjelesnih i mentalnih sposobnosti. Zbog toga što se tako dobro brinula o nama, rodili smo se s normal- nim i zdravim tijelom koje možemo koristiti za postiza- nje tolikih dobrih stvari.

U vrijeme našeg rođenja naša je majka proživljavala jaku bol, ali kad nas je ugledala razveselila se više nego da joj je netko poklonio veličanstveno blago. Čak joj je i tijekom agonije poroda naše dobrostanje bilo prvo na umu. Kad smo bili novorođenče, iako smo više naliko- vali žabi nego ljudskom biću, naša nas je majka nježno voljela. Bili smo potpuno bespomoćni, bespomoćniji od tek okoćenog ždrjebeta, koje barem može ustati i hraniti se odmah čim se rodi. Kao slijepi, nismo mogli identificirati svoje roditelje i nismo mogli ništa razu- mjeti. Ne bismo znali ni da se netko spremao da nas ubije. Nismo imali pojma što radimo. Nismo znali čak ni kada bi mokrili.

Tko se brinuo i štitio tu jedva ljudsku stvar? Bila je to naša majka. Ona ju je oblačila, zibala i hranila svojim mlijekom. Otklanjala je prljavštinu sa njenog tijela bez ikakvog osjećaja gađenja. Ponekad majke ustima ukla- njaju sluz iz nosa svojih beba, jer ne žele bebi svojim grubim rukama  prouzročiti  niti  najmanju  bol.  Čak i kada je imala problema, naša je majka uvijek imala izraz pun ljubavi i nazivala nas slatkim imenima. Dok smo bili mali, majka nam je neprestano bila na oprezu. Da nas je čak i nakratko zaboravila, mogli smo poginuti ili se unesrećiti za čitav život. Svakog nas je dana našeg ranog djetinjstva naša majka spašavala od mnogih pogibelji i uvijek razmatrala stvari sa stanovišta naše sigurnosti i dobrostanja.

Zimi bi se pobrinula da nam je toplo i da imamo dobru odjeću, čak i ako bi njoj samoj bilo hladno. Uvijek je izabirala najbolju hranu za nas, sebi ostavlja- jući najgoru; i radije bi sama bila bolesna nego da nas vidi bolesne. Radije bi sama umrla nego da vidi nas da umiremo. Naša se majka prirodno ponaša prema nama kao netko tko je stekao spoznaju izmjenjivanja sebe s drugima, ljubeći nas čak i više od same sebe. Ona je u stanju naše dobrostanje staviti ispred svoga, i čini to tako savršeno i spontano. Kada bi netko zaprijetio da će nas ubiti, ona bi ubojici ponudila sebe. Ona ima takvo suosjećanje prema nama.

Dok smo bili mali, naša majka nije dobro spavala. Spavala je lakim snom, budeći se svakih nekoliko sati i bila na oprezu kako bi čula naš plač. Kako smo odra- stali, majka nas je poučila kako jesti, piti, govoriti, sje- diti i hodati. Poslala nas je u školu i poticala da činimo dobre stvari u životu. Ako danas imamo neko znanje i vještine, imamo ih uglavnom kao rezultat njezine dobrote. Kada smo malo porasli i zašli u mladenaš- tvo, radije smo bili u društvu svojih prijatelja i sasvim zaboravljali svoju majku. Dok smo tako uživali, činilo se kao da je naša majka prestala postojati i sjetili bismo je se samo kad smo od nje nešto trebali. Iako smo bili zaboravni i dozvoljavali sebi da se potpuno apsorbi- ramo u zadovoljstva koja smo uživali u društvu pri- jatelja, naša je majka i dalje bila stalno zaokupljena nama. Često bi postajala tjeskobna, a u kutku njenog uma uvijek je bila neka briga za nas. Imala je onu vrstu brige koju mi obično imamo jedino za same sebe. Čak i kad odrastemo i imamo svoju obitelj, naša majka ne prestaje brinuti za nas. Možda je stara i slaba, i jedva u stanju stajati na nogama, ali ipak nikad ne zaboravlja svoju djecu.

