Lukacs je mnogo pisao o estetskom odražavanju i uopće bismo njegovu Estetiku mogli shvatiti kao jednu teoriju estetskog odražavanja. Naša se poslijeratna filozofija uglavnom sa nepoštovanjem i potcjenjivanjem odnosila prema ovim Lukacsevim nastojanjima, mada je smetnula s uma da ona ovu estetiku samo može sanjati i ta je naša arogancija vidljiva na svakom koraku naše filozofije koja je htjela biti svjetsk-opovijesna činjenica, da bi na koncu završila svoj pobjedonosni put na smetlištu europske kulture.

 Kasim Prohić, na primjer, koji je svoj filozofski profil izgrađivao na fundamentima praksis filozofije svojevremeno se pitao:

 „Kako je moguće, da takav enciklopedijski duh pristane na partikularnost estetskog interesa i afiniteta, kakva je to unutrašnja nužda da se, živeći i misleći svoje vrijeme, živ zakopa u prošli vijek, da estetski desupstancijalizira svoj jednokratni i neponovljivi povijesni i egzistencijalni trenutak, da prošlo misli i osjeća kao buduće, da mu se ono javlja kao antropološka, duhovna i estetska paradigma?“

 Ovdje je, dakle, prigovor Lukacsu da nije suvremen, a što bi trebalo biti suvremeno bosanska kahfa i rahat lokum, hurmašice,janjetina sa medom, hidžab, nikab, burka, himar, čador, al-amira ili pak vitlanje kokoškom poviše glave. To je vjerojatno jako suvremeno.

 Čisti vid estetskog odražavanja nastaje na osnovu potreba svakodnevnog života i pozvan je, da riješi njegove probleme, a njegovi se rezultati miješaju s oblicima ispoljavanja svakodnevnog života, čineći ga obuhvatnijim, diferenciranijim, bogatijim, dalekosežnijim i tako dalje razvijaju sam život. Postoji, naravno, pored estetskog odražavanja još i znanstveno odražavanje pa filozofsko odražavanje i sva ova tri oblika odražavaju istu stvarnost. Tek u subjektivnome idealizmu nastaje predstava, da se ove razne vrste ljudskog odražavanja odnose na razne samostalne stvarnosti koje je stvorio subjekt i koje se uzajamno čak niti ne dodiruju. Takvo shvaćanje najdosljednije izražava Zimel. Naprotiv, dijalektički materijalizam prema Lukacsu gleda na materijalno jedinstvo svijeta kao na neoborivu činjenicu. Stoga svako odražavanje predstavlja odražavanje ove jedne i jedinstvene stvarnosti. Međutim, ovaj odraz stvarnosti nije jednostavno prosto njeno kopiranje, nego realno odražavanje nastaje u uzajamnom odnosu  između čovjeka i vanjskog svijeta. Znači, radi se odražavanju iste objektivne stvarnosti i ovo jedinstvo predmeta ima odlučujući značaj za oblikovanje sadržaja i oblika razlika i suprotnosti.

 Prema Lukacsu, u filozofskom pogledu jako je malo ispitana svakodnevnica čovjeka, iako ona predstavlja područje koje obuhvaća najveći dio ljudskog života. Možda glavna teškoća leži u tome, da svakodnevni život ne zna za takve „zatvorene objektivizacije“ kao što su znanost i umjetnost. Time se nikako ne želi reći, da u njemu nedostaju objektivizacije. Bez objektivizacije se nikako ne može zamisliti čovjekov život, njegovo mišljenje i osjećanje, njegova praksa i njegova refleksija. Ako se ostavi po strani to što sve prave objektivizacije u svakodnevnom životu ljudi igraju važnu ulogu, osnovni oblici specifično ljudskog načina života kao što su to rad i jezik, već u izvijesnom pogledu, u biti, imaju karakter objektivizacije.

 „Rad se može ostvariti samo kao teleološki akt.“ pa onda Lukacs ispituje one momente rada koji određuju taj rad kao fundamentalan faktor svakodnevnog života, svakodnevnog mišljenja, odražavanja objektivne stvarnosti u svakodnevnici, a njegova bitna oznaka je ta, da je on teleološki akt.

 Međutim, što je to osobenost estetskog odražavanja, što su to njegovi oblici izražavanja? Pa onda Lukacs napominje, da pjesnički jezik na svoj vlastiti način sasvim drugačije, nego znanstveni jezik također ima tendenciju, da prevlada oba pola svakodnevnog života: neodređenost i okoštalost. Nužno je naglasiti kako ova dvostrukost tendencija prevladavanja postoji i kada je riječ o znanosti i kada je riječ o poeziji. Prema tome, pogrešno je, ako se znanosti pripisuje egzaktnost, a poeziji samo ukidanje i prevladavanje te okoštalosti. U stvarnosti znanost ne može prevladati neodređenost svakodnevnog mišljenja i njegovog jezika, a da apeliranjem na realnost ne ukine tu okoštalost. Isto tako niti poezija ne uspijeva rastočiti tu okoštalu fiksiranost jezika, ako ne pokušava egzaktno i jednoznačno uobličiti jezičke nejasnoće koje su lišene obzira - opet vraćanjem na ono što je stvarno.

