LENJIN O UKRAJINI ILI O ‘’RAZVLAČENJU MRTVOGA PSA’’

 

 

 

Zlatan Gavrilović Kovač

 

 

 

Meni nije danas posve jasno koliko je  Ukrajina komunistička tvorevina ali nema nikakove sumnje da je riječ o jednoj dugoj povijesti države i nacije koja je u komunističkom režimu u Rusiji doživjela  svoju punu afirmaciju. A to je i Putin jednim dijelom mislio kada je rekao da ‘’moderna Ukrajina u cijelini jest stvorena od Rusije ili, ako hoćemo biti precizniji, od Boljševika, dakle Komunističke Rusije. Ovaj proces je praktički otpočeo  točno nakon  revolucije 1917 godine i Lenjin i njegovi suborci  učinili su  to na jedan ekstremno težak način odvajajući, separirajući,   ono što je povijesno Ruski teritorij’’. Dakle Putin je svojevremeno razvijao svoje ideje tvrdnom da ‘’Sovjetska Ukrajina jest rezultat politike  Boljševika i s pravom može biti nazvana  Ukrajina Vladimira Lenjina. On je bio njen stvaratelji i  arhitekt’’. Ako su ove tvrdnje točne onda nije posve jasno zašto su 2011 i 2013 godine ukrajinski demonstranti čekićima i teškim maljevima demontirali na ulicama Kijeva i Harkova statue Lenjina ako je on već ‘’otac’’ suvremene Ukrajinske nacije . Bilo bi primjerenije da je narod  donosio pod spomenike cvijeće i palio svijeće  voštanice u spomen na jednog tako velikog čovjeka zahvaljujući kojem danas imaju svoju nezavisnost. Mislim da je u tom smislu točna također i tvrdnja Serhii Ploghii iz Ukrainian research Intitute Harvard University koji  smatra  da je nakon pobjede u Ukrajini Lenjin  došao do zaključka da je formalna nezavisnost  Ukrajinske države, zajedno sa koncesijama  prema  ukrajinskom jeziku i kulturi  bila apsolutno nužna ako su Boljševici htjeli uspostaviti kontrolu nad Ukrajinom  . Lenjin je dakle smatrao  da su  ukrajinske aspiracije  prema nezavisnosti  toliko jake, ne samo među Ukrajincima općenito nego čak i medu Boljševicima samim  što je omogućilo veliki stupanj autonomije i status ove države ravan Ruskoj unutar Sovjetskoga Saveza odnosno nove države čije je stvaranje deklarirano 1922 godine.

 

Postoji kod Lenjina jedan tekst o Ukrajini koji je napisan  1917 godine i Štampan u Pravdi od 28 Juna ( 15), a koji se nalazi u 25 volumenu njegovih Sabranih djela  iz 1977 godine  iz kojega navodim u engleskom prevodu one dijelove koje mi se čine kardinalnim s obzirom na ovo pitanje

The new, coalition Provisional Government’s policy failure is becoming more and more obvious. The Universal Act on the organisation of the Ukraine, issued by the Ukrainian Central Rada and adopted on June 11, 1917, by the All-Ukraine Army Congress, plainly exposes that policy and furnishes documentary proof of its failure.

“Without seceding from Russia, without breaking away from the Russian State," reads the Act, “let the Ukrainian people have the right to shape their own life on their own soil.... All laws by which order is to be established here in the Ukraine shall be passed solely by this Ukrainian Assembly. And laws establishing order throughout the Russian State must be passed by the All-Russia Parliament.”

These are perfectly clear words. They state very specifically that the Ukrainian people do not wish to secede from Russia at present.They demand autonomy without denying the need for the supreme authority of the “All-Russia Parliament”. 

 No democrat, let alone a socialist, will venture to deny the complete legitimacy of the Ukraine’s demands. And no democrat can deny the Ukraine’s right to freely secede from Russia. Only unqualified recognition of this right makes it possible to advocate a free union of the Ukrainians and the Great Russians, a voluntary association of the two peoples in one state. Only unqualified recognition of this right can actually break completely and irrevocably with the accursed tsarist past, when everything was done to bring about a mutual estrangement of the two peoples so close to each other in language, territory, character and history. Accursed tsarism made the Great Russians executioners of the Ukrainian people, and fomented in them a hatred for   those who even forbade Ukrainian children to speak and study in their native tongue.

 

 

 

 

I Lenjin ovdje piše o ‘’ full recognition of the Ukraine’s rights, including the right to free secession’’.