Meditirajući   na   ovaj   način,   detaljno   prizivajući dobrotu svoje majke, počet ćemo razvijati vrlo topao osjećaj ljubljenja za svoju majku. Kada imamo ovaj osje- ćaj ljubljenja iz dubine svog srca, trebali bismo ga pro- širiti i na sva druga živa bića, prisjećajući se da nam je svako pojedino od njih jednom iskazivalo istu dobrotu. Kako su sva živa bića naše majke? Pošto je nemoguće pronaći početak našeg mentalnog kontinuuma, slijedi da smo se u prošlosti rađali bezbroj puta; a ako smo se rađali bezbroj puta, morali smo imati i bezbroj majki.

Gdje su sada sve te majke? One su sva živa bića koja danas žive.

Bilo bi neispravno misliti da naše majke iz prethodnih života više to nisu samo zbog toga što je prošlo mnogo vremena od kada su se one zbilja skrbile za nas. Ako bi naša sadašnja majka danas umrla, bi li prestala biti našom majkom? Ne, i dalje bismo je smatrali svojom majkom i molili se za njenu sreću. Isto vrijedi i za sve naše prijašnje majke – one su umrle, ali ipak ostaju našim majkama. Mi više ne prepoznajemo jedni druge jedino zbog promjena u našem vanjskom izgledu. U svakodnevnom životu vidimo mnoga različita živa bića, ljudska i ne-ljudska. Neka smatramo prijateljima, neka neprijateljima, a većinu neznancima. Ove su razlike stvorene našim pogrešnim umovima; one nisu potvrđene valjanim umovima.

Zbog naše promjene ponovnog rođenja ne prepozna- jemo svoje bivše majke, obitelj i prijatelje pa sad zbog toga većinu živih bića smatramo stranicama a mnoge čak i neprijateljima. Ova pogrešna pojavnost i koncep- cija su neznanje. Stranci i neprijatelji su samo tvorevine tog neznanja. Zapravo nema živih bića koji su nam stranci ili neprijatelji zato što su oni svi naše majke, obitelj ili bliski prijatelji. Naš pravi neprijatelj su naše zablude poput nekontrolirane želje, ili vezanosti, naše ljutnje i ljubomore, a posebno naše samoprianjajuće neznanje. Shvaćanje toga i vjera u to će nam dati veliki smisao u ovom životu i u našim bezbrojnim životima. Potom možemo meditirati o dobroti naših majki u drugim vrstama ponovnih rođenja, razmatrajući, na primjer, kako pozorno majka ptica štiti svoja jaja od opasnosti i kako zaklanja svoje mlade pod svoja krila. Kada dođe lovac, ona ne odleti ostavljajući svoje ptiće nezaštićene. Po čitav dan ona traga za hranom kako bi ih prehranila dok ne postanu dovoljno snažni da mogu napustiti gnijezdo.

Bio jednom u Tibetu jedan pljačkaš koji je nožem uboo kobilu koja je u utrobi nosila ždrijebe. Njegov je nož prodro tako duboko u bok kobile da joj je raspo- rio maternicu i ždrijebe je izašlo kobili s boka. Dok je ugibala, majka je utrošila posljednju snagu ližući svog potomka s velikom nježnošću. Vidjevši ovo, pljačkaš je bio ispunjen žaljenjem. Zapanjio se vidjevši kako, čak i u samrtnoj boli, ova majka ima takvo suosjeća- nje prema svome ždrjebetu, i kako je njena jedina briga bila njegova dobrobit. Tada je prekinuo svoj nevrlinski način života, i počeo čisto slijediti duhovne putove.

Svako pojedino živo biće pokazalo nam je tu istu nesebičnu brigu, savršenu dobrotu majke. Štoviše, čak i ukoliko ne smatramo druga živa bića svojim majkama, ona su nam ipak iskazala ogromnu dobrotu. Naše je tijelo, na primjer, posljedica dobrote ne samo naših roditelja, već i bezbrojnih bića koja su ga opskrbljivala hranom, smještajem i tako dalje. Zato što imamo ovo sadašnje tijelo sa ljudskim osobinama, možemo uži- vati sve užitke i prilike ljudskog života. Čak i jedno- stavni užici kao što su odlazak na šetnju ili gledanje prekrasnog zalaska sunca mogu se smatrati rezulta- tom dobrote nebrojenih živih bića. Sve naše vještine i sposobnosti dolaze od dobrote drugih; moralo nas se naučiti kako jesti, kako hodati, kako govoriti, i kako čitati i pisati. Čak i jezik kojim govorimo nije naš izum, već proizvod mnogih naraštaja. Bez njega se ne bismo mogli sporazumijevati s drugima, niti dijeliti njihove ideje. Ne bismo mogli čitati ovu knjigu, učiti duhovne prakse, čak niti jasno misliti. Sve pogodnosti koje uzi- mamo zdravo za gotovo, kao što su kuće, automobili, ceste, dućani, škole, bolnice i internet proizvedeni su isključivo dobrotom drugih. Dok putujemo autobusom ili automobilom, ceste uzimamo zdravo za gotovo, ali mnogi su ljudi vrlo naporno radili da bi ih izgradili i napravili ih sigurnima za korištenje.

