14. KRALJ I KRALJICA

      

       “Samo bi me kralj zadovoljio,” šapnula je kraljevna svojoj družici za vrijeme svečanoga ručka u dvorcu. Slavio se okret sunca put sjevera, njegov ulaz u zviježđe jarca.

        “Nikakav kraljević, nikakav velikaš. Samo i jedino kralj,” ponovi.

        “Ali kralj nikada neće imati za tebe vremena,” došapne joj družbenica. “Kraljević može s tobom ići na zabave, ti s njim u lov, putovali biste gdje vam drago, i nikakve brige ni odgovornosti ne bi sputavale vaše vrijeme. Kralj, naprotiv, ima neprebrojne vladarske obveze.”

        “Ah, ne, ne,” uzvrati tvrdoglava kraljevna. “Što će mi netko tko nije kralj, pa da s njim imam i sve lagode svijeta? Pet minuta s kraljem vrijedi više od godina i godina s kraljevićem.”

        Budući da je kraljevna uporno, jarko, i usredotočeno željela kralja, želja joj se naposljetku ispunila. Udala se za kralja. Više nije bila kraljevna, već kraljica.

        Viđala ga je najčešće noću. Ulazio je u sobu na prstima da ju ne probudi, ali ona ga je dočekivala budna. Voljela mu je otpasivati sablju, skidati čizme. Pritom ga je gledala u lice. Imao je najljepše bore na svijetu.

        Danju bi ga viđala u daljini, s balkona. Kralj, okružen ministrima, vijećao je o poslovima kraljevstva. Prilazili su mu poslanici, glasnici, žalbenici, suci, vojnici, trgovci, narod. Gledala ga je u groznici posla. Pretvarao se u uho, usta, i ruku. Pitala se je li to isti čovjek. Taj dnevni kralj bio je vlasnik svijeta, u službi svijeta, tražen od svijeta, pripadnut svijetu. Noćni je kralj bio samo njezin.

        S vremenom je osjećala da se ta dva kralja sve više razlikuju. Ona je bila udata za samo jednoga od njih. Dnevni je kralj bio netko, na koga je morala čekati u svoj propisnoj smjernosti. Primjerice, nije smjela kraljevski banuti na trg. Morala je slati pouzdanice s pismom zamolbe da bude načas primljena. No bila je odviše gorda, da bi pokazala svoje osjećaje zanemarene žene.

        Ujutro bi pomagala kralju da se odjene i opaše sabljom, i otpratila bi ga do vrata dvorca. Mahala mu je na odlasku smiješeći se, no srce joj bijaše bolno od praznine. Krila je bolest danima i godinama, sve do jedne noći, kad su popucale njezine brane stida.

        Te je noći rekla kralju:

        “Imaš suparnika, voljeni.”

        “Znam,” rekao je sjetno kralj.

        “On sve čini da te odvoji od mene. Pola života provodim s njim.”

        “I ti imaš suparnicu, voljena.” Da joj pokaže tko je suparnica, poljubi ju u čelo.

        Zaplakavši, kraljica reče:

        “Nevolja je u tomu što počinjem misliti o tvojemu suparniku i dok sam s tobom. Plašim se da će te on posve istisnuti, a mene posve preuzeti.”

        “Kako bi bilo da se moj suparnik i tvoja suparnica nekako nađu i dogovore?” našali se kralj.

        Kraljica je pomislila da je u kraljevim očima ispala smiješna. Vrijedna sućuti, a ne ljubavi. To je pomislila, i rekla samoj sebi:

        “Ma što uslijedilo, ne kajem se, i nije me stid. Morala sam mu reći.”

        Progovorila je, kao što žedan ište vodu. Iznijela je na vidjelo svoju nekraljevsku golotinju. Sva joj se snaga sada skutrila u strepnju pred sutrašnjim satima pod suncem.

        Gdje je bila ona samouvjerena kraljevna za blagdanskim stolom, gdje njezinih pet minuta s kraljem, koje vrijede više nego godine s kraljevićem? Pet minuta vratiše joj se u usta bez okusa, nalik na tuđu uspomenu.

