KRONIKA PORODICE CASAGRANDE

(Ili kako je Ugly Betty samljela Petera Handkea u veš mašini)

Dr Zlatan Gavrilović Kovač

Adelaide 2007

Naši najveći I najbolji susjedi u Pilama u Dubrovniku bijahu baba Điđa I djed Vlado. Zapravo njeno ime bijaše Luigia Casagrande a njegovo Vlado Uljarević. Ona je bila talijanskog porijekla rodom iz Venecije dok je on bio hercegovački Srbin. Da bi se shvatila ta relacija potrebno je dakako imati na umu socijalni I kulturni ambijent Dubrovnika I Italije svagda u relaciji prema Bosni I Turskoj I to od kraja 18 stoljeća kada dolazi do izvjesnih naglih promjena u turskoj carevini, Europi ali I u Dubrovačkoj Republici. Dolaskom Turaka u 14 stoljecu na prostor Balkana dolazi do značajnog njihovog uticaja na život naših naroda posebno u Bosni a onda preko Bosne posredno I na život Dubrovnika. Nije stoga slučajno da je najjužnija Turska postaja , administrativno I vojno središte Hercegovine u Bosni bilo upravo Trebinje a to je svega 28 kilometara sjeveroistočno mjesto od Dubrovnika. A preko ovoga grada Turska vodi sve diplomatske, trgovačke I druge poslove koji su bili od vitalnog značaja za život Otomaskog carstva na Balkanu I s obzirom na diplomatske I političke odnose sa mediteranskim zemljama. Posebno sa Italijom. Razgranate trgovačke prilike I cvjetanje trgovine između Bosne I Dubrovnika a to znači čitavog Mediterana učinile su da je jedan ogranak porodice Casagrande iz Venecije dospio početkom 19 stoljeća I u Dubrovnik I to kao porodica Venecijanskih trgovaca koja je imala svoja “kola” ili “karoce” I na način konjskih zaprega trgovala sa cijelim Orijentom. Moja baba Luigija Casagrande bila je najmlađa kći jedne takve velike porodice Casagrande dok je Vlado bio jedan od njihovih kočijaša. Nije čudno kada se kaze “psuje kao kočijaš” jer je moj djed Vlado bio dobar primjer za to: on je psovao kao kočijaš: “jebem ti krv Isusovu, jebem ti trnje Isusovo, jebem ti mlijeko matere tvoje krave koja te rodila” I tako dalje. Venecijanska porodica Casagrande vjerojatno također ima neke sveze sa isto tako venecijanskom porodicom Casanova iz koje su se regrutirali ambasadori Venecije u Europi I općenito je poznato da je suvremena masovna kultura od te porodice napravila dobar primjer jedne oblačene porodice. Prema mome misljenju rijec je o jednoj velikoj zajednici od koje je CASA-GRANDE prva po porijeklu a onda se odjeljuje ogranak CASA- NOVA koji postoji I danas. Ja sam u svojoj zagrebačkoj biblioteci imao original prvo izdanje Casanovine autobiografije ali je ta knjiga bačena u smeće kao I mnoge druge moje knjige jer su tim ljudima knjige kao cigle. S druge pak strane moja mama porijeklom je bila iz Hercegovine I to kao element autohtonog bosanskog stanovništva koje je dolaskom Turaka u Hercegovinu 1414 godine prihvatilo Islam. Moja mama bila je rodom iz sela Plane koje se nalazi 9 kilometara zapadno od Bileće u Hercegovini I svi njeni bili su kovači pa je tako I porodica dobila ime prema zanatu kojim se bavila. Moji Kovači su od Abdurahmana Kovača mada u Planoj ima jos Kovača ali su oni pravoslavni I isto su tako dobili ime po zanatu. Isto tako u Hercegovini ima Kovača koji su katolici I isto imaju imena po zanatima . Jedan od njih je I poznati pisac Mirko Kovač koji živi u Beogradu čini mi se I sa kojim sam jedared raspravljao ta pitanja. Ali mi nismo nikakav rod. Za moju porodicu Kovača kao I za sve Bošnjake vrijedi da su puni behara I da su lako zaljubljivi pa onda ostaju u jednoj relaciji do vijeka a često se desi kao sto se to desilo I mojoj pravoj babi I djedu da je moja baba Kovač od žalosti umrla 40 dana nakon svoga muža. Moja mama se sa svojim bratom Ćamilom Kovačem prvo preselila iz Plane u Trebinje a onda u Dubrovnik I moja mama je imala 15 godina kada je prvi put ugledala svjetla Staroga Grada uoči Drugog svjetskog rata, negdje oko 1940 godine. Isto tako mi smo imali izvjesne relacije prema porodici Resulbegovića mada nije ispravno slavenizirati to ime jer je riječ o Reis-ul-begu koji se imenovao kao “od Alaha poslanik”. Isto tako taj beg nije bio iz porodice Kapetanovića kako se takoder to zna govoriti mada se moze reći da su Kapetanovići bili njegovi generali jer “kapetan” u turskoj vojsci znaci generala. Sve ove muslimanske porodice u Trebinju živjele su u takozvanom Kršu koji je uglavnom bio naseljen muslimanskim življem I koji je to ostao I stoljećima nakon smrti Osman Paše. Osman Paša Resulbegović o kojem ja ovdje govorim nije takoder bio niti turskog porijekla direktno. Ova porodica bili su muslimani Hercegovci koji su već u drugom koljenu postali vojnim I administrativnim upraviteljima Hercegovine sve do Stoca. Imao je 6 žena koje su živjele u haremu a njegova glavna žena zvala se Emina i I porijeklom je bila iz Stoca. Moram ovdje reći da te njegove žene u haremu nisu bile žene pogodne za njegove seksualne užitke kako se to inače tumači nego je ovdje prije riječ o jednom institutu Turske koji je također poznat I u staroj Grčkoj a taj je naime da se zdrav I vojno aktivan muškarac mora brinuti o udovicama svojih vojnika koje su sticajem ratnih okolnosti ostale nezbrinute kao I njihova djeca.Ovaj je beg vladao Hercegovinom nekih 20, 30 godina dok nije stao graditi svoju đamiju koja je ljepotom I raskoši bila ljepša od obližnje careve đamije. Ima nekih podataka da je ta Osman pašina đamija sagrađena 1727 godine I da je stara bila 267 godina do njena rušenja 1994 godine međutim ja ne znam te podatke pouzdano. Međutim je gradnja te đamije bila razlog da ga Porta I Sultan osude na smrt vješanjem koja kazna je I izvrsena 1778 godine. Međutim prije je tu riječ o sporu lokalnih bosanskih spahija I Porte i kardinalnom pravcu razvoja Bosanskog društva prema autonomaškom krilu s obzirom na pitanje sudbine Bosne u novim Europskim prilikama jačanja europskih apsolutističkih dinastija I slabljenja Otomanskog carstva s druge strane. U narodu međutim se kaže da su razlozi za njegovu smrt bili ti da se nije htio pokoriti Caru. Iz takve porodice I iz takve sredine već odranije opterećene teškim pitanjima mogučnosti opstanka u novim europskim prilikama moja mama stiže u Dubrovnik uoči ratne kataklizme Drugog svjetskog rata 1940 godine.

