Najsigurniji je zatvor onaj koji sami sagradimo

 

Razmišljajući o gubitku slobode, rijetko se kad osvrćemo na sve ono čime smo sami sebi, dobrovoljno, nametnuli ograničenja. Sve ono što se plašimo pokušati i svi naši neispunjeni snovi predstavljaju  ograničenja  onoga  što jesmo i što bismo mogli postati. Najčešće nas strah i nje­ gova bliska rođakinja tjeskoba sprečavaju u onome što bi nas usrećilo. Veliki nam se dio života sastoji od obeća­ nja koja smo dali sami sebi, ali ih nismo ispunili.

Ono što čeznemo učiniti - nastaviti školovanje, postići uspjeh na poslu, zaljubiti se - ciljevi su svih ljudi. Jasni su nam i načini na koje to možemo postići, ali ipak vrlo rijet­ ko napravimo ono što je potrebno da bismo postali onak­ vima kakvi želimo biti.

Ljudski je krivnju za vlastiti neuspjeh prebaciti na dru­ ge. Roditelji svakako dobiju dosta velik dio. Nerijetko ka­ žemo da nismo imali priliku, kao da je život lutrija s ogra­ ničenim brojem dobitnih listića. Nedostatak vremena i pot­ rebe svakodnevnog života uobičajeni su izgovori za neak­ tivnost. Strah od neuspjeha može izazvati potpunu pasiv­ nost. Ako ništa ne očekujemo, nećemo se ni razočarati.

Ne volimo ni pomisliti da smo se našli u zamci. Na kraju krajeva, ovo je zemlja raznih mogućnosti. Okruže­ ni smo slikama uspjeha.  Naša nam kultura neprestano predočava priče o ljudima koji su se iz anonimnosti uzdig­ li do slave, iako su često tek djelomično nadareni. Umjesto da u takvim pričama pronađu nadu i za sebe, većina ih ljudi shvaća kao dodatne pokazatelje vlastite nesposob­ nosti. Često nas zbunjuje i odbija očigledna lakoća kojom dolazi do takvih  preobrazbi. Sporost kojom se stvarno odvija kvalitetna promjena nije dobro primljena u nestrp­ ljivom društvu. Gdje pronaći odlučnost i strpljivost pot­ rebne da bismo dobili ono što želimo?

Savjeta ima napretek. Knjižare i časopisi prepuni su uputa o tome kako postati bogatiji, vitkiji, samopouzdani- ji, manje tjeskoban i privlačniji suprotnom spolu. Pomislili biste da smo se svi bacili u orgiju samorazvoja. Pa ipak, ljudi s kojima razgovaram, koji su dovoljno hrabri da priz­ naju kako im je potrebna pomoć, uglavnom i danas rade isto što su radili jučer i prije godinu dana. Moj je zadatak istaknuti im to i pitati se zajedno s njima što je potrebno da bi u svoje ponašanje unijeli stvarne promjene.

Prije nego nešto napravimo, moramo to zamisliti. Zvuči jed­ nostavno, ali otkrio sam da mnogi ljudi ne povezuju po­ našanje i osjećaje. Za taj su problem uvelike krivi moderna medicina i reklamna industrija. Navikli smo na ideju da brzo i s vrlo malo napora možemo promijeniti ono što ne volimo na sebi i u svome životu. Prodaja lijekova s povolj­ nim učinkom na raspoloženje, promjena izgleda plastič­ nom kirurgijom i samorazvoj potrošnjom podržavaju maš­ tariju da je sreću moguće kupiti. Malcolm Forbes je dao čuvenu izjavu: »Svatko tko misli da novcem ne može kupi­

ti sreću, kupuje u krivom dućanu«.

Takvo uvjerenje, zapravo, samo pojačava frustraciju i učvršćuje zatvor koji smo si izgradili. Smatram da je to

»lutrijski mentalitet«. Neki ljudi opravdavaju kockanje, jer pobuđuje nadu. Ljudi stoje u redu da uplate listić, u igri u kojoj nemaju gotovo nikakve šanse za pobjedu troše novac koji si ne mogu priuštiti i ne prestaju pričati kako će potrošiti milijune. To nije »nada« u stvarnom smislu riječi, nego sanjarenje. Rado zaskočim pacijenta koji mi govori kako će promijeniti život, ali ne poduzima ništa konkretno da bi to i učinio. Pitam ga je li najnoviji plan stvaran izraz namjere ili tek želja. Želje mogu biti zabavne i privući vam pozornost, ali ne bi ih trebalo zamijeniti sa stvarnošću.

