Dođe vrijeme u životu kada više ne možete biti statični, kada sidro više ne može stajati usidreno. Dođu valovi koji vas nose dalje...bezkompromisno. Duša se budi, revoltirana ostankom u mjestu i vremenu koje nije njeno. Sasvim je jasno da ona sada želi nešto drugo, osjeća da je to njezin poziv i odabire krenuti dalje bez imalo logike i zdrave pameti. Jednostavno joj je dosta...

Ne znam ima li tko ovdje takvih iskustava, jer ja...koliko god željela promjenu, iskreno ne znam što me čeka. Osjećam se kao da sam skočila s litice. Hoću li tresnuti? Opametiti se? Ili se vinuti i odletjeti u smjeru koji mi je namijenjen? 

Ne meditiram već neko vrijeme, ali i dalje osjećam to nešto oko mene. Intuiciju. Svi je mi imamo, taj mali glasić u sebi...al' ovaj moj je nekako počeo galamiti, urlati, otimati se, protestirati, izjedat me iznutra dok ne učinim ono što moram da mu ugodim. Bolujem li od nekog bipolarnog poremećaja? Sve tako emotivno doživljavam i duboko doživljavam. Ima to veze i sa mojim horoskopskim znakom, no...nikada ovako duboko. 

Ribe..uvijek nestabilne. Lako se prilagode svakoj promjeni. No, okrenem se i vidim da se sve više ljudi okreće sebi (ne znam postaju li sebičniji ili su jednostavno odlučili raditi ono što im je namijenjeno pod svaku cijenu i ostati ustrajni u tome) i osjećam da je došlo i moje vrijeme da se okrenem sebi. Da zaboravim neke lažne usiljene prijateljske ljubavi, da kažem svima odj**** sada je moje vrijeme i da ja radim ono što želim, ono što volim i ono za čim žudim. Kao da je duša odlučila piti sa svog izvora i odbija bilo kakve šetnje s prljavim nogama po njenom izvoru, bilo što što bi ga moglo onečistiti. Samo ona i njen poziv. 

Lijepo je biti u zoni komfora, no svi kažu da život počinje tamo...tamo gdje završava zona komfora. Kažu da je potrebno skočiti i napraviti rez. Za mene je to vrlo teško. Prvo je zbog racionalnih i logičnih stvari, jer riskiram neku koliko-toliko sigurnu budućnost. Drugo, poznam se i što ako padnem u depresiju jer ne postignem ono što ovaj glas (koji apsolutno ne želi ušutiti) tako jako želi? Treće, kako postići to nešto ako nemaš sredstava da isto postigneš?

Znam, svi oni stare škole (ovdje bez uvrede) vjerojatno će reći da i nije to toliko strašno, mlada sam, ako želim nešto moram se za to jako boriti. Znam to ja i predobro. Kao da sam u nekom začaranom krugu.

Ja bi, ali ne bi. Ali nema više ne bi. Sad moram i točka. Kako će završiti? Pojma nemam. Bojim se pomalo, ali vjerujem. Što mi je suđeno, doći će željela ja to ili ne. Samo, pitam se... jel to ono što mi govori ovaj osjećaj? Ako itko ima kakvog iskustva neka se slobodno izjasni...vjerujem životnom iskustvu živih a i mrtvih. Svatko ima svoj put, no isto tako..puno je ljudi koji nikad nisu prežalili što nisu riskirali, što nisu pokušali. Koje je vaše mišljenje?