Xxx

U Pilama moja mama, moj brat , sestra I ja živjeli smo u ulici Tabakarije 12 u jednom malom stanu sa dvije sobe od kojih je jedna bila naša kuhinja a na gornjem katu je bila naša spavaća soba. Mi smo u Dubrovniku živjeli prilično skromno. Samo nekoliko koračaja od nas, ne više od 20 metara živjela je baba Luigija I djed Vlado također u jednom malom stanu od svega dvije sobe. Njihov sin Braco nije bio njihov pravi sin. On je bio sin Vladovog brata koji je kao četnik poginuo negdje u Hercegovini a onda ga je Vlado usvojio kao svoje vlastito dijete I brinuo se o njemu na takav način. Vec kao sasvim mali bio je Braco bahat I drzak I stalno se tukao ali je sa mojim bratom Huseinom imao jako lijepo prijateljstvo. I ja mislim da je bliskost ove dvije porodice I otpočela preko prijateljstva njihove djece. Baba I Vlado imali su međutim I svoje dijete koje se zvalo Baldo I koje je doživjelo negdje oko 30 godina ali je u tim godinama patilo o ulkusa duodenuma I na koncu je I umro Baldo od perforacije tog ulcusa. Postoji I jedna priča o Baldu I Bracu iz njihovih sasvim malih dana I moja baba mi je to jedared ispričala: naime oboje djece je htjelo jesti med ali kako je med bio ušećeren to se oni dosjete pa stave staklenku meda na toplu peć I nakon nekog vremena pukne ta staklenka a sav se med prospe po štednjaku.

Ja sam jako volio moju babu Luigiu a od Vlada sam dobijao lekcije o životu. Mislim također da je I moj brat mnogo uticao na mene, mnogo više nego moj otac koji je bio jako tolerantan I mekan čovjek a I ja sam danas na njega. A Braca poznajem odmalena kao stasita čovjeka. Mene su svi voljeli I Braco također I sjećam se njegova povratka iz vojske kada je u uniformi došao da me probudi jedno popodne a onda smo pričali o bombama. Mislim da tada nisam imao više od 3 godine. Naime mene je fascinirao njegov pojas na hlačama sa dva metalna kruga na kojima su se vješale ručne napadne bombe. Pa onda sjećam se Braca I kasnije kada je već navigavao kao signalist na brodovima dubrovačke Atlanske plovidbe I kada je već bio sa svojom buducom ženom Brankom Sekula sa kojom je imao dvoje ženske djece. Jedna karakteristika toga čovjeka bila je njegov izniman slikarski talent. Nikada I nitko koga ja poznajem nije imao takav slikarski talent. Ali Braco je više bio usmjeren prema navigavanju I taj se talent nikada nije razvio. Postojale su I slike njegove na zidovima babina stana koje je on u ulju naslikao još kao mladić I po njima se vidjelo da je riječ o izuzetnom talentu koji, na žalost nikada nije bio razvijen niti je došao do izražaja. Branka Sekula opet poticala je od srbijanske porodice I bijaše u mladosti neobično zgodna I za njihovu vezu svi su govorili da je riječ o velikoj ljubavi mada u porodici sa njene strane bijahu protiv. Iz tog braka rode se dvije prekrasne kčerke starija Miranda I mlađa Roberta I ja kada razmišljam o Uranovom satelitu Miranda koji ima periodičnih perturbacija u orbiti svagda mislim na Bracinu Mirandu. Bio sam kao dijete neobično blizak Mirandi I imamo mnogo zajedničkih događaja mada su nas dijelile godine razlike a Robertu takoreći I ne poznajem. Ona je kasnije studirala filozofiju u Sarajevu. Braco je I u poznijim godinama bio neobično lijep čovjek kratke ricaste prosjede kose I ja bih mu znao reći da bi ga I mnogo mlađe djevojke voljele imati u postelji. A on bi se nasmijao pa bi mi šapnuo na uho:”Nemoj to reći Branki.” Medutim je rat nosio svoje te Branka nakon kratke I teške bolesti premine, Braco se nađe sam, a djeca krenuše svojim putem.

Svaki moj dan otpočinjao je ranim jutrom negdje oko 7 sati I prvo što bih učinio jeste da bih obukao svoje kratke plave hlačice na kojima je bio izvezen pijetao. Ta je simbolika pijetla bila od izuzetna značaja za moju mamu jer je ona isto tako poklonila jednog jako lijepog glinenog pijetla I Ibru Zoloviću mužu moje tetke Šefike iz Trebinja jer je bilo poznato da je Ibro veliki kurvar a mene je, kao sto se može nagađati, isto tako predodredio taj pijetao na mojim kratkim plavim hlačicama jer sam I ja sa vremenom postao veliki kurvar. To nam je u familiji, dođe nam kao nešto familijarno. A onda bih otrčao do babe I djeda Vlada I čim bih izašao na prostor Tabakarije zaslijepila bi me svijetlost ranog Sunca koje se dizalo nad tvrđavom Bokar. Vlado I ja smo godinama radili jedno te isto. U to doba on je već bio starac, čovjek od preko 70 godina, točnije imao je 74 godine upravo u vrijeme kada sam ja imao 5 godina. Bio je 6 godina mlađi od moje babe koja je rođena negdje početkom 80-tih godina devetnaestog stoljeća. Dakle bijaše čitava povijest ispred mene te stoga nije čudno kada ja u svojoj ludosti kažem I vičem da sam svjedok cijelog ovog prošlog stoljeća I da mi ne mogu prodavati muda pod bubrege. Prvo bismo popili bijelu kafu koju je baba prethodno nekoliko puta prokuhala što je opet bilo drugačije nego kod moje mame jer je moja mama to radila samo jedanput, a onda bi ona tu kafu nasula u jedan aluminijski mag I donijela mu na njegov radni sto. Na tom stolu postojao je jedan jako lijepi složeni drveni ormarić pun udica, olova I drugog ribarskog materijala, jedan jako stari nož kojeg smo mi zvali “temperin” I koji je bio priručni pribor kod sređivanja udica, pa onda sa desne strane stola bile su dnevne novine koje je Vlado redovito čitao informirajuci se o političkoj situaciji u zemlji I inozemstvu, a sa lijeve strane stola u gornjem lijevom kutu bio stožac zabavnih romana o Docku Holidayu I Wayat Erpu ( čini mi se da se ovako pišu) koje je Vlado redovito čitao svako popodne nakon odmora. Poviše tog drvenog ormarića za ribarski pribor nalazilo se jedno svijetlo koje je opet bilo tako staro da ga danas možete naći jedino još u muzeju koje se sastojalo od žarulje, svijetlog keramičkog grla na kojem je bio ugrađen prekidač u smijeru lijevo-desno I sa spiralnim žicama koje su nestajale u zidu. Isto tako na tom zidu nalazile su se slike babe Luigie iz mlađih dana, pa slike Braca I konacno pri samom vrhu jedna Bracina slikarija u ulju našeg predsjednika Tita. I konačno, na tom stolu bilo je predviđeno mjesto I za babine I Vladine naočari koje su isto tako bile neobično stare, vjerojatno negdje iz prve polovice stoljeća. Sa desne strane stola bijaše jedan prozor koji je gledao na susjedno stepenište ali koje je bilo sasvim dovoljno da za dnevna svijetlo obasja Vladov radni sto na kojem je on radio ili čitao.

