Konačna sudbina Svemira

Konačna sudbina Svemira obuhvaća tri glavne teorije.

Prva teorija
Prema prvoj nazvanoj Veliko hlađenje (eng. Big Freeze) smatra se da će se Svemir stalno širiti te na kraju završiti u stanju toplinske smrti.

U tom scenariju, količina međuzvjezdane tvari (plinova) bit će sve manja, sve će se manje zvijezda stvarati te će na kraju nestati i zadnji bijeli patuljci, kao najdugovječnije zvijezde.

Preostat će smeđi patuljci i planeti. No, daljnjim raspadom materije, pri čemu je glavno pitanje vijek života protona (1033 ili 1034 godina), preostat će samo zračenje i crne jame.

Zbog Hawkingova zračenja i vijek crnih jama nije beskonačan pa se na kraju smatra da bi u takvom scenariju moglo preostati tek pokoja čestica i zanemarivo malo zračenja, tj. jedna velika praznina.

Druga teorija
Druga teorija nazvana Veliko sažimanje (eng. Big Crunch) podrazumijeva da će se zbog količine materije (i tamne tvari kao i tamne energije) Svemir početi sakupljati i približavati se ponovno točki singulariteta, te će na kraju postati mjesto enormnih temperatura i zračenja.

Ova teorija dopušta da se iz takvog sažimanja ponovno u prasku razvije novi Svemir, no to je tek spekulacija.

Sredinom 1950-ih godina postojala je i teorija "Stalnog stanja", čiji je glavni zagovornik bio astronom Fred Hoyle, no kasnijim mjerenjima pozadinskog zračenja i crvenog pomaka udaljenih galaktika ta je teorija ipak ostala samo lijepi pokušaj da se objasni Svemir. Prema istoj, Svemir se zaista širi, ali u vakuumu se stalno i spontano stvaraju nove čestice.

Treća teorija
Treća teorija koja se još naziva i Veliko kidanje (eng. Big Rip) predviđa scenarij u kojem će se svaka struktura u svemiru raspasti do posljednjeg atoma.

Alternativno, takva se mogućnost pretpostavlja ukoliko tamna energija nije konstantna, već raste u vremenu. Ako se tamna energija smanjuje u vremenu, to bi dovelo do kontrakcije svemira nazvanog Big Crunch

I MOJA TEORIJA O SUDBINI SVEMIRA

toplinska smrt svemira, fizikalna hipoteza o završnom stupnju svemira koji nastaje izjednačavanjem svih temperaturnih razlika u termodinamički zatvorenom sustavu.

Prema tumačenju drugog zakona termodinamike, entropija sustava postala bi maksimalna, a raspoloživa energija za upotrebu minimalna, ili bi zbog izjednačavanja temperatura iščezla.

To je stanje predvidio R. Clausius koji je uveo pojam entropije. Novije teorije smatraju da je takva smrt upitna jer je upitna primjena termodinamičkih zakona za svemir kao cjelinu.

entropija (grč.), termodinamička veličina nekog sustava (R. E. Clausius, 1865) koja izražava mjeru nesposobnosti sustava za obavljanje rada ili za reverzibilne procese; to je diferencijal količine energije dovedene sustavu podijeljene s apsolutnom temperaturom (S = dQ/T).

Što je e. veća, sustav je manje sposoban vršiti rad. E. se može tumačiti i kao mjera nereda sustava (što je veći nered, veća je i e.). Ako se svemir promatra kao zatvoren sustav, onda mu se e. povećava i smanjuje energija, tj. sposobnost za obavljanje rada (tzv. toplinska smrt svemira). Na apsolutnoj nuli e. je nula. U informacijskom sustavu e. se povećava s brojem slučajnih pogrešaka u prijenosu poruke.

Pa mi bismo na kraju malo špekulirali pa bi smo rekli da se slažemo sa ovim termodinamičkim zakljućcima. Mislim općenito da je suvremena termodinamika dala neke jako precizne I uvjerljive argumente. Mi opeta mislimo da će doista uslijediti toplinska smrt univerzuma ali se ona neće desiti preko noći.

Možda će još proteći desetine milijardi godina. I što će na kraju ostati of beskonačnog broja sjajnih zvijezda. Pa ostat će magneti. Isto tako će of planetarnih sustava ostati prstenovi. Bit će jako hladno. Bit će veliki mrak. Ali će nešto I ostati. Ostat će elektrićna pražnjenja I li munje na površinama nebeskih tijela jer će na njima I dalje biti inducirana energija zahvaljujuci magnetima I zavojnicama I konačno život na niskim temperaturama u jednostavim organskim jedinjenjima.

Zlatan Gavrilović Kovač