Mentalno zdravlje podrazumijeva slobodu izbora

 

Važna karakteristika svih emocionalnih poremećaja jest svojevrsno ograničenje. Ljudi koji pate od depresije, tjes­ kobe, bipolarne bolesti ili shizofrenije ne mogu slobod­no funkcionirati u svijetu i moraju se prilagoditi kako bi lakše podnijeli nedostatke izazvane bolešću.

U depresiji nas gubitak energije, nesposobnost koncen­ tracije i tužno raspoloženje navode da se povlačimo od drugih ljudi i od aktivnosti koje su nas radovale. Radna sposobnost nam je smanjena, a u najgorim oblicima bolesti posve gubimo volju za životom. Slično tome, jaka nas tjes­ koba najčešće navodi da izbjegavamo društvo kako bismo ublažili zabrinutost i nervozu koje nas opsjedaju. U sluča­ ju težih mentalnih oboljenja, kao što su manična depresija ili shizofrenija, gubimo dodir sa stvarnošću i ne možemo slobodno komunicirati sa svijetom.

Sva stanja koja sam spomenuo imaju biološku osno­ vu i zato su lijekovi općenito djelotvorni. Ukoliko bolest utječe na naše funkcioniranje i odnose, važan je i bihevi- oristički pristup liječenju. U slučaju da tjeskoba ograni­ čava normalno funkcioniranje, oboljeli moraju biti odlučni i suočiti se sa svojim strahovima; ne smiju im se prepuš­ tati. Takav pristup odražava najvažnije pravilo tjeskobe:

Izbjegavanjem se stanje pogoršava; suočavanjem se postupno poboljšava.

U slučaju depresije, potrebno je promijeniti neke obrasce ponašanja - inerciju i  zamor  -  kako  bismo  počeli  raditi ono od čega će nam svakako biti bolje. To je veliki zah­ tjev kad je riječ o obeshrabrenoj, pesimističnoj i, prema vlastitom mišljenju, nevrijednoj osobi.

Poimanje stvarnosti u nekih ljudi je nejasno, ali ne uvijek. Boreći se za poboljšanje, koriste se svime što im lijekovi mogu pružiti, kako bi živjeli što normalnijim ži­ votom. Kad ste zaokupljeni kroničnom mentalnom bo­ lešću, najvažnija je čvrsta i pouzdana potpora obitelji. O ljubavi sam najviše naučio od roditelja, supružnika i dje­ ce pacijenata oboljelih od Alzheimerove bolesti, shizofre­ nije ili razvojnih poremećaja. Medalje za hrabrost većinom se dodjeljuju za kratke trenutke u kojima su se ljudi hrabro ponijeli. Oni koji se iz dana u dan brinu o nepokretnim ili teško bolesnim voljenim osobama rijetko kad dobivaju priznanje, ali su, prema mome mišljenju, zaslužili poseb­ no mjesto u kakvom god se raju nalazili.

Nedavno sam bio na konferenciji na kojoj je voditelj govorio o tegobama kroničnih bolesti i spomenuo je oso­ bito dobru organizaciju za pomoć bolesnima. Zastao je, pokušavajući se prisjetiti imena te organizacije, kad se kroz čitavo gledalište razlijegao glas muškarca u invalid­ skim kolicima: »Još... nismo... mrtvi!« »Tako je«, odvratio je govornik, »tako im je ime!«

Njegova odlučnost sve nas može nečemu naučiti. Ne samo što imamo sreće, jer postoje ljudi čiji je teret puno veći od našega, nego u životu svakoga čovjeka ima patnje. Definiramo se reagirajući na patnju. »Suosjećajni prijatelji« su organizacija roditelja koji su izgubili dijete. Mnogi ucvi­ ljeni roditelji pričaju kako im se obraćaju dobronamjernici:

»Ne znam kako to možeš podnijeti; nisam sigurna da bih ja to mogla«. To bi trebao biti kompliment, ali kod rastuže- nih roditelja izaziva  gorki osmijeh.  Zar  imamo  izbora?

Hoćemo li i sami umrijeti i napustiti one koji još ovise o nama? Smrt bi svakako bila bolje rješenje nego život bez voljene osobe, ali ne možemo izabrati takvo olakšanje pa podnosimo ono što moramo podnijeti i stupamo naprijed.

Mentalno je zdravlje povezano s izborom. Što više mogućnosti izbora možemo provesti, to smo sretniji. Oni koji se najlošije osjećaju i koji su posve obeshrabreni pate, jer imaju osjećaj da su im mogućnosti odabira ograničene, po­ nekad vanjskim okolnostima ili bolešću, ali najčešće ih ograničavaju sami. Najvažnija je u tome tolerancija rizika. Ako strahovima dopuštamo da upravljaju našim životom, osobito strahu od promjene, teško ćemo odabrati život u kojemu ćemo biti sretni. Ograničava li nas tjeskoba ili ne­ dostatak  mašte?

Uvijek imamo mogućnost izbora, u kakvim se god očajnim okolnostima nalazili. Upravo je to, više od sve­ ga drugoga, zadatak psihoterapije: suosjećati s nevolja­ ma koje ljudi podnose ne prepuštajući se očajanju i nag­ lašavati da nije sve izgubljeno. Još nismo mrtvi.