 

Pa Lenjin ovdje razmišlja o ukrajinskom pitanju na temelju onih spoznaja do kojih je došao isto 1917 godine u  svojoj Državi i revoluciji  dakle u smislu prava naroda na samoopredjeljenje kao i prava naroda na odcjepljenje koje je pravo upisano u najviše akte Socijalističke Rusije.

Principom  samoopredjeljenja  se naziva pravo svakog naroda da samostalno odlučuju o svojoj sudbini. Pod tim principom se podrazumjevaju pravo na otcjepljenje i stvaranje nezavisne nacionalne države, pravo na ujedinjenje sa drugim narodima, pravo na ekonomsko  samoopredjeljenje, kao i pravo na izbor društvenog  i političkog uređenja . U njemu se navodi da ljudi, na bazi poštovanja načela jednakih prava i pravičnih jednakih mogućnosti , imaju pravo da slobodno biraju svoj suverenitet  i međunarodni politički status  bez uplitanja sa strane. To je pravo imala i bivša država Jugoslavija gdje se  narodi Jugoslavije na temelju svoje slobodno izražene volje  ujedinjuju  u saveznu republiku slobodnih i ravnopravnih naroda i narodnosti. Teritorij je jedinstven i čine ga  teritoriji socijalističkih republika  i taj se teritorij ne može mijenjati  bez pristanka republika  dok se granica jedinstvene države ne može mijenjati bez suglasnosti  svih republika. Takvi su principi isto vrijedili i u Ruskom Ustavu.

I sada - što je tu sporno? Ako znamo da ovo pravo prije svega misli

na  zabranu narušavanja teritorijalnoga integriteta postojećih država te ugrožavanja međunarodnoga mira i stabilnosti  To povlači za

sobom razmatranje načela uti possidetis i njegovih korijena i obveznosti

primjene, jednako kao i secesije kao najčešće posljedice afirmativnoga

ostvarivanja prava na samoopredjeljenje  naroda. Također se na to nadovezuje i pitanje disolucije država, najčešće federalnih, za koje se pita imaju li one materijalne razlike s obzirom na secesiju koja također nije izrijekom ni dopuštena ni zabranjena.  I sada što je tu sporno s obzirom na Lenjina i njegovo razumijevanje ukrajinskoga nacionalnoga pitanja? Ako nam je poznato da je on već 1917 godine u svojoj Državi i revoluciji razmatra problem federalizma i centralističke države ovim riječima ( stranica 62): ‘’ Kod Engelsa kao i kod Marxa bez obzira na njihovu bespoštednu kritiku reakcionarnosti malih država i prikrivanja te reakcionarnosti nacionalnim pitanjem u određenim konkretnim slučajevima nigdje nema ni traga nastojanja da se otarase nacionalnoga  pitanja- težnje koja predstavlja čestu grešku holandskih i poljskih marksista koji polaze od opravdane borbe protiv malograđanski uskog nacionalizma svojih malih država. Čak i u Engleskoj gdje su se geografski uslovi i zajednički jezik i istorija mnogih vekova reklo bi se raskrstili  s nacionalnim pitanjem pojedinih sitnih delova Engleske čak i ovde Engels uzima u obzir jasnu činjenicu da nacionalno pitanje  još nije iživljeno i zato priznaje federativnu republiku kao korak naprijed. Razume se ovde nema ni traga odustajanja od kritike  nedostataka federativne republike i od najodlučnije propagande i borbe za jedinstvenu centralističku demokratsku republiku’’ Ali to je i za Lenjina centralizam koji ne isključuje  široku lokalnu samoupravu koja bezuslovno uklanja svaki birokratizam i  svako komandiranje odozgo ( Ibid) I sada što je tu sporno da se danas ruše maljevima spomenici Lenjinu na ulicama Ukrajine, da se sudi profesorima ruskoga jezika i književnosti, da se na ulicama Kijeva ranjavaju i osakaćuju ruski filozofi i filozofkinje ,da se diskriminira ruski jezik i ljudi kojima je to materinji jezik , da se vrše pokolji ruskoga stanovništva u istočnim dijelovima zemlje, da se granatiraju gradovi naseljeni ruskim stanovništvom i da su ulice pune krvi ruskih ljudi koji su mirno živjeli neopterećeni političkim predrasudama njihovih prvaka, da su migracije  stotina tisuća  ljudi mirnoga stanovništva podjednako prema Poljskoj , Slovačkoj, Rumuniji kao i prema Rusiji , naprosto što je sporno da je Ukrajina danas primjer stradanja nevinoga stanovništva , žena i djece u  bratoubilačmom ratu gdje nema pobjednika nego ostaju samo osakaćeni i potpune  ruševine... To je za mene veliko pitanje!

 

 

.