Ako izuzmemo religijsku preobrazbu, promjena sta­ vova i ponašanja polagan je proces; promjena se odvija postupno. Svaki uspješan bijeg iz zatvora zahtijeva maštu, dugotrajno planiranje koje traje mjesecima, pa čak i godi­ nama te polagan napredak prema slobodi. Ne moramo se diviti ljudima koji bježe iz zatvora, ali se možemo ug­ ledati u njihovu domišljatost i odlučnost.

Kad razgovaram s osobom koja želi dolaziti na terapiju, najteže je utvrditi koliko je spremna za promjenu i posje­ duje li hrabrost koja je prijeko potrebna u tome procesu. Neki ljudi ne dolaze psihijatru da bi stvarno promijenili svoj život. Živimo u društvu koje je žalopojke uzdiglo u glavni oblik javnoga diskursa. Radijski valovi i sudovi pre­ puni su žrtava raznih stvari: zlostavljanja u djetinjstvu, tu­ đih pogreški, slučajne nesreće. Dobrovoljni postupci prek­ valificirani su u bolest, tako da patnike možemo sažaljevati i nadoknaditi im ozljedu, kad je to moguće. Ne treba nas čuditi što mnogi takvi ljudi dolaze u psihijatrijske ambu­ lante očekujući suosjećajnog slušatelja i lijek koji će ih umi­ riti. Često žele svjedočanstvo za sudsku parnicu ili isprični­ cu za šefa. Nisu došli namjeravajući se upustiti u naporan proces istraživanja vlastitog života, preuzimanja odgovor­ nosti za vlastite osjećaje i donošenja odluke o tome što mo­ raju napraviti da bi bili sretni.

Da bih im pojasnio ulogu koju ću odigrati, na prvom sastanku od pacijenata zatražim da potpišu pismo u koje­ mu, između ostaloga, piše: Ne bavim se uredskim uvredama, sudskim parnicama, raspravama o skrbništvu, odlukama o nesposobnosti za rad, kao ni drugim zakonskim ili administra­ tivnim procesima, uključujući ispričnice za posao i zahtjeve za promjenu radnih uvjeta. Ako vam je zbog bilo kojega od nave­denih razloga potreban medicinski savjetnik, pronađite ga negdje

drugdje; ja se bavim isključivo terapijom.

Ljudi smatraju da su misli, želje i namjere odraz stva­ rne promjene. Nesklad između riječi i djela zamagljuje terapeutski proces. Ispovijed je možda uistinu dobra za dušu, ali ako je ne prati promjena u ponašanju, onda su to samo prazne riječi. Mi smo verbalna vrsta, skloni pre­ nošenju i najsitnijih misli. (Sjećate li se svoga posljednjeg razgovora putem mobitela?) Obećanjima pridajemo pret­ jeranu važnost.

Kad god pacijentima ukazem na nesklad između ono­ ga što kažu i onoga što rade, iznenade se, a ponekad se i naljute zato što njihovu namjeru ne uzimam zdravo za go­ tovo, nego se bavim jedinom komunikacijom kojoj se može vjerovati: ponašanjem.

Možda od svega najviše zbunjuju riječi »volim te«. Čeznemo čuti tu moćnu i ohrabrujuću poruku. Među­ tim, ako te riječi ne prati dosljedno ljubavno ponašanje onda su lažne ili je, da budemo malo blaži, riječ o obeća­ nju koje vjerojatno neće biti ispunjeno.

Rascjep između onoga što govorimo i onoga što radi­ mo nije samo mjera licemjerstva, budući da najčešće vjeru­ jemo dobronamjernim izjavama. Jednostavno, i svojim i tu­ đim riječima obraćamo previše pozornosti, a nedovoljno postupcima koji nas uistinu definiraju. Zidovi zatvora ko­ jega smo sami izgradili napravljeni su od straha od rizika i sna o svijetu i ljudima koji se pokoravaju našim najdubljim željama. Teško je odbaciti utješnu iluziju, ali još je teže stvo­ riti sretan život od opažaja i uvjerenja koji nisu u skladu sa svijetom oko nas.