 

        Kad je sutradan pošla u uobičajenu šetnju, na svim su stazama osvanuli mramori s noćnim smiješkom kralja. Oko smiješka su plesali stihovi i riječi ljubavi. Štoviše, čuo se i kraljev glas, koji ih je šaputao.

        Kraljica se osupnu. Ne usudi se povjerovati u svoju sreću. Pomisli da je ovo zacijelo noć. Pomisli da sanja. Uputi se nasumce prvom stazom, koja joj je naišla pod papuču. Kad al i tamo smiješci, stihovi, šapat. Nije bilo ni staze ni mjesta bez ove kraljeve čarolije.

        Zastala je i čitala:

        “Kad bih ti donio sve cvijeće svojega kraljevstva, i sve njegove dragulje, ne bih ti uspio reći koliko si ljepša od njih.”

        “Ti misliš da te ne gledam, kad gledam nešto drugo,” pisalo je na narednomu mjestu. “Varaš se, ja uvijek samo tebe gledam. Zato jer te nosim u oku. Zato jer si ti zjenica moga oka.”

        “Zar me ne prepoznaješ, draga?” pisalo je dalje. Tu bijaše nacrtana ruža. Umjesto potpisa - miris.

        Cio je dan kraljica čitala kraljeve poruke. Nikako da ih sve dočita. Nikako da im se nadivi. Nikako da izađe na kraj s pitanjem zašto joj kralj upravo sada, kad mu je otkrila svoju nekraljevsku slabost, neštedice pokazuje ljubav?

        “Sinoć sam bila uvjerena da sam izgubila njegovu ljubav i poštovanje,” govorila je zbunjena samotnica. “A gle...”

        Kralj je sjedio daleko, na trgu vijećanja, i gledao je i slušao samo svoje suradnike i svoj narod. Kraljica se popne na bedem, razdragana, uzrujana.

        Dugo je stajala i gledala, mašući bijelom maramom, čekajući otpozdrav rukom, pogled, ili bilo kakav znak. Ali nije ga bilo. Tada joj se u glavi zarodi misao da je kralj cijelu igru pisanja povjerio dvorskomu pisaru - naložio mu da ispiše sve one dragosti, i da čak utisne u mramor zlatni kraljev potpis bez kraljeve ruke.

        Ali kad su uvečer sjeli za stol od večere, ona opazi da su prekrasne kraljeve ruke natečene i izgrebene, i da mu se duboko pod nokte uvukao bijeli i žuti prah. Sad je znala tko je klesao poruke u zlatu i mramoru.

        Nije ništa rekla. Ni kralj nije ništa rekao. Večerali su u tišini.

        Otada bi svakoga dana poruke osvanule sve ljepša od ljepše. Otada dan više nije živio od čekanja na noć, već od svojih vlastitih iznenađenja. Otada je i noć bila drukčije obasjana - više nije bila kratkotrajni medaljon, okovan svojom netrajnom ljepotom. Ljepota više nije imala granica. Kao pjenušac preko ruba čaše, prelijevala se iz noći u dan. Sada se znalo dogoditi da kraljica, ležeći u kraljevu noćnom zagrljaju, s radošću pomisli na svanuće. Svanuće je donosilo novi lik onoga, u čijem je zagrljaju nestajala.        

        Po jutru, trčala je u vrt i čitala ljubavna pisma kao da pije najslađe vino. Bez toga pijanstva, više nije znala živjeti. Koračala je rubom gradskoga bedema, ne gledajući kuda hoda, gledajući daleki trg-vijećnicu. Tamo je sjedio kralj, okružen svojim pukom, zasut svojim kraljevstvom. Upravljao je poslovima zemlje sabrano i požrtvovno.

        Konačno je bila jednako udata za obojicu - za onoga koji pripada svima, i za onoga, koji pripada samo njoj. Jednako udata za prisutnoga i odsutnoga - za onoga, koji joj šalje najljepše stihove, i za onoga tko joj samim najljepšim sobom ispisuje poeziju.

 

 

       Ni časa, ni mjesta, ni znaka, kad On ne donosi cvijeće Svojega kraljevstva, da nam kaže ono, što smo mi sebi zaboravili kazati.

 

 

 

         Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 1.