Ljubav nikada ne umire, čak ni u smrti

Dvaput sam izgubio dijete. Stariji sin se ubio, a trinaest mjeseci kasnije mladi je umro od leukemije. Tuga me je podučila mnogočemu: krhkosti ljudskoga života i konač- nosti smrti. Gubitak onoga što nam je najvažnije pokazuje nam što je bespomoćnost i poniznost te kako preživjeti. Izgubivši sve iluzije o kontroli u životu koje sam možda još imao, morao sam odlučiti koja pitanja uopće vrijedi pos­ tavljati. Brzo sam shvatio da su prva koja svi postavimo - zašto moji sinovi? Zašto baš ja? - i besmislena i neminov­ na. Apsurdno je očekivati da će život biti fer.

Moji bližnji, koji su patili kao i ja, koje sam volio i koji su također doživjeli nepopravljivi gubitak, naveli su me da nastavim živjeti. Poput svih koji nekoga oplakuju, počeo sam mrziti riječi »prestanak patnje«, jer su utješno nagov­ ještavale da je tuga ograničena vremenom i da se svi kad- tad oporavimo. I sama pomisao da mi u jednom trenutku života moja djeca više neće nedostajati bila mi je bestidna i odbacio sam je. Morao sam prihvatiti stvarnost - nikada više neću biti isti kao prije; dio moga srca, možda i najbolji, uništen je i pokopan zajedno s mojim sinovima. Što mi je ostalo? E, o tome je pitanju bilo vrijedno razmisliti.

U intervjuu radenom nekoliko godina nakon sinove smrti, Gregorv Peck je rekao: »Ne razmišljam o njemu svakoga dana; nego svakoga sata u danu«. S vremenom se narav misli mijenja, od razornih prizora bolesti i umi­ ranja do blagih uspomena na njihov život.

Tuga je nešto što sam dobro upoznao. Dugo je vre­ mena bila okosnica moga života. Napisao sam i knjigu pokušavajući je izbjeći. Naučio sam da to nije moguće; jed­ nostavno je morate proživjeti. Iskusio sam beznađe, raz­ mišljao o samoubojstvu i shvatio da nisam sam. Siguran da u riječima nema nikakve utjehe, spoznao sam da su moje i tuđe riječi jedino što imam za izražavanje svojih is­ kustava: početnog očajanja koje se kasnije pretvorilo u krhko uvjerenje da je moj život još ispunjen smislom.

Moji su sinovi ostali skamenjeni u vremenu, ali su za mene i nakon trinaest godina živi. Uglavnom sam si opros­ tio što ih nisam mogao spasiti. Pomirio sam se s pomišlju da ću ostarjeti bez njih. Nekoć sam samopouzdano pret­ postavljao da će me oni pokopati, ali to se neće dogoditi. Prestao sam vjerovati u uređeni svemir i pravednog Boga. No, nisam ih prestao voljeti i nisam prestao čeznuti da ćemo se jednoga dana, usprkos svemu, ponovno susresti.

To je nada: oni koje smo izgubili u nama su probudili osjećaj ljubavi kakvu nikada nismo poznavali. Te su traj­ ne promjene njihova baština, njihov dar nama. Naš je zadatak prenijeti tu ljubav onima kojima smo još potreb­ ni. Tako ostajemo vjerni njihovoj uspomeni.

Za kćerino sam vjenčanje posudio nekoliko misli Marka Helprina i sastavio sljedeću zdravicu:

Ljubav roditelja i djece uvelike ovisi o opraštanju. Naše ne­ savršenosti nas čine ljudima, a spremnost kojom ih podnosimo u svojim voljenima i u sebi ublažava patnju kojoj smo otvoreni zbog ljubavi. U ovakvim trenucima proslavljamo čudo: dvoje ljudi su pronašli jedno drugo i zajedno stvaraju novi život. Ako ljubav uistinu može prevladati smrt, u  tome uspijeva samo pamćenjem i odanošću. Uspomene i pamćenje - s njima će vaše srce, makar možda slomljeno, biti ispunjeno i moći ćete do posljednjega tre­ nutka ostati na svome borbenom položaju.