Ovo je slika tvrđave Lovrijenac u Dubrovniku i ona se nalazi na jednoj velikoj stijeni poviše Pila opasana malom, lijepom borovom šumom. Za vrijeme Drugog svjetskoga rata ta je tvrđava bila ustaški logor i u njoj je na primjer pogubljena narodni heroj Nikica Franić. Moja škola na Ilinoj Glavici u Dubrovniku nosila je njeno ime. Njena obitelj je živjela u Pilama i bili su naši susjedi, znači ostali su na mjestu toga zločina, ali je i moja obitelj ostala na istom mjestu zločina, jer je brat moje majke (moj ujak) Ćamil Kovač bio stražar u tom istom ustaškom logoru. On je pogubljen od strane partizana za vrijeme oslobađanja Dubrovnika i to je bila jedna velika tragedija za moju majku koja se cijeli svoj preostali život osjećala duboko krivom, a doista nije imala razloga za to.

Od tog vremena postojala je jedna tendencija među našim ljudima i među Dubrovčanima, da našu obitelj doživljavaju kao ustašku obitelj, iako je na primjer moj otac bio partizanski borac 27. istočnobosanske divizije od 1944. Godine, ali nam to nije ništa pomoglo, jer je ta ocjena vrijedila i za njega po logici našeg primitivnog mentaliteta tako da ga je to onemogućavalo u napredovanju u ratnoj mornarici, na primjer.

Međutim, moja majka je imala tri braka. Moja sestra Zlata i ja smo iz njenog trećeg. Iz prvog braka sa Hilankeom Mehaković ona je imala sina Huseina, moga brata, sa kojim je provela svoju mladost, dok ga moj otac nije uzeo pod svoje okrilje i odgajao kao svoje dijete, mada je Huso bio već velik. Taj je Hilanke Mehaković bio hercegovački partizan koji je stupio u redove partizanske vojske odmah sa proglašenjem ustanka 1941. godine i kao takav je bio i nositelj SPOMENICE PALIH BORACA. On je poginuo i mi ne znamo gdje su njegovi ostaci, ali je nova socijalistička vlast za poginule borce Trebinja izgradila monumentalni spomenik u trebinjskom parku kao mjesto sjećanja i zahvale. Zato ovdje poštovanom čitateljstvu predstavljam istinu, da moj brat ima tu spomenicu koju je dugo vremena čuvao u tajnosti i sliku tog trebinjskog monumenta što je još jedino što je preostalo od tog čovjeka.

Prema tome, čini se malo nejasnom i zlonamjernom ocjena obitelji Mehakovića kao ‘’poznate ustaške obitelji, jer je istina da je njih kao i u mnogim drugim slučajevima na Balkanu bilo na svim stranama pa se onda događalo, da je često išao u tim sukobima brat na brata, a da cijela ta priča nije bezazlena govori najrječitije i moj osobni slučaj, jer sam i ja u mnogim slučajevima u hrvatskoj javnosti bio stigmatiziran kao ‘’ustaško dijete’’ kao što se ta zlonamjerna projekcija protegnula i na moje dijete koje je ovdje ne drugom kraju svijeta također doživljavan kao „ustaša“, da čovjek pukne od smijeha i to on koji pravo niti ne govori hrvatski jezik, nego mu je engleski materinji jezik. Uostalom on bi hrvatski i zaboravio, da nije bilo mog napora u suprotnom pravcu.

Prema tome meni Britanci ili Židovi ne trebaju dijeliti povijesne lekcije prema kojima izgleda, da oni jako dobro poznaju balkanski slučaj i naš fenomen i možda bi konačno bilo bolje za sve kada bi se malo manje petljali u naše prilike pa se više pozabavili svojim vlastitim, ali treba jako puno do te produktivne skromnosti.

https://blog.dnevnik.hr/prokleta-od-daljina