Činjenica da neki od tih ljudi koji su nam pomogli možda nisu imali namjeru to uraditi je nevažna. Mi pri- mamo dobrobit od njihovih djela, pa se s našeg staja- lišta tu radi o dobroti. Radije nego da se usmjeravamo na njihovu namjeru, koju u svakom slučaju ne znamo, trebali bismo se usmjeriti na praktičnu dobrobit koju primamo. Svatko tko na bilo koji način doprinosi našoj sreći i dobrostanju zaslužuje našu zahvalnost i pošto- vanje. Ako bismo morali vratiti sve što su nam drugi dali, ne bi nam ostalo ništa.

Mogli bismo reći kako sve ove stvari nismo dobili besplatno, nego smo za njih trebali raditi. Kada odla- zimo u kupovinu, moramo platiti i kada jedemo u restoranu moramo platiti. Možda koristimo automobil, ali morali smo ga kupiti, a sada moramo plaćati benzin, porez i osiguranje. Nitko nam ništa ne daje besplatno. Ali, odakle mi dobivamo taj novac? Istina je da, opće- nito, moramo raditi da bismo zaradili svoj novac, ali drugi su oni koji nas zapošljavaju ili kupuju našu robu, pa su tako neizravno oni ti koji nas opskrbljuju novcem. Štoviše, razlog iz kojega možemo obavljati neki odre- đeni posao jest taj što smo od drugih primili nužnu obuku ili obrazovanje. Gdje god pogledamo, pronala- zimo samo dobrotu drugih. Svi smo međusobno pove- zani u mrežu dobrote iz koje se nemoguće izdvojiti. Sve što imamo i sve u čemu uživamo, uključujući i sam svoj život, dugujemo dobroti drugih. U stvari, sva sreća koja postoji na svijetu proizlazi kao rezultat dobrote drugih. Naš duhovni razvoj i čista sreća punog prosvjetlje- nja također ovise o dobroti živih bića. Naša prilika da čitamo, promišljamo i meditiramo o duhovnim uče- njima  u  potpunosti  ovisi  o  dobroti  drugih.  Štoviše, kako je kasnije objašnjeno, bez živih bića kojima bismo davali,  koja  bi  iskušavala  naše  strpljenje  ili  prema kojima bismo razvijali suosjećanje, nikada ne bismo mogli razviti vrlinske osobine potrebne za postizanje prosvjetljenja.

Ukratko, druge trebamo za svoje fizičko, emotivno i duhovno dobrostanje. Bez drugih, mi smo ništa. Naš osjećaj da smo otok, neovini, samodostatni pojedinac, nema veze sa stvarnošću. Bliže je istini zamisliti sebe kao stanicu u ogromnom tijelu života, zasebnu, a opet intimno povezanu sa svim živim bićima. Ne možemo postojati bez drugih, a na njih zauzvrat utječe sve što mi činimo. Ideja da je moguće osigurati vlastito dobrosta- nje istovremeno zanemarujući dobrostanje drugih, ili čak nauštrb njihovog dobrostanja, potpuno je nerealna. Promišljanjem nebrojenih načina na koje nam drugi pomažu, trebali bismo razviti čvrstu odluku: „Moram ljubiti  sva  živa  bića  zato  što  su  tako  dobra  prema meni.” Na osnovi ove odluke razvijamo osjećaj ljublje- nja – osjećaj da su sva živa bića važna, i da su njihova sreća i sloboda također važne. Pokušajmo svoj um jed- nousmjereno stopiti s tim osjećajem i održati ga koliko god možemo, ne zaboravljajući ga. Kada ustanemo iz meditacije, pokušajmo održati taj um ljubavi, tako da kad god nekoga sretnemo, ili ga se prisjetimo, prirodno mislimo: „Ova osoba je važna, sreća i sloboda ove osobe su važne.” Na ovaj način ćemo ostvariti napredak u svojoj praksi ljubljenja živih bića.