A onda bi on rekao:”Hajde mali naberi mi trave za balune I nađi mi dva kamena a ja ću dotle pripremiti abrum.” I ja bih sa jednom starom pletenom kofom otišao nabrati travu. Naime za ribarenje sa vršama ili balunima potrebno je da imate hranu za ribe kojima se one primame, a kod nas u Pilama u to doba rasla je u pličinama jedna jako lijepa alga koju smo mi zvali “trava”. A da bi se do nje došlo trebalo je “gambati” što je riječ talijanskog porijekla. Što se tiče kamenja svagda je bilo riječi o kamenima velikim otprilike kao šaku odrasla čovjeka koji su po površini bili obrasli jako lijepim mekanim algama. Ovi kameni su bili potrebni ne samo kao mamac nego I kao uteg koji vodi balun naniže. Kasnije bi Vlado tu “travu” sjekao svojim temperinom na manje komade a onda je začinio odstajalim smrdljivim maslinovim uljem a nekada I abrumom koji se sastojao pored ostalog I od ostataka smrdljivog sira I pokvarenog kruha. A onda bismo se sa veslima koja bi on stavio sebi na lijevo rame, dvije kofe pribora, lentom, I hranom za ribe I sa dva baluna uputili prema njegovoj barci na naše mulo. Ja bih odvezao barku, on bi namjestio vesla svagda me podsiječajući kako se ta vesla naslanjaju na drveni batić jer naime I u tome postoji red tako da drvenim batićem tare konopac vesla a ne obratno, drveno veslo o batić I to iz razumljivih razloga, pogledali bismo imali mora ispod pajula I je li barka preko noći procurila, a onda bi on sjeo za vesla I stao sporo veslati duž uvale Pile I pored nas su prolazile stijene Velike I Male Malvasije I Velikog I Malog Penatura. A onda bi me on redovito podsjećao kako se vesla da naime veslo upada u more pod kutom a da se onda okreće okomito u odnosu na površinu mora otprilike. A onda poslije te lekcije ja bih preuzimao vesla koja sam jedva držao u ruci jer ja bijah jako mali. Ribarili bismo ispod Svete Marije. Gotovo redovito sa nekim iznimkama kada bismo išli na parangal ili na iglice ili na ukljate koje se ovdje zovu Brim ili na bukve. Bijaše jedna pečina ispod Svete Marije koja je proizvodila od istisnuta zraka neobično jak I dubok zvuk sa svakim novim valom I ja se nje jako bojah a poviše nas dizale su se goleme stijene na kojima su se onda dizale visoke zidine Grada. Bijahu dva kamena ispod Svete Marije na dubinama od možda 40 metara I Vlado je stalno htio da mu balun padne točno između ta dva kamena a da otvor baluna bude u matici prolaza između kamenja kako bi možda čitavo jato unišlo u balun. I često se događalo da nam je to uspjevalo. A za tako što trebala je vještina I strpljenje. On bi se naslonio na stranu barke pa bi osmatrao dno sa staklenom lentom dok bih ja bio za veslima. A onda bi mi rekao: “Vidiš onu pontu?” “Vidim” “E sada drži barku prema toj ponti.” Jer je kurenat bio jako velik. Međutim često nam I nije uspijevalo također jer je mene kurenat nosio dalje I onda bi bilo svega: “Krv ti matere krave jebem, Jebem ti mlijeko koje te dojilo….” A onda bi ljutito izvukao uteg, bacio lentu na pajule, uzeo vesla I cijelo vrijeme psovao do našega veza na mulu. Ja bih onda također bio ljut I to jako ljut I trčečim hodom bi ga napustio. A onda bismo se našli popodne I kao da se ništa nije desilo. On je naime onda sam išao po ulov vrlo često jer sam se ja u međuvremenu kupao u kupalištu Kolorina sa svojim Pilarima. Ulovili bi svega: bukava odnoso sopa koje se još zovu salpe I znalo se često desiti čitavo jato. Ja bih onda uzeo jednu još živu pa bih je gledao kako pliva u našem kućnom lavabou sa slatkom vodom I ona bi naravno vrlo brzo uginula a onda bi je mama na lešo pripremila bratu za ručak. Pa ulov bi se sastojao I od hobotnice, crneja a to je jedna lokalna riba, morskog psa koji je bio primjeren Jadranskom moru. A jedanput se dogodilo da je Vlado gledao lentom dno a ja sam držao pontu ali jedva I on je stalno to provjeravao I stalno me opominjao I psovao dok mi nije dozlogrdilo pa sam na koncu ostavio vesla I pustio barku da pluta I kako je kurenat bio jak a on stalno nailazio na drugačije dno konačno shvati da sam ja ljut I da barka može nastradati na stijenama što je možda I bila moja namjera jer Vlado nije znao plivati te se on snebi, naglo posegne za veslima I stane pjeniti svoju staru pjesmu:”Jebem ti trnje Isusovo…….”

Vrijeme ručka ja sam gotovo redovito provodio sa njim I babom. Ja niti sam ne znam zašto ali ja mislim da je ovaj odnos esencijalniji nego naš odnos sa vlastitom djecom. Za babu bilo je rezervirano bijelo vino, a za nas crno vino. Prvo se služila jaka goveđa juha, pa onda riba ili tripice ili kuhana govedina, pa dobar suhi hercegovački kravlji sir pa na koncu breskva u vinu. Imali smo I još jednog za našim stolom a to je bila njihova stara mačka koja se isto zvala Muki kao I moja danas. I sve moje mačke zovu se Muki. Baba bi joj znala reći bacajući otpadak: “Na labaj!” A onda bi dolazio popodnevni odmor, zatvarale su se ponistre na prozorima I Vlado je za to imao jedan dugačak lijepi štap, čitav stan poprimao bi mir sklana popodneva I taman , ugasli izgled sa kojim jedino što čovjek može poželjeti jeste san. To vrijeme ja bih provodio sa Pilarima. Poviše babina kreveta bile su Bracine slike iz vojske I jedna stara krunica a na ormariću pored njena kušina postojalo je kandilo sa svijećom voštanicom koje je ona redovito koristila noću. Sa krajem popodneva sve bi nanovo oživilo. Vlado bi ponovno dobio svoju kafu I stao bi čitati romane ili novine ili pak igrati karte sa susjedima koji su ga rijetko posjećivali. I ja sam također znao igrati karte sa njime. Za zimskih popodneva u tom slučaju Vlado bi upalio svoju peć na drva ali ona nije pravo vukla dim pa bi bilo dosta magle po čitavom stanu I taj miris njihovih drva bio mi je nešto jako lijepo dok je sa Pila dopirao jak zvuk orkanskog vjetra, velikih valova I guste kiše. A u noćnim satima gledali bismo televiziju a baba bi zimi sjela na otoman pa bi ispred sebe stavila električnu grijalicu pa bismo se tako oboje grijali a ja bih tada imao neodoljivu potrebu da je svako malo zagrlim I poljubim.