 Čini se, da ovako stečeni uvid u svakodnevno mišljenje dokazuje kako je viši razvitak tog mišljenja, njegovo osposobljavanje za spoznaju objektivne stvarnosti, moguće samo putem znanosti, na temelju napuštanja svakodnevnoga mišljenja. Ako se promatra svjetsko-povijesni tok razvitka, vidimo da tako doista i jest, ali od toga praviti zakon koji funkcionira svugdje i bez izuzetka bila bi vulgarizirajuća apstrakcija koja bi falsificirala važne činjenice toga razvoja. Odatle slijedi, da stvarna plodnost točnog odražavanja stvarnosti i ljudske prakse koja odatle potiče, biva osigurana ukoliko slijedimo Hegelovu trijadu negacije, očuvanja i podizanja na viši novo i u tome Lukacs vidi veličinu Lenjina, na primjer, jer on predstavlja točan izraz toga što je razvitak čovječanstva proizveo više objektivizacije u interesu šireg i dubljeg savladavanja konkretnih problema svakodnevnog života odnosno točan izraz toga što njihova samostalnost, njihova vlastita zakonitost, njihovo kvalitativno uzdizanje i odvajanje od oblika odražavanja svakodnevnog života stoji u službi te iste svakodnevnice i ove proturječnosti pokazuju, da je neprekidno penjanje i spuštanje od  svakodnevnice do znanosti i umjetnosti i natrag prinudno, da je ono uvjet  funkcioniranja, kretanja sve tri sfere života naprijed. Drugi važan moment ovih proturječnosti  dolazi do izražaja u tome da se točnost, dubina, bogatstvo sastoji u podudaranju s originalom, sa samom objektivnom stvarnošću.

 Pa Lukacs je napisao tu svoju veliku Estetiku i mnogo je rekao o tome estetskom odražavanju objektivne stvarnosti i danas nam se ti njegovi zapisi mogu doimati kao naivni i kao djetinjasti, ali je zapravo kod njega postojala jedna duboka vjera u produktivne snage čovjeka. On govori o umjetnosti kao o jednoj kritici života, kritici njegovih fetišizirajućih oblika i o njenoj defetizirajućoj misiji, osloboditeljskoj misiji.

 Umjetnost ima bitno prosvjetiteljsku i obnoviteljsku funkciju koja treba pretvarati čovjeka u totalnog čovjeka odnosno da bude regulator i liječnik za izvjesne bolesti socijalnog progresa koje vrijede za društvo u kojem je došlo do „pobjede nihilizma“, a između onog što je sam imenovao nihilizmom i socijalističkim realizmom Lukacs se opredjeljio za drugu tendenciju. Zašto? Pa zato, jer je suvremena umjetnost puna fetišiziranih pojava, dok bi prava umjetnost trebala inzistirati na odražavanju u njegovom estetskom zaokruživanju kojem je svojstvena defetišizacija odnosno točna spoznaja stvari kao posrednika u ljudskim odnosima.

 S druge pak strane u suvremenoj umjetnosti on vidi rastvaranje cjeline predmetnoga, praznu transcedenciju, „ništa kao paradoksalno ispunjenje tako stvorene praznine“. Ova tobože nevina estetska „praznina“ udružuje se danas prema Lukacsu sa religijskom potrebom. Zato on i piše:

 „Religijska potreba i suvremena umjetnost sustiču se u subjektivnoj proizvoljnosti i bezobličnosti“ i to stoga, jer su „prava umjetnička djela u strogom smislu riječi antiteodiceje.“

 Naravno, mi se možemo složiti ili ne složiti s ovim Lukacsevim stajalištima, ali ostaje kao činjenica, da je on uspio dati jednu hvale vrijednu estetiku koja je stjecajem povijesnih okolnosti i jednom velikom antikomunističkom kampanjom sa Zapada kod nas posve zaboravljena. Netko može reći, da je to zbog njegova shematizma crno-bijelog estetskog i filozofskog oblikovanja pojmova, a netko može reći kako je ovdje po srijedi jedan fundamentalan estetički stav koji snagom svoje argumentacije, dubinom i promišljenošću zasjenjuje sve postojeće suvremene estetike koje su se arogantno svijetu predstavljale kao „industrije“.