 

DOBROBITI LJUBLJENJA DRUGIH

 

Drugi razlog za ljubljenje drugih je taj što je to najbolja metoda da riješimo i svoje i probleme drugih. Problemi, brige, bol i nesretnost su vrste umova; oni su osjećaji i ne postoje izvan uma. Ukoliko ljubimo svakoga koga sretnemo ili o kome mislimo, um će nam biti miran sve vrijeme pa ćemo mi biti sretni sve vrijeme i neće biti osnove za razvoj ljubomore, ljutnje, ili drugih štetnih misli, a naš će um čitavo vrijeme biti miran. Ljubomora je, na primjer, stanje uma koje ne može podnijeti tuđu sreću; ali ako nekoga ljubimo, kako njegova ili njena sreća može uznemiriti naš um? Ako svačiju sreću sma- tramo od najveće važnosti, kako možemo željeti nau- diti drugima? Iskreno ljubeći sva živa bića, uvijek ćemo djelovati uz brižnu dobrotu, na prijateljski i obziran način, a ona će uzvratiti našu dobrotu. Drugi se prema nama neće ponašati neugodno, niti će biti osnove za razmirice ili svađe. Ljudima ćemo se početi sviđati, a naše će veze biti stabilnije i ispunjenije.

Ljubljenje drugih nas štiti i od problema uzrokovanih željnom vezanošću. Često postajemo snažno vezani za drugu osobu za koju osjećamo da nam može pomoći nadvladati našu usamljenost pružajući nam utjehu, sigurnost ili uzbuđenje za kojim žudimo. Međutim, ako prema svakome imamo um ljubavi, ne osjećamo se usamljeno. Umjesto da se hvatamo za druge da bismo ispunili svoje želje, željet ćemo im pomoći da ispune njihove potrebe i želje. Ljubljenje svih živih bića rješava sve naše probleme, zato što svi naši problemi dolaze iz našeg uma samoljublja. Na primjer, kada bi nas sad naš partner napustio zbog nekog drugog, vjerojatno bismo bili jako uzrujani, ali da ga istinski ljubimo, željeli bismo mu sreću i radovali se njegovoj sreći. U tom slučaju ne bi bilo osnove da se osjećamo ljubomorno ili utučeno, pa iako bismo takvu situaciju mogli smatrati izazov- nom, ona za nas ne bi bila problem. Ljubljenje drugih je vrhunska zaštita od patnje i problema i omogućava nam da cijelo vrijeme ostanemo spokojni i mirni.

Ljubljenje naših susjeda i ljudi u našoj lokalnoj sredini prirodno će voditi skladu u zajednici i cijelom društvu, a to će svakoga učiniti sretnijim. Možda nismo poznata ili moćna osoba, ali moći ćemo dati  duboki  dopri- nos svojoj zajednici ukoliko budemo iskreno ljubili svakoga koga sretnemo. Ovo vrijedi čak i za one koji niječu vrijednost religije. Ukoliko u školi učitelj ljubi svoje učenike i slobodan je od brige za sebe, oni će ga zauzvrat poštovati i naučiti ne samo predmet kojem ih on poučava, već i dobre i hvale vrijedne kvalitete koje pokazuje. Prirodno je da će takav učitelj na pozitivan način utjecati na one oko sebe, a njegova će prisutnost promijeniti cijelu školu. Kaže se da postoji čarobni kri- stal koji ima moć pročistiti bilo koju tekućinu u koju ga se stavi. Oni koji ljube sva živa bića su poput tog kri- stala – samom svojom prisutnošću oni iz svijeta ukla- njaju negativnost, a uzvraćaju ljubav i dobrotu.

Čak i ako je netko pametan i moćan, ukoliko ne voli druge, prije ili kasnije naići će na probleme i bit će mu teško ostvariti svoje želje. Ukoliko je vladar države zaokupljen samo vlastitim interesima i ne ljubi svoj narod, oni će ga kritizirati i neće mu vjerovati, te će on na koncu izgubiti svoj položaj. Ako Duhovni učitelj ne ljubi svoje studente i nema dobar odnos s njima, stu- dentima će biti teško da imaju vjeru u njega, a to će njegovim učenjima oduzeti svu moć.

