MOJA PERSPEKTIVA U AUSTRALIJI

Pa ja sam u Australiju dospio krajem Domovinskoga rata 1994 godine. Dakle od tada je prošlo punih 26 godina. Došao sam u takozvanoj ''indipendent'' kategoriji dakle kao onaj imigrant koji ne zahtijeva posebnu brigu drugih  nego se drži da  na osnovu svoga obrazovanja i stručnosti može  lako i neometano nastaviti rad i u ovoj novoj sredini. U tom pravcu je australijskoj ambasadi u Beču bila dostavljena cjelokupna dokumentacija u svezi sa mojom osobom i mojom obitelji jer smo kao obitelj dolazili na ovaj veliki kontinent i mi smo dobili i vize za useljenje i kao takvi smo i prihvaćeni od australijskih vlasti.

Međutim nije baš sve išlo tako lako i jednostavno nego se moja žena nakon   nekoliko mjeseci boravka dosjetila da joj ne odgovara ta veza u kojoj je tobože bila ''na silu'' i bez svoje volje pa na koncu odluči da me napusti i da dijete povede sa sobom. U razvodnim papirima stoji također i njeno mišljenja da se ja dovoljno ne brinem za dijete i da ne držim mejtenans, da ne plaćam alimentaciju  nego naprosto da sam ''nitko i ništa''. Zato  se vjerojatno i preudala za britanskoga čovjeka jer je bio ''dobra partija'' i sa njim nastavila svoj život uz jedno novo dijete. U isto vrijeme, svi moji pokušaji da dođem do nekoga posla bili su bez uspjeha. I kada sam pokazao nekim mjerodavnim ljudima svoje radove i kada sam te radove ponudio australijskoj strani  onda su mi rekli sasvim ozbiljno '' to ste radili u Hrvatskoj a sada morate razmišljati što ćete raditi ovdje''. Nekoliko godina kasnije u razgovoru sa jednim  profesorom iz Melbournea isto sam saznao: ''znate to sa Hrvatskom i bivšom Jugoslavijom to nikoga više ovdje ne zanima, to je bilo interesantno prije nekoga vremena  dok je rat još trajao, sada više ne…'' I onda sam ja ponudio novoj mladoj hrvatskoj generaciji te svoje radove i to je kod nas i objavljeno a ja sam se povukao u osamu uživajući australijsku penziju. Jer meni nije bilo moguće ovdje doći do bilo kojega posla, ne samo određenoga primjereno mojoj struci nego bilo kojega. Ali je ipak bilo moguće doći do jednoga posla koji je bio plaćen otprilike 60 dolara tjedno a to je bio posao raznosača raznih  reklama u određenim dijelovima grada. Kao prilog ovome svome tekstu također dostavljam i fotografije tih reklama i svoga jedinoga mogućega ''posla'' u Australiji. Eto vidite kakva je perspektiva bila  mornaričkoga poručnika  i doktora znanosti koji ima sabrana djela i koji u Hrvatskoj ima 20 godina staža.

Međutim nije o toj perspektivi u Australiji sve rečeno nego postoji i još jedna evidencija o porazu kognitivnih sposobnosti australijskog čovjeka a to je dopis koji je jednoga dana osvanuo na mojoj stranici Medicare gdje  me vlasti pitaju da li bih htio biti organ donor :jer je činjenica da  ovdje australijska vlada snosi financijske troskove moga liječenja i jer je istina da ja dobijam tu australijsku  penziju za koju svatko može reći da je sa nepravom stečena. A ja sam se potrudio kroz ove  godine  da dokažem da su obe moje penzije, i hrvatska i australijska sasvim zaslužene. A za liječničke troškove snosim takovu odgovornost da sam  kao dobrovoljni davalac  krvi i kao organ donor  sasvim zasluženo ''isplatio''  troškove o kojima je riječ. I tako  ja mogu računati da bih nakon svoje smrti mogao otići u organe a i to je bolje nego da vas se riješe nekim drugim putem. Eto sada vidite  kakva je  bila moja perspektiva u Australiji za koju mnogi Hrvati govore da je pravi ''raj'' na zemlji, da čovjek pukne od smijeha.

Zlatan Gavrilović Kovač