Međutim Vlado je imao I jedan porok a taj je da je volio popiti. On bi se tako nekada uputio u jedan restoran na Pilama pa bi se tu zapio I to ne više od dvije kupice jer već bijaše postarijim čovjekom kojem malo treba. A tada bi mene baba nagovorila: “Hajde idi po njega I reci mu da sto prije dođe na ručak.” I ja bih onda došao u taj lokal pa bi ga potezao za rukav I gnjavio dok on najposlje ne bi pristao da krene. Onda bi nakrivio svoj ribarski klobuk pa bi stao pjevati ulicama Pila. A onda?onda bi bio jako ljut na babu kako dijete šalje po njega kao da on sam ne zna doći kući. Zapravo nju je najviše bilo strah toga da ne propjanči čitavu penziju jer njihove penzije doista bijahu male.

S druge pak strane moj susret sa babom Luigiom bio je drugačiji jer je I ona bila drugačija, mirna , meditativna, promišljena. Ali znala je također biti I opsesivna čistočom. Ona bi htjela da joj ja kupim nešto u dućanu pa bi mi za to dala novac, a onda bi taj novac pregledavala, stavila bi naočari I stala čistiti novčanicu I to tako da bi jezikom navlažila prst pa bi njime prelazila preko novčanice:”A Zlatane je li ovo čisto?” “Ma baba daj molim te ne gnjavi!” I to bi trajalo jako dugo. Bila je skromna ali je neobično cijenila novac kojeg je imala malo. Isto tako kada bi me poslala za vino ona bi staklene flaše prvo dobro oprala pa bi onda stala ispred prozora na svijetlost pa bi zagledala u dno flaše I pitala bi me: “Daj Zlatane pogledaj da li je ova flaša čista”. A nekada se znalo desiti da joj voda iz flaše potekne po oku pa bi se ona stala smijati. Isto tako voljela je da me uhvati za prst pa bi me pitala: “Hajde da vidimo čiji je prst jači” I mi bismo se tako potezali prstima a ona bi tepala na talijanskom: “ Che bello ragazzo! E bellissimo signorina. Questo ragazzo e una della piu bello ragazzo di Ragusa.” Točno u 12 sati oglasila bi se zvona crkava u Starom Gradu I ona bi tada redovito uzela svoju staru uru pa bi je navila I pri tome se prekrstila. Ta je ura kasnije dospjela do moje sestre. Popodne nakon odmora redovito je dolazila do kantuna jedne kuće odakle se pogled širio prema moru pa bi tako dugo stajala zamišljena pogleda uperenog prema horizontu. Ja sam se kasnije pitao što je ona zapravo u tim momentima mislila I dobio sam jedan odgovor: ona je o Adriaticu razmisljala kao o NAŠEM MORU ,MARE NOSTRUM!

A za noći uvijek je imala brokvu u kojoj bi se popišala ukoliko je bilo potrebno a pred spavanje upalila bi voštanicu I dugo molila u tišini. Vlado nam je priznao da je umrla kao ptica I on je kasnije godinama mislio da je ona I dalje pored njega pa bi je znao zvati ili tražiti po kući.

Xxx

Baba je imala tri sestre čini mi se a veliki portret najstarije njene sestre bio je na njenom ormaru. Znala je za tu sestru reći da je “bila zla kao pešta”. Na drugom zidu do ulaznih vrata također je postojala jedna velika slikarija I to jednog velikog britanskog broda sa tri crvena dimljaka prema čemu se moglo zaključiti da je doista bilo riječi o jednom velikom putničkom parobrodu. A na ulaznim vratima ili točnije na dvije stepenice pred ulazom u kuću Vlado je znao sa vremena na vrijeme praviti svoje balune. Pri tome on je jako puno pušio I mozda je pušio dvije kutije Ibra bez filtera svaki dan. To je bio jedan duhan neobično visoke kvalitete upakiran po 20 cigareta u žutu kartonsku kutiju ali se držao među svijetom jeftinom robom s obzirom da su već tada kod nas postojale I druge skuplje cigarete. A da je pušio jako puno najbolje se vidjelo po žutim vrhovima prstiju njegove desne ruke. Isto tako on bi stavio cigaretu u usta pa bi pravio balun a glavu bi malo nakrivio u lijevo kako mu njen dim ne bi ulazio u oči. Nakon nekog vremena na vrhu cigarete stvorio bi se dugi slabi sivi okrajak koji bi nakon nekog vremena pao na njegovu ruku. Za njegov balun bila je potrebna metalna mreža, metalna žica od koje bi on gradio kostur baluna I na koncu tanka metalna nit kojom bi povezivao elemente u jednu cjelinu. Prvo bi otpočinjao sa metalnim kosturom I to njegovim gornjim dijelom savijajući žicu u obliku elipse na čijim krajevima je gradio male zavijutke koje je onda uglavljivao jedan u drugi stežući ih kliještima. Isti postupak je ponavljao I sa donjom bazom baluna. Obe ove cjeline bile bi dodatno učvrščene sa dvije uzdužne ravne žice koje su plohi davale dodatnu čvrstoču. A sa otprilike sedam uzdužnih ravnih žica povezivao je bazu baluna sa njenim gornim dijelom dobijajući tako veličinu baluna. Potom je slijedio postupak namicanja lake metalne zice na svaku plohu baluna, na njen vrh, bazu , pa na strane baluna. Pri tome je metalnim kliještima za žicu krojio metalnu mrežu prema obliku plohe I pri tome se kroz čitavu kuću mogao čuti karakterističan zvuk kliješta. Krojenu mrežu kasnije je povezivao sa plohom tankom metalnom niti koju je pažljivo obmotavao oko metalnog kostura plohe. I taj se postupak ponavljao sa svakom cjelinom baluna. Međutim gornji dio baluna bio je nešto složeniji jer je morao predvidjeti mjesto za mala vratašca odakle je ribar izvlačio ulovljenu ribu iz baluna. A sa strane baluna namicao je metalnu mrežu prema unutra I to na stražnjoj strani ostavljajući sasvim uski nepovezani prostor odakle je riba ulazila u balun ali nije mogla iz njega izaći. I konačno na gornjoj bazi baluna krojio bi I njegovu dršku kako bi balun bio lako prenosiv. Čitav ovaj postupak mogao je vještom majstoru potrajati možda nekoliko sati međutim kod Vlada je trajao nekoliko dana jer je on naprosto uživao u pravljenju baluna svakim elementom u postupku rada. Konačno, on bi nataknuo napravljene balune na dva čavla koja su bila visoko poviše njegova kreveta. Isto tako postojala su I dva čavla u njegovoj maloj ulici koja je unekoliko bila predvorje njegova stana. I on je tu također znao objesiti svoje balune, ali I ne samo njih nego I hobotnice koje bismo ulovili I one bi tako visile okačene o čavle neko vrijeme na opće čuđenje susjeda. U malom kutu neposredno do ulaznih vrata bilo je predviđeno mjesto za “trastike” a to su ribarski štapovi ali od prirodnih elemenata, bambusa, I također mjesto za abrum a to je unekoliko tekući mamac za ribe koji se uglavnom sastojao od jako smrdljivih organskih otpadaka, sira, kruha, ribe kojeg smo koristili počesto I kada bismo ribali na našem mulu. Abrum je tako trebao primamiti ribe na poštu na tom mjestu a onda bi bile pogodne za lov.

Xxx

Baba nikada nije jela puno. Zapravo jako malo je jela. Ona bi na primjer sebi spekla jedno jaje u jednoj jako maloj žutoj tavi ali bi onda uzela komadić kruha pa bi tako brljala po tom jajetu a onda bi odgurnula tanjir I ostatak kasnije bacila u smeće . I tako se redovito događalo. I ona se stalno pitala zašto pati od zatvora crijeva. Naime ona je neobično teško provodila vrijeme na toaletu. A ja danas vidim I zašto: jer zapravo u njenim crijevima I nije bilo ništa. Hocu reći, svi njeni napori da anišem pročisti svoje tijelo bili su zapravo nepotrebni jer u njenom tijelu ničega nije niti bilo. Ali je taj profilaktik možda njoj dobro činio. Isto kao što danas I filozofija nekima može biti profilaktik pa su zdravi još zdraviji a bolesni od nje još bolesniji. Međutim ipak je ona nešto znala pojesti a to se redovito događalo svako popodne nakon odmora: dva biškota I pola male šoljice prošeka. Nikada se nije desilo da kod babe nema prošeka.

Xxx

Isto tako baba je jako voljela čaj od metvice I ona je redovito kupovala takozvanu domaću metvicu koja može rasti I u našem dvorištu ili pitaru sasvim različito od takozvane paprene metvice kojoj je potreban ambijent mediteranske divljine I kamena. I ja mogu reći da sam zahvaljujući babi čitav svoj mladićki period proveo istažujući djelovanje metvice ali I drugog lijekovitog mediteranskog bilja kojim je obilovala obala Jadrana sa njegove istočne strane.

Xxx

U babinoj kuhinji ili “kamari” kako je ona talijanizirano nazivala svoju kuhinju nalazio se I jedan drveni ormarić koji je po stranama bio obložen gustom sitnom metalnom mrežom koji je služio kao stari tip spremišta za hranu. Ta je mreža bila potrebna kako bi ormarić bio prozračan a opet dovoljno preventivan da razne male bube ili mušice ne mogu unići u kavez. Tu je baba držala kruh, pa ostatke hrane koje je čuvala za kasnije I konačno sir I maslo. I slučaj kod masla je bio karakterističan I ja ga nikada nisam kasnije našao kod nikoga, naime, ona je maslo držala u posudi sa vodom na način da je površina vode bila nešto iznad masla. To je bilo potrebno kako bi se maslo zaštitilo potpuno od okoline. Danas se za to koriste frižideri ali je maslo zato kruto dok je babino maslo svagda bilo mekano. Isto tako u njenoj kamari nalazio se I jedan bijeli ormar u kojem je ona držala posuđe ali iza tog ormara nalazila se jedna njihova tajna, naime, Bracine drvene skije kojima je on u mladosti skijao po planinama Jugoslavije. Da su te skije bile jako stare najbolje su to pokazivali vezovi na skijama koji su zapravo bile čvrste metalne opruge koje se nikako nisu mogle odvojiti od skijaških cipela skijaša. Današnje skije su međutim drugačije I uglavnom su plastične I vezovi su sofisticirane mehaničke naprave koje se u slučaju nezgoda odvajaju od nogu skijaša. To je bio razlog da je Braco jedared slomio kost potkoljenice skijajući na tim skijama I od tada su one godinama bile pohranjene kao tajna I otpad iza ormara babine kamare. Ja sam htio imati te skije I mnogo godina kasnije ali sam onda dočuo od brata da ih je Vlado ispilio I upotrijebio sebi za ogrijev.

Xxx

Isto tako kod babe je bilo jako puno skarambeža a tako mi u Dubrovniku zovemo žohare koji se ovdje zovu kokoroč.I u poznim satima noću oni bi hitro prelazili iz kuta u kut brzo se krečući uzduž zidova stana I pod babine ormare. Općenito je poznato da je kokoroč neobično pametan kukac ali su istraživanja pokazala da kada je na svili lako gubi orijentaciju. I meni se danas I čini da su mnogi kao I kokoroči na svili I da lako gube orijentaciju.

Xxx

Baba bi noću namjestila brokvu ispod malog stolića, užgala bi svijeću I uzela krunicu a onda bi molila u tišini.I u toj gustoj tami samo sam mogao vidjeti odsjaj upaljenje voštanice I njemo malo osvijetljeno lice dok šapče:” Oče neka se sveti ime tvoje, neka dođe kraljevstvo tvoje, kruh naš svagdašnji daj nam svaki dan, I oprosti nam grijehe naše jer I mi opraštamo dužnicima svojim. I ne uvedi nas u napast.” A onda bi ugasila voštanicu puhnuvši u plamen pa bi navlažila prst I ugušila plameni vrh končane niti na vrhu kako se sobom ne bi širio jaki miris voska.

Xxx

A jednom sam rekao svojoj babi: “Baba, danas je u crkvi govorio svečenik I rekao je’ Slava bogu na visini I na zemlji mir ljudima dobre volje’. A ona me zapita : “Pa Zlatane što tu ne valja?” A ja odgovorim: “Baba, u Svetom Pismu piše ‘ Slava bogu na visini I na zemlji mir ljudima koje ljubi.’ A ona se samo blago osmijehne , okrene prema zrcalu I stane češljati svoju dugu svijedu kosu koju bi kasnije savijala u dvije pletenice, a onda obmotavala prema vratu I uvezivala ukosnicama.

Xxx

Za zimskih dana Vlado bi kupio otprilike oko 2 metra drva jer I nije bilo potrebno više jer su zime u Dubrovniku blage I rijetko kada temperature idu ispod nule stupnjeva celzijusovih. A ako do toga pak dođe onda bi se u barkama koje su prethodno bile izvučene na kopno I bile pune vode od jesenjih kiša uhvatila tanka korica leda koju smo onda mi djeca znali nosati po Pilama u uvjerenju da je riječ o snijegu: “Evo snijeg, evo snijeg!” I mi bismo bili oduševljeni I puni zadovoljstva. Međutim negdje zimi 1966 godine I mi u Dubrovniku bili smo svjedoci pravoga snijega ali kako bijaše mokar to se on brzo rastopi. To jutro ja sam bio u školi , u drugom razredu I učiteljica nam je dala u zadatak da nešto nacrtamo prema svojoj slobodnoj želji. I ja sam nacrtao svoju kuću, pa prozore na kući, pa mamu I tatu a onda sam po cijelom crtežu nacrtao šarenu kišu. I ta je kiša bila u svim mogućim duginim bojama. A učiteljica se nagne nad mojim crtežom, pogleda ga malo bolje pa me zapita: “Kako kiša moze biti šarena?!” Ona nije znala da mnogoj dubrovačkoj djeci već tada kiše bijahu šarene.

Xxx

A onda bi Vlado ispred vrata stavio svoj “kozlić” a to je bio naslon koji se koristio kod pilanja drva, uzeo bi svoju drvenu pilu a imao ih je dvije pa bi me pozvao:”Hajde mali dođi da mi pomogneš šegati drva!” Tako bih ja stao sa jedne stane kozlića, a on sa druge pa bi uzeo pilu, položio je na drvo pa bi mi rekao: “Kada uzmeš pilu onda ne upiri o nju nego samo vuci prema sebi a ja ću prema sebi.” I mi bismo tako pilali drva a po mojim cipelicama padao bi sitni žuti drveni prah.

Xxx

Međutim bilo je također dana, mada relativno rijetko, kada ja uopće nisam dolazio kod babe I Vlada. I to je redovito bilo onda kada bi se Pilari okupili graditi “logor”. Mi Pilari, mi smo stalno bili u ratu protiv “Građana”. U tom smislu smo morali znati praviti pračke, lukove I stijele, štitove pa onda drvene mačeve I noževe. I ove mačeve pravili bismo od lokalnih palmi kojima je Dubrovnik obilovao. Isto tako naši logori bili su od grana palmi: na četri kuta u zemlju bili bi položena četri malo deblja kolca koja smo povezivali konopima a izmedu konopa provlačili bismo palmine grane dobijajući stranice logora a na vrh kao krov takoder smo slagali I karton. Medutim su svi naši logori bili srušeni od ljubomornih susjeda jer tobože u njima će se samo skrivati “skitnice”. Svaki naš logor istovremeno je bio I veliko zadovoljstvo ali I veliko razočarenje. I ja općenito mislim da je meni kao I drugima Dubrovnik naplatio svoju “crvenu jabuku”.

Xxx

Nakon ribarenja sa Vladom ja bih odlazio na naše kupalište Kolorina pa bih počesto ronio što je bila jedna od naših morskih igara. I općenito govoreći sve što smo mi kao djeca radili u Pilama I nije ništa drugo bilo nego igre koje su se nastavile I mnogo godina kasnije kod zrelih ljudi. Zato se često čini da Dubrovčani I ne znaju za ništa drugo nego za neki vid igre I da je kod njih sve na način igre što, dakako, može nekada smetati ukoliko imate na pameti ozbiljnije stvari. Tako da se Dubrovčani meni danas sa svim svojim čudnovatostima doimaju kao djeca koja svagda zahtjevaju pažnju I skrb. I to se očituje u svakom elementu kontakta sa tim ljudima što je kao karakter doista jedinstvena crta na Mediteranu. Moje ronjenje na primjer bilo je zapravo stalno istraživanje podmorja Kolorine. Ja sam taj prostor nazvao “biotopom” kao jednom složenicom gdje grčka riječ topos znaci mjesto, znači mjesto života. Biotop isto tako može biti na primjer barica vode u kojoj žaba na primjer polaže jaja. Važno je shvatiti tu “redukciju” prostora na biotop koji daje karakteristriku cijelom tom prostoru. U tom smislu ja razlikujem biotop nulte, prve I druge kategorije I čitavu planetu Zemlju razumijevam jednim takvim osobitim biotopom koji daje karakteristiku cijelom našem sunčevom sistemu. Dakle “mjesto života”. A kao takvo mjesto ono je pojmljeno u teleološkim terminima. Ja sam istraživao moj biotop I tako jedared doplivam I donjurim do “ponte”. Ponta je jedna stijena na samom izlazu iz biotopa gdje dubine dosežu I do 50 metara a možda I dublje a ona se izdiže gotovo do samoga vrha. I doista za oseke ona vrhom izvire iz mora sva obrasla smeđim algama I lumparima. I ta stijena I bijase puna šupljina , skrivenih mjesta, raznih algi, malih ribica , vlasuja I svega onoga sto čini tako važne karakteristike morskog života na kamenitoj obali. I tako dok sam istraživao pontu naiđem u jednom momentu na hobotnicu koju prvo ugledam kao smeđu ali kako se susretoše naši pogledi to ona naglo stane, promjeni odjednom boju u sivu boju I nešto kasnije posve iznenađena pobjegne u dubinu ostavljajuci iza sebe tamni trag svoga crnila. Isti ili barem sličan doživljaj imao je I Darwin I on je taj događaj opisao u svojoj knjizi Voyage of the Beagle I to na samom početku knjige jer je taj biotop kojeg je on istraživao bio biotop luke Porto Praya I on je pokušao objasniti procese koji se događaju pri promjenama boje kod hobotnice I ja mislim da su to I dan danas najljepši opisi jednog biološkog problema.

Xxx

Postoje stijene u mome biotopu koje se zovu puhalo, mala plitica, velika plitica, malo jaje , veliko jaje, malo nebo, pinokio, veliko nebo, groblje I konacno Mičina stijena a ona je ispod same tvrđave Lovrijenac. Ova tvrđava građena je davno I prvo bijaše građena od drveta I bijaše kao fort u neku ruku a onda nakon zemljotresa u Dubrovniku 1667 godine čini mi se na mjesto stare drvene tvrđave gradi se kamena građevina koja dominira panoramom Dubrovnika. Isto tako su nakon zemljotresa promjenile izgled I neke druge kule I tvrdave kao na primjer tvrdava Minčeta koja je prvotno bila četverokutasta a onda dograđena kao ovalna građevina. Sa druge strane tvrđave Lovrijenac, znači sa strane Pila, postoji jedna stijena koja se zove Glava I ona je nekih 28 metara iznad razine mora. Za ovu stijenu je važno reći da za vrijeme zimskih nevera val zna biti toliko velik da njegova pjena doseže I do te stijene I prelazi preko nje. Jako volim zimu u Dubrovniku.

Xxx

Međutim da te naše igre mogu biti I opasne pokazuje primjer moga jako dobrog prijatelja, Pilara Ante Kulaša. On je dugo vremena sjedio sa mnom u istoj klupi. Imao je jednu sestru prilično mlađu od njega koja ga je ludo voljela I to su svi znali. On je tako jedared stao jednom momku na ramena pa su zajedno skakali na glavu sa Puhala međutim je pri jednom takvom skoku naisao plivač a oni su baš bili u zaletu I došli do ruba stijene a onda je ovaj dole naglo stao zbunjen zbog plivača, Ante izgubi ravnotežu te se konačno prevali preko njega I padne glavom na jedan kameni rub I na mjestu ostane mrtav. Kasnije su njegovi roditelji stavili spomen ploču na to mjesto međutim ja mislim da je treba ukloniti.

Xxx

Koliko je vlast budalasta bila na tom našem prostoru najbolje pokazuje primjer upravo tog biotopa o kojem govorim. Naime vlasti su iz komercijalnih razloga i razloga turizma nepromišljeno i nestručno izvele jedno stepenište na tome kupalištu i to zato da se stariji kupači mogu stepenicama spustiti u more. Međutim oni su to učinili na takav način da su betonom zagradili čitavu tu uvalicu I na taj način spriječili prirodnu cirkulaciju mora između uvalice I naše lijepe Pećine koju također imamo u tom biotopu. I od tada je primjetno propadanje tog ekosistema I narušavanje biotopa Pećine o kojem govorim I čitavog podmorskog svijeta života a to se najbolje vidi za nevremena kada se sva prljavština iz mora skupi u tom zagrađenom prostoru nase Pećine.

Xxx

Isto tako imamo mi I takozvanu Pećinu zraka. To je zapravo jedna šupljina u stijeni ali od dna tako da je prvo potrebno zaroniti pa onda izroniti u Pećini zraka ili Špilji zraka. Ona je jako mala ali se može slobodno disati neko vrijeme. Mi smo se Pilari znali u njoj skrivati ako nas je netko naganjao. Mi bismo naprosto “nestali”.

Xxx

Isti slučaj desio se I sa splitskom Rivom. Poznato je da mediteranski grad jeste grad od kamena I postoje istraživanja u Hrvata na primjer kod arheologa Mate Sučića koja nose naslov :”Antički grad na jugoistočnoj strani Jadrana” koji iznosi karakteristike toga grada I kasniji razvoj dolaskom slavenskog življa. Međutim je vlast čitavu splitsku Rivu prekrila bitumenom tako da ste umjesto mediteranskog prostora dobili autobusnu stanicu. Ista stvar stoji I sa dijelovima stare jezgre Sarajeva. Jer u ovom drugom slučaju vrijedi pravilo takozvane turske kaldrme koja se nalazi ispred Begove đamije na primjer. A takvih slučajeva totalne devastacije toga prostora ima beskonačno mnogo. Bili su dobri u asfaltu. Danas je situacija sasvim drugačija .

Xxx

Dobar primjer te totalne devastacije o kojoj govorim moguće je pratiti I u slučaju Dubrovnika, naravno, I baba I Vlado bili su svjedoci novog vremena koje se rađa ali su napustili svoja privremena boravišta na vrijeme. Isti je slučaj bio I sa mojom mamom. Za razliku od nas koji smo dolazili na svijet kao svjedoci tog vremena u kojem se baš I nismo snalazili najbolje. Na primjer nikada nije bilo poznato da su dubrovačka djeca zalijevala skliske stepenice Starog Grada sa uljem kako bi se ljudi skliznuli pa pali , ugruhali ili slomili kosti. Nikada dubrovačka djeca nisu ispisivala grafite po zidinama nego su, sasvim suprotno, crtala uljem ili akvarelom I po tome bila poznata u Europi. U Pilama I na Pilama djeca su se igrala ali u jednom ambijetu obrazovane Europe. Na primjer, mi smo kao djeca pod dubrovački tramvaj stavljali kovanice pa bismo istraživali kako one izgledaju kasnije. Isto je to radio I moj Ezra u Zagrebu stavljajuci kutije šibica pod kotače tramvaja. Međutim je nova vlast smatrala da od Dubrovnika I od Pila treba stvoriti autobusnu stanicu pa je uklonivši stari dubrovački tramvaj izgradila autobusne linije kojima je povezala Stari Grad sa ostalim dijelovima grada. Naime, nakon dvije tragedije na Pilama pokazalo se da je doista dubrovački tramvaj zastario ali ga je trebalo zamijeniti restauriranim kao što to rade Englezi ovdje u Adelaideu I to je bilo poznato kao tramvaj-muzej. I sa turističke točke gledišta dubrovački tramvaj bio bi daleko isplativiji nego autobusi. S druge pak strane postojali su dijelovi grada kao na primjer Gruž ili Lapad gdje nema takvih strmina kao na Pilama gdje bi dubrovački tramvaj mogao biti ne samo atrakcija nego I edukativno sredstvo kao što su recimo turističke historijske upute o gradu u kojem se ljudi nalaze.Itd. Medutim je stari dubrovački tramvaj naposljetku završio u Tehničkom Muzeju Nikola Tesla pa ga je moj Ezra mogao tamo vidjeti. A danas ga niti tamo nema.

Xxx

Moja mama je voljela lijepe stvari. I ona je jako uživala u tim stvarima.Jedna takva stvar bile su naše šetnje parkom Gradac. Ona bi se lijepo obukla pa bi onda mene lijepo obukla pa bismo oboje išli u šetnju Gracem. Na Gracu I danas naravno postoji jedan srednjovjekovni akvarij sa crvenim ribama, listovima lopoča I sa mnogo punoglavaca u rano proljece. Ja bih onda hvatao te punoglavce I stavljao ih u jednu malu staklenku I bio oduševljen karakterom života u tom akvariju I u toj staklenci. Međutim daleko važniji meni je bio taktilni kontakt sa punoglavcem kojeg bih tako držao na dlanu I promatrao kako se koprca. Isto sam to radio I sa glistama. Naime u našem dvorištu postojala je jedna gustirna koja je bila nasuta zemljom a opet ona je bila puna glista. I ja bih tako hvatao te gliste pa bih bio strahovito iznenađen kako su hladne I vlažne a kako se koprcaju na mome dlanu. Isto je radio I moj Ezra u Zagrebu ali je on gliste pronalazio u drvorištu svoga dječjeg vrtića. A s obzirom na tu taktilnost najviše sam volio dirati I pritiskati bratove žile na nogama I na rukama. Moj je brat bio profesionalni gimnastičar I on je svako jutro otpočinjao sa trbusnim vježbama u krevetu pa sa sklekovima na podu I na koncu bi završio svoju jutarnju gimnastiku utezima. Ja bih ga onda pitao da li mogu dirati njegove žile. I ja bih onda pristiskao njegove žile. Bilo mi je čudno kako su elastične, kako pružaju otpor pri pritisku. Čudno!

Xxx

A onda bi brat uzimao knjigu Dr. Doolitle I učio me čitati riječ po riječ, redak po redak, stranicu po stranicu I tako iz jutra u jutro. Tako da sam ja znao tečno čitati sa pet godina. Isto toliko godina sam imao kada sam naučio plivati. Isto toliko godina sam imao kada sam naučio voziti biciklu. Peta godina mi je bila sudbonosna.

Xxx

Biciklu sam naučio tako da me brat vezao oko pasa svojim kajišem I pridržavao a ja sam morao pedalirati. I to je jako brzo išlo. Plivanje sam naučio tako da me brat bacio u more. Naime ja bih se njemu objesio na leđa a on bi onda skočio u more ali sam ja cijelo vrijeme bio rukama na njegovom vratu. A onda je on jednom rekao : “A sada sam plivaj nečeš se držati više meni za vrat.” I ja sam proplivao prilicno lako. A skakati na glavu sam naučio malo kasnije I to na bazenu dubrovačkog Juga I opet pod bratovom instrukcijom. Ja sam trebao sjesti na rub bazena saviti se tako ga sam glavom trebao gledati nadole a onda ispruženih ruku prvo se lagano spustiti u bazen. I taj je postupak ponavljao nekoliko puta a onda sam to isto morao učiniti sa nogu. I učinio sam. Tako sam naučio skakati na glavu.

Xxx

Isto tako u našem dvorištu u Pilama imali smo I jedno nekorišteno pilo I znalo se desiti da ga ja prvo zatvorim a onda napunim morskom vodom pa bih onda došao na mulo I tražio od ribara jednog malog cipola kojeg bih onda stavio u to pilo I gledao kako pliva. Ezra je to pak u Zagrebu radio sa šaranima. Mi bismo kupili šarana ali ga ne bi dali da ga ubiju nego bi ga živoga držali neko vrijeme u njegovoj kadi I gledali kako pliva, a onda bih ja predložio da ga seciramo. I mi bismo secirali tog šarana I tako je Ezra upoznavao njegove dijelove.

Xxx

Prozori naše sobe gledali su na jedan veliki uzdužni zid koji je dijelio dva dvorišta I dvije cjeline, našu I susjednu sa kojom mi nismo imali nikakvih dodira. Međutim je taj zid bio pun pukotina a vjetrovima bila je nanesena prasina na njega tako da je bilo dijelova toga zida puna proljetnih malih biljki sa neobično nježnim blijedoplavim cvjetovima. Mi smo te cvjetove zvali “mačkicama” I ja se sjećam da bih rano izjutra izašao na prozor naše sobe pa bi se nalaktio na osnovu I gledao te mačkice I cijeli taj zid koji je bio obasjan ranim suncem sa Bokara. Onda bih sišao do mame u kuhinju I ona bi mi obukla plave hlačice sa izvezenim pijetlom, natjerala me da pojedem med pomiješan sa maslom I ja bih onda izašao trčeči na Tabakariju ali sa ranim proljećem bilo mi je hladno pa bih drhtao.

Xxx

Proljeće je za mene bilo puno emocija. Za proslave majčinog dana a to kod nas bijaše 8 marta ja bih mami donio zumbula. A onda bih obavezno probao po koji cvijet. Jer ja sam volio jesti cvijece.

Xxx

Bio sam tako često kod moga dobrog prijatelja Lucijanović Davora , a on bijaše iz bogate familije advokata I stomatologa koji su imali veliko staro imanje na obližnjim otocima takozvanim dubrovačkim aelautima, pa bih mu tijekom igre pozobao svo cvijeće u vazi njegove mame.

xxx

Brat je bio strog učitelj I sve sam trebao znati napamet. Nekada me je bilo strah njegove strogosti ali sam ga jako volio a I on mene. A ako sam bio jako u krivu onda bi me povukao za kosu (za bafe zapravo) ili je pak koristio metodu da me redalicom nekoliko puta udari po dlanu. Ali ja mislim danas da on te metode nije koristio često. On je htio da ga ja slušam I ja sam ga slušao. On je imao jedan karakterističan zvuk zviždanjem I ja sam se odazivao sa velike udaljenosti trčeči. Taj zvuk zviždanjem I dan danas znam reproducirati.

Xxx

Dok je mama bila živa mi smo bili jedna jako lijepa skladna porodica. Međutim njenom smrću sve su se stvari naglo promijenile.

Xxx

Mamina velika prijateljica bila je Marija Musladin koja je patila od dječje paralize ili slične bolesti. I mi smo njoj mnogo pomagali I bili jako lijepi prijatelji sa njom. Ona je često izlazila na Pile sa pomočnim kolicima sa kojima se pridržavala međutim je vremenom bolest uznapredovala pa ne koncu Marija zapadne u krevet iz kojeg se više nije niti micala. Nisam bio upućen kako je ona umrla I što se sa njom sve događalo I ja danas nemam nikakvih izvješča o tome.

Xxx

A kada bi naišao veliki brod kroz uvalu Pile on bi se prvo oglasio svojim sirenama a mi bismo onda izlazili sa velikim plahtama ili peškirima pa bi mahali sa terase restorana Orhan I jasno smo mogli vidjeti male prilike na brodu kako rade to isto- kako nam mašu bijelim plahtama.

Xxx

A jedne zimske večeri baba Luigia I ja smo se grijali kraj pečice I ljubili ali ja sam istovremeno bio jako nemiran pa sam non stop prčkao po toj pečici a ona u jednom momentu zgrabi moj kažiprst pa ga gurne na vruće rešetke pećnice. A ja iznenađeno: “Ma nona, che lavore?” A ona mirnim glasom prozbori: “ Secondo in questa maniera tu sei pensarei.” “Tu sei pazzo.”I ja se stanem smijati kako ona hladnokrvno prima bol moga vrućeg kažiprsta. Ja sam se više smijao njenoj hrabrosti nego što me prst bolio ali sam ipak doživio strah. A onda je poljubim.

Xxx

U zimskim vremenima u Dubrovniku je znalo biti jako mnogo kiše a grad je bio izložen munjama I velikoj grmljavini od koje se cijeli grad tresao. Vrlo često je znalo biti toliko kiše da naš odvod nije mogao podnijeti toliku količinu pa bi se čitavo dvorište pretvorilo u mali bazen na kojem su padale krupne kapi guste kiše. A sa svakom kapi nastao bi jedan mali balončić koji bi netom kasnije puknuo. I ja sam jako volio to gledati pa bih stao na stepenice naše kuće I gledao kišne balončiće. Ništa ljepše niti opasnije!