Ako je poslodavcu stalo samo do svojih interesa i ne brine se za dobrostanje svojih zaposlenika, zaposlenici biti nesretni. Vjerojatno će neučinkovito raditi i zasi- gurno neće poletno ispunjavati želje svog poslodavca. Prema tome, poslodavac će trpjeti zbog svog manjka obzira prema svojim zaposlenicima. Slično tome, ako je zaposlenicima stalo jedino do toga što mogu izvući iz tvrtke, to će naljutiti njihovog poslodavca, koji im može smanjiti plaće, ili ih otpustiti. Tvrtka može čak otići u stečaj i tako uzrokovati da svi izgube posao. Na taj će način zaposlenici patiti zbog svog manjka obzir- nosti prema poslodavcu. Na svakom je polju djelatnosti najbolji način da se osigura uspjeh taj da uključeni ljudi smanje svoje samoljublje i imaju veći osjećaj obzirnosti za druge. Ponekad se može činiti kako samoljublje ima neke kratkoročne prednosti, ali dugoročno gledajući donosi samo probleme. Rješenje svih problema sva- kodnevnog života je ljubiti druge.

Sva patnja koju proživljavamo je rezultat negativne karme, a izvor sve negativne karme je samoljublje. Zbog toga što imamo tako pretjeran osjećaj svoje važ- nosti, osujećujemo želje drugih kako bismo ispunili vlastite. Zato što nama upravljaju naše sebične želje, nije nam stalo što uništavamo mir uma drugih ljudi, ni što im time uzrokujemo bol. Takva djela samo siju sje- menje za buduću patnju. Ako iskreno ljubimo druge, nećemo imati želju da im naudimo i prestat ćemo se upuštati u destruktivna i štetna djela. Prirodno ćemo održavati moralnu disciplinu i suzdržavat ćemo se od ubijanja ili okrutnosti prema drugim živim bićima, nećemo od njih krasti, niti se uplitati u njihove odnose. Kao rezultat, u budućnosti nećemo morati proživjeti neugodne posljedice ovih negativnih djela. Na taj nas način ljubljenje drugih štiti od svih budućih problema prouzročenih negativnom karmom.

Ljubljenjem drugih stalno sakupljamo zasluge, a zasluga je glavni uzrok uspjeha u svim našim djelat- nostima. Ako ljubimo sva živa bića, prirodno ćemo vršiti mnoga vrlinska i korisna djela. Postupno će sva naša djela tijela, govora i uma postati čista i korisna, a mi ćemo postati izvor sreće i nadahnuća za svakoga koga sretnemo. Otkrit ćemo kroz svoje iskustvo da je ovaj dragocjeni um ljubavi pravi dragulj koji ispunjava želje, zato što ispunjava čiste želje, i naše i one svih drugih živih bića

Um koji ljubi sva živa bića izuzetno je dragocjen. Održavanje takvoga dobrog srca rezultirat će samo srećom za nas i za sve oko nas. Ovo dobro srce je uzrok univerzalnog suosjećanja, spontane želje da se sva živa bića trajno zaštiti od straha i patnje. Time ćemo na koncu postići univerzalno suosjećanje prosvijetljenog Buddhe, koje zbilja ima moć zaštititi sva živa bića od patnje. Na taj nas način ljubljenje drugih vodi krajnjem, vrhunskom cilju ljudskog života.

Kroz promišljanje svih tih prednosti ljubljenja drugih, dolazimo do sljedeće odluke:

Ljubit ću sva živa bića bez iznimke zato što je ovaj dra- gocjeni um ljubavi vrhunska metoda za rješavanje svih problema i ispunjenje svih želja. Na koncu će mi doni- jeti vrhunsku sreću prosvjetljenja.

 

Jednousmjereno meditiramo na ovu odluku što je duže moguće i razvijemo snažan osjećaj ljubljenja svakog pojedinog živog bića. Kada ustanemo iz meditacije, pokušamo održati taj osjećaj, i svoju odluku provesti u praksi. Kad god smo s drugim ljudima, trebali bismo stalno obraćati pažnju na to da su njihova sreća i sloboda važne barem koliko i naše. Naravno da ne možemo odmah ljubiti sva živa bića, ali uvježbavanjem svog uma u tom stavu, počevši sa svojom obitelji i prijate- ljima, možemo postupno proširivati doseg svoje ljubavi dok ona ne obuhvati sva živa bića. Kada na ovaj način iskreno ljubimo sva živa bića nismo više obična osoba, već smo postali veličanstveno biće, poput